Home Vijesti Kako je poceo rat u Srebrenici?

Kako je poceo rat u Srebrenici?

321
SHARE

LIVE TV
TEME
Kako je počeo rat u Srebrenici?
11.07.2018

Bosnien und Herzegowina Srebrenica
Priča o Srebrenici prije rata, naoružavanju, prvim stradanjima i onim koja su uslijedila i bila uvod u masovne egzekucije iz jula 1995.
Srebrenica je prije rata, do ’92.godine, živjela mirnim i prilično lagodnim životom. Gradsko stanovništvo, u lokalnom slengu „čaršijska raja“ funkcionisalo je kao jedna velika porodica ili se tako činilo. Nije bilo izrazitih podijela, barem vidljivo upadljivih, po etničkom, ekonomskom, socijalnom ili drugom osnovu. Bilo je manje ili više imućnih, dobrostojećih i siromašnih, ali socijalne razlike nisu bile izražene, nisu bole u oči. Sistem socijalizma i samoupravljanja davao je svima osjećaj, možda će neki reći, lažne sigurnosti i relativnog blagostanja, jer Srebrenica je bila među industrijski najrazvijenijim opštinama u bivšoj državi. Od oko 37.000 stanovnika gotovo jedna trećina je bila zaposlena. Srebrenica je imala u to vrijeme i veoma veliki broj mladih, školovanih ljudi o čemu recimo svjedoči podatak da je iz ovako malog grada tokom rata poginulo čak šest ljekara (pred rat u gradskom jezgru je živjelo oko 7.000 stanovnika).

Naoružavanje i nacionalne podjele

Krajem ’91.godine počelo je tajno naoružavanje naroda. Naoružavali su se svi, manje ili više, iz različitih izvora. Proljeće ’92.godine donijelo je nemir i u Srebrenicu. Odjeci rata u Vukovaru i ovdje su se svakim danom činili bližim i glasnijim. Podjela Jugoslavije na šest državica, bivših republika bila je završena a u novom sistemu nacionalisti su zaposjeli vlast. Počele su podijele. Dijelilo se sve na srpsko i muslimansko: policija, vlast, ulice i teritorija. SDA i SDS su u Srebrenici podijelili sve što su mogli dogovorom a nisu prezali ni od sile. Javna preduzeća i ustanove prve su bile na udaru i podijeljene su kao što ih i danas stranke u BiH dijele imenujući im podobne a ne sposobne rukovodeće strukture. Tako početkom ’92. godine policija upada u prostorije lokalne radio stanice i pod prijetnjom sile istjeruje svo zaposleno osoblje. Sutradan su program počeli voditi i emitovati novi stranački kadrovi da bi, nakon desetak dana, bio miniran relejni stub na brdu Bojna i kako je nešto ranije miniran i relej sa tv-pretvaračem na brdu Kvarc, Srebrenica je ostala u medijskom mraku.Dolazak paravojski iz Srbije i početak terora

Strah se uvlačio u ljude i počeli su odlaziti tamo gdje je ko mislio da će biti sigurniji. Najprije su Srbi odlazili preko Drine u Srbiju ili u susjedni Bratunac dok su nešto kasnije Bošnjaci kretali ka Tuzli i Sarajevu. Zavisno od uticaja, jedni drugim su postavljali ultimatume za predaju oružja.

Pripadnici tzv Vukovarskog korpusa, kako je narod zvao pripadnike raznih paravojnih grupa, prešli su preko Drine u Bratunac. Počelo je zatvaranje i maltretiranje, pa i ubijanje Bošnjaka na gradskom stadionu i sportskoj dvorani. Nekoliko uglednih Bošnjaka iz Srebrenice pozvano ja na sastanak u Bratunac 17. aprila 1992. Na tom sastanku traženo je da se podijeli MUP, kao i sam grad Srebrenica. Prema tom prijedlogu, rijeka Križevica trebala je da bude granica. Pod pritiscima naoružanih arkanovaca, opštinski predstavnici pristali su na podjelu Srebrenice, kao i na to da MUP u Srebrenici i sve policijske ispostave predaju naoružanje srpskoj policiji. Nekoliko Bošnjaka policajaca u Srebrenici čuvši za to, uzimaju oružje iz policijskog magacina i sa nekolicinom dobrovolajca odlaze u brda. Bili su to Naser Orić, Hakija Meholjić, Sidik Ademović, Akif Ustić, Suad Smailović i drugi.

