Home Svaštara Bolna priča o Hasanu Tufekčiću iz Višegrada kojem je u dva rata...

Bolna priča o Hasanu Tufekčiću iz Višegrada kojem je u dva rata ubijeno 13 djece

318
SHARE

Omer, Fehim, Ferid, Ramiz, Redžep, Fatima, Hajra, Hanka, Paša i Sabaheta imena su desetoro braće i sestara iz Višegrada, pet sinova i pet kćeri Hasana Tufekčića, Bošnjaka rođenog 1905. godine u Višegradu.

Tokom 1942. godine, četnici su u samo jednom danu na višegraskoj ćupriji krvnički ubili svo desetoro Hasanove djece, zajedno s majkom i Hasanovom suprugom Hankom. Najstariji među njegovom djecom Omer, kada je ubijen imao je 20 godina.

Hasan Tufekčić, partizan u Drugom svjetskom ratu, skrhan tragedijom koja ga je zadesila dok je bio na frontu, po završetku rata ponovo zasniva porodicu. Oženio jeHašu, rođenu 1917. godine u Višegradu, koja mu rađa devetoro djece. Imena im je davao po djeci koju je izgubio u Drugom svjetskom ratu.

Hasan je umro 1984. godine, a njegova djeca, izuzev sina Ferida koji je umro kao šestomjesečna beba, dočekala su 1992. godinu i početak agresije na BiH. Nažalost, sudbina se ponovila. Supruga Haša, sin Ramiz, kćerke Hajra i Sabaheta, ubijeni su 1992. godine i bačeni u Drinu. Za tijelima kćerke Sabahete i njene jednomjesečne bebe još se traga. Kako bi se mogla proglasiti nestalom, bebi je naknadno dato ime Irma. Hasanu Tufekčiću su za nešto manje od 50 godina ubili 13 djece.

Na zlo nije odgovorio zlom

Staviti se u nečiju poziciju, znači pokušati stvari sagledati iz ugla te osobe, s ciljem boljeg razumijevanja stanja u kojoj se ona nalazi. Sudbina Hasana Tufekčića takva je da je nemoguće čak i pokušati staviti se u njegovu poziciju. Nemoguće je shvatiti kroz kakav je pakao prošao taj čovjek i koliko je morao biti jak da nakon 10 ubijene djece ostane pri zdravom razumu. Krvnički ubiti majku i desetoro djece u jednom danu, ne može se nazvati nikako drukčije nego plansko i sistemsko istrebljenje i uništavanje cijele jedne porodice, što su definicijom elementi genocida.

Hasan je iza sebe ostavio petoro djece i sedmoro unučadi. Iako je ovo jedna tragična ljudska sudbina, Hasan Tufekčić je bez sumnje pobjednik u ovoj priči. Pobjednik, jer nije dozvolio da se zatre trag njegovoj porodici, jer na zlo nije odgovorio zlom, jer nije znao šta je mržnja, jer je ostao uspravan, ostao je čovjek. Hasan je pobjednik i njegovo ime živi i danas, jer žive njegova djeca.
Stižemo u Višegrad, na Mostu Mehmed-paše Sokolovića, mjestu gdje je 1942. ubijen Hasanov sin Redžep Tufekčić, čeka nas njegov polubrat koji nosi isto ime, 65-ogodišnji Redžep Tufekčić. On je Hasanov sin iz drugog braka.

Rijeka koja je nekad znala govoriti

Redžepa je rat zatekao kao radnika Hidroelektrane “Višegrad”. Više od 30 godina je bio radnik čuvene “Hidrogradnje”, koja je u više od pola stoljeća poslovanja na domaćem i stranom tržištu stekla reputaciju svjetski renomirane firme. Spletom okolnosti, na početku rata našao se u Žepču, odakle je oženjen, i tamo je tokom rata, zajedno sa suprugom, u logoru proveo 20 mjeseci.

Spuštamo se do same obale rijeke Drine, odakle se pruža prelijep pogled na višegradski most. Redžep nam govori o ocu Hasanu, može se jasno vidjeti koliko ga pritišću emocije. Dok ne priča, mislima odluta nekud prebirući pogledom po suprotnoj obali rijeke. Šutnju prekine prisjećajući se kupanja i pecanja na Drini, ali i drugih momenata koji su obilježili sretno djetinjstvo provedeno na obali ove prelijepe rijeke.

Dok šuti, lahko je primijetiti tugu u njegovim očima, a njegova tišina govori više od riječi.

“Osjetite li da Drina više ne govori”, pita nas Tufekčić, dok neprekidno gleda u tačku na površini vode.