Upad paravojske u Srebrenicu, pljačke, paljevine i ubistva

Do napada na Srebrenicu dolazi 17. aprila 1992. godine. Sutradan u Srebrenicu ulaze i arkanovci. Za preostale Bošnjake u Srebrenici nastupili su dani terora. U svega nekoliko dana, koliko je srpska vojska provela u Srebrenici, provaljena je i opljačkana robna kuća, opljačkane su i zapaljene mnoge kuće, a brojni Bošnjaci su ubijeni. Razularena rulja pljačkaša je na umu imala prvensteno pljačku svega što je vrijedno i tu nisu bili mnogo izbirljivi šta je srpsko, a šta muslimansko, kazuje jedan Srbin, svjedok događaja, koji ne žili da mu se ime pominje u javnosti

„Oni su pljačkali i otimali sve redom što im je zapelo za oko. Nisu oni gledali šta je čije. Jedina razlika je što Srbe nisu ubijali, ali otuđili su i nekoliko srpskih auta i drugih stvari“, kaže ovaj čovjek.

Preostali Srbi u Srebrenici su na divljanje njihovih sunarodnika ostajali uglavnom nijemi, plašeći se za svoju glavu, mada je bilo, istina rijetkih primjera da zaštite komšiju muslimana. O jednom takvom primjeru DW je pisalo u priči “Kako je Mile iz Srebrenice spasio Rami život?”.LIVE TV
TEME
Kako je počeo rat u Srebrenici?
11.07.2018

Bosnien und Herzegowina Srebrenica
Priča o Srebrenici prije rata, naoružavanju, prvim stradanjima i onim koja su uslijedila i bila uvod u masovne egzekucije iz jula 1995.
Srebrenica je prije rata, do ’92.godine, živjela mirnim i prilično lagodnim životom. Gradsko stanovništvo, u lokalnom slengu „čaršijska raja“ funkcionisalo je kao jedna velika porodica ili se tako činilo. Nije bilo izrazitih podijela, barem vidljivo upadljivih, po etničkom, ekonomskom, socijalnom ili drugom osnovu. Bilo je manje ili više imućnih, dobrostojećih i siromašnih, ali socijalne razlike nisu bile izražene, nisu bole u oči. Sistem socijalizma i samoupravljanja davao je svima osjećaj, možda će neki reći, lažne sigurnosti i relativnog blagostanja, jer Srebrenica je bila među industrijski najrazvijenijim opštinama u bivšoj državi. Od oko 37.000 stanovnika gotovo jedna trećina je bila zaposlena. Srebrenica je imala u to vrijeme i veoma veliki broj mladih, školovanih ljudi o čemu recimo svjedoči podatak da je iz ovako malog grada tokom rata poginulo čak šest ljekara (pred rat u gradskom jezgru je živjelo oko 7.000 stanovnika).

Naoružavanje i nacionalne podjele

Krajem ’91.godine počelo je tajno naoružavanje naroda. Naoružavali su se svi, manje ili više, iz različitih izvora. Proljeće ’92.godine donijelo je nemir i u Srebrenicu. Odjeci rata u Vukovaru i ovdje su se svakim danom činili bližim i glasnijim. Podjela Jugoslavije na šest državica, bivših republika bila je završena a u novom sistemu nacionalisti su zaposjeli vlast. Počele su podijele. Dijelilo se sve na srpsko i muslimansko: policija, vlast, ulice i teritorija. SDA i SDS su u Srebrenici podijelili sve što su mogli dogovorom a nisu prezali ni od sile. Javna preduzeća i ustanove prve su bile na udaru i podijeljene su kao što ih i danas stranke u BiH dijele imenujući im podobne a ne sposobne rukovodeće strukture. Tako početkom ’92. godine policija upada u prostorije lokalne radio stanice i pod prijetnjom sile istjeruje svo zaposleno osoblje. Sutradan su program počeli voditi i emitovati novi stranački kadrovi da bi, nakon desetak dana, bio miniran relejni stub na brdu Bojna i kako je nešto ranije miniran i relej sa tv-pretvaračem na brdu Kvarc, Srebrenica je ostala u medijskom mraku.

Do napada na Srebrenicu dolazi 17. aprila 1992. godine. Sutradan u Srebrenicu ulaze i arkanovci. Za preostale Bošnjake u Srebrenici nastupili su dani terora
Dolazak paravojski iz Srbije i početak terora

Strah se uvlačio u ljude i počeli su odlaziti tamo gdje je ko mislio da će biti sigurniji. Najprije su Srbi odlazili preko Drine u Srbiju ili u susjedni Bratunac dok su nešto kasnije Bošnjaci kretali ka Tuzli i Sarajevu. Zavisno od uticaja, jedni drugim su postavljali ultimatume za predaju oružja.

Pripadnici tzv Vukovarskog korpusa, kako je narod zvao pripadnike raznih paravojnih grupa, prešli su preko Drine u Bratunac. Počelo je zatvaranje i maltretiranje, pa i ubijanje Bošnjaka na gradskom stadionu i sportskoj dvorani. Nekoliko uglednih Bošnjaka iz Srebrenice pozvano ja na sastanak u Bratunac 17. aprila 1992. Na tom sastanku traženo je da se podijeli MUP, kao i sam grad Srebrenica. Prema tom prijedlogu, rijeka Križevica trebala je da bude granica. Pod pritiscima naoružanih arkanovaca, opštinski predstavnici pristali su na podjelu Srebrenice, kao i na to da MUP u Srebrenici i sve policijske ispostave predaju naoružanje srpskoj policiji. Nekoliko Bošnjaka policajaca u Srebrenici čuvši za to, uzimaju oružje iz policijskog magacina i sa nekolicinom dobrovolajca odlaze u brda. Bili su to Naser Orić, Hakija Meholjić, Sidik Ademović, Akif Ustić, Suad Smailović i drugi.

Upad paravojske u Srebrenicu, pljačke, paljevine i ubistva

Do napada na Srebrenicu dolazi 17. aprila 1992. godine. Sutradan u Srebrenicu ulaze i arkanovci. Za preostale Bošnjake u Srebrenici nastupili su dani terora. U svega nekoliko dana, koliko je srpska vojska provela u Srebrenici, provaljena je i opljačkana robna kuća, opljačkane su i zapaljene mnoge kuće, a brojni Bošnjaci su ubijeni. Razularena rulja pljačkaša je na umu imala prvensteno pljačku svega što je vrijedno i tu nisu bili mnogo izbirljivi šta je srpsko, a šta muslimansko, kazuje jedan Srbin, svjedok događaja, koji ne žili da mu se ime pominje u javnosti

„Oni su pljačkali i otimali sve redom što im je zapelo za oko. Nisu oni gledali šta je čije. Jedina razlika je što Srbe nisu ubijali, ali otuđili su i nekoliko srpskih auta i drugih stvari“, kaže ovaj čovjek.

Preostali Srbi u Srebrenici su na divljanje njihovih sunarodnika ostajali uglavnom nijemi, plašeći se za svoju glavu, mada je bilo, istina rijetkih primjera da zaštite komšiju muslimana. O jednom takvom primjeru DW je pisalo u priči “Kako je Mile iz Srebrenice spasio Rami život?”.

Rodbina i prijetelji ubijenih se okupljaju svakog 8 .maja na mezarju u haremu Bijele džamije u Srebrenici
Uvertira u genocid

Na putu Srebrenica – Jadar- Skelani 7.maja ’92.godine, ispod sela Osmače u muslimanskoij zasjedi su ubijeni Milojka Mitrović, Radosava Stjepanović, Nebojša Đorić, Zoran Vukosavljević, Simo Tanasijević, Milivoje Ilić i Danilo Petrović.

Goran Zekić, predsjednik SDS-a u Srebrenici, ubijen je 8. maja u zasjedi na putu iznad naselja Vidikovac. Istog dana srpske snage se povlače iz Srebrenice, ostavljajući iza sebe leševe i spaljene kuće.