Kao dječak se, kaže, sjeća Drine koja je znala pričati, koja je bila živa i zapljuskivala obalu, a danas to nije ta Drina.

Otac Hasan završio je obućarski zanat, a radni vijek proveo je u višegradskoj fabrici namještaja “Varda”, gdje se i penzionisao. Otac je, kako kaže Redžep Tufekčić, uvijek bio dostojanstven i plemenit čovjek, ali, isto tako, čovjek koji je u sebi nosio veliku bol.

Utjeha u novoj porodici

Na pitanje kako je otac Hasan govorio o tom potresnom dijelu svog života, kako je podnosio taj veliki gubitak, i da li je razmišljao na način da na zlo koje mu je počinjeno treba uzvratiti zlom, Tufekčić ističe kako ne zna da li postoji čovjek, bilo koje vjere, da je sve to podnio na takav način.

Čuvati obraz, biti pošten i činiti dobro glavni su principi na kojima je Hasan odgajao svoju djecu. Redžep ističe također kako njegov otac, i pored teške sudbine, nikada nije pozivao na mržnju i zlo, ali je upozoravo djecu da ne smiju zaboraviti ono što je učinjeno njihovoj porodici.

Na pitanje kako komentariše to što je otac njemu, ali i njegovoj braći i sestrama, imena davao po djeci koja su ubijena 1942, Redžep govori kako je vjerovatno u tome nalazio jednu vrstu utjehe.

“Nekad razmišljam da sam možda mogao biti unuk mom ubijenom polubratu. On je mogao da ima unučad. Ali, nažalost. Kako bih vam kazao, ja sam jedanput živio, ubijen sam, ponovo sam se rodio i, evo, danas tu živim. Spominjem ovo, ali ne znam kako je bilo tom čovjeku kada nam je davao ta imena. Zvao nas je tim imenima, ali je bio svjestan da tih imena nema”, kroz suze govori Redžep Tufekčić.

I sam vjeruje kako su danas Hasanova djeca njegova pobjeda.

“Ništa nemam od toga što je ubica moje sestre dobio doživotni zatvor”

Hasanova kćerka i Redžepova najstarija sestra Hajra Korić, rođena Tufekčić, ubijena je u Višegradu 1992. godine. Ubio ju je osuđeni ratni zločinac Milan Lukić, kojeg je Pretresno vijeće Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) osudilo na doživotnu kaznu zatvora 20. jula 2009, a Žalbeno vijeće MKSJ-a 4. decembra 2012. potvrdilo tu kaznu.

U presudi Pretresnog vijeća, koje je zaključilo da je Milan Lukić lično ubio najmanje 132 Muslimana civila, navedeno je kako je Milan Lukić izdvojio Hajru Korić iz grupe žena i djece i u nju pucao iz neposredne blizine. Smijao se kada je nogom prevrnuo njeno tijelo i pucao joj u leđa.
“Nakon što je ubijena, tijelo moje sestre bačeno u Drinu. Nađena je prema Slapu, prema Bajinoj Bašti. Najprije je pokopana kao N. N, a potom reekshumirana i identitet je utvrđen na osnovu DNK analize. Ukopali smo je u Sarajevu”, pojasnio je Tufekčić, te dodao: “Suđeno je ratnim zločincima. Ja nemam ništa od takvih presuda. Moje sestre nema, ne možemo je vratiti. Nažalost, ja nemam ništa od toga što će on (Milan Lukić, op.a.) ležati po zatvorima i što je osuđen na doživotnu robiju.”

Najmlađa Redžepova sestra Sabaheta Subašić živjela je na višegradskom Bikavcu, a nestala s tek rođenom bebom koja nije bila starija od dva mjeseca.

Dodaje kako je dobio i informacije da je njegova sestra Sabaheta planirano odvedena na most i pogubljena, na način kako je to “po običaju” učinjeno i sa čitavom porodicom Hasana Tufekčića, u Drugom svjetskom ratu.

Upitan kako se osjeća dok danas prelazi preko višegradske ćuprije, Tufekčić kaže kako mu je teško.

Svijet i Evropa ne smiju samo posmatrati okupljanje četnika

Na pitanje kako komentariše nedavno okupljanje pripadnika Ravnogorskog četničkog pokreta u Višegradu i njihove poruke da će Drina ponovo biti krvava, Tufekčić kaže kako njihova pjesma vraća u 1942.

Na kraju razgovora, Tufekčić poručuje kako Evropa i svijet ne bi trebali tek tako posmatrati ovakve skupove, jer, kako kaže, sve to se dešava u srcu Evrope, i ako to Evropa dozvoljava onda su saučesnici u svemu.