Srebrenički Bošnjaci, koji su izbjegli u šumu, silaze u grad, gdje zatiču masakr. Čini se da je već tada posijano sjeme genocida. U kućama je ubijeno oko 30 Bošnjaka, žena i ljudi, starih, bolesnih i nepokretnih. Neke su i zapalili u kućama.

Prema svjedočenju očevidaca toga dana je zapaljeno 27 kuća i 12 ljudi, a 18 ih je ubijeno u centru grada. Istog dana, ubijeno je i 30 Bošnjaka u srebreničkim selima.

Hamed Gušić 64-godišnji penzioner ubijen je prvi i to pred kućnim vratima na Soloćuši, gdje je u njega ispaljeno trideset metaka. Stari trgovac u penziji Redžep Redžepović je zaklan pred bivšom samoposlugom, na mjestu današnjeg Motela “Alić”, dok je rudar u penziji Muharem Dizdarević ubijen na Trgu ispred robne kuče
Jedan od ubijenih je bio milicioner u penziji, invalid Safet Kulaglić. Njegov sin Amir Kulaglić govori:

“Mog oca su iz njegovog stana odveli u obližnju zgradu policije i tu je ubijen iz vatrenog oružja. Taj dan je ubijeno i više od 20 osoba u samom gradu. To su uglavnom bile starije osobe koje nisu predstavljale prijetnju nikome. Stari šumar Esed Fazlić i njegova supruga su živi zapaljeni u njihovom stanu”, kaže Kulagić.Na takav užasan način, osim Eseda i Izete Fazlić, ubijeni su još i Mehmed i Meva Salimović, Meho i Muša Vejzović, Avdo i Behka Jelkić u naselju Hrid. Istog dana u policijskoj stanici je ubijen i Jakub Abdurahmanović. Njegova supruga Šehida sa suzama u očima se prisjeća:

“Srpske paravojne snage su upale u naš stan u poslijepodnevnim satima. Moja djecu su tog dana doživjela traume i ostala bez oca. Prema informacijama drugih ljudi koji su bili u MUP-u, moj suprug je odmah pogubljen nakon dovođenja u MUP. Imao je tada 46 godina i bio je prosvjetni radnik”, kaže Šehida Abdurahmanović.

Ubijena je cijela porodica Suljuć, Huso i njegova supruga Muška dvoje njihove maloljetne djece Nezir i Nisvet njihov rođak, takođe maloljetni Sabir Cvrk a ostala je živa jedino njihova kćerkica Sanela.

Jeziva su sjećanja Damira Škalera jednog od malobrojnih Hrvata koji je rat proveo u Srebrenci.

“Kada su zločinci napustiili Srebrenicu, nas nekoliko momaka je dobilo zadatak da sakupljamo ubijene civile. U toj grupi koja je sakupljala mrtve, pored mene su bili Nino Ćatić, dr Nijaz Džanić, Bucan i Mušo, ne sjećam se pravih imena ali tako smo ih zvali, to su sinovi šnajdera Alije Pašalića, zatim Nusret Begić, Ivica Hren, na žalost ne mogu se sjetiti dali je još netko bio. Mrtve smo kopali u mezarje kod Bijele džamije u centru grada. Samo tog dana smo ih našli 30.Osobno sam sve nabrojane Srebrenčane pronašao i ukopao “, kazao je Škaler.

Dolazak izbjeglica u Srebrenicu i stvaranje enklave

Nakon ovih događaja iz Srebrenice odlaze svi koji su to mogli Počinje rat i kolone izbjeglica se slijevaju u Srebrenicu. Bošnjaci, koji nisu stigli ni do Tuzle ili do stranih zemalja, nego su se našli između rijeke Drine na istoku i teritorije koje su kontrolisali Srbi, na zapadu, mogli su otići jedino u mjesta koja, barem jedno kraće vrijeme, još uvijek nisu bila okupirana: sela u rejonu Žepe, Cerske, Konjević Polja, i grad Srebrenica sa okolnim selima.. Ovi “džepovi” teritorije su bili bukvalno otsječeni od ostatka svijeta i ostali su u takvoj situaciji do konačne srpske ofanzive u julu 1995. kada su i potuno nestali sa geografske karte BiH.