Home Vijesti Priča o Selmanu Selmanagiću, Srebrenčaninu koji je obnavljao porušeni Berlin

Priča o Selmanu Selmanagiću, Srebrenčaninu koji je obnavljao porušeni Berlin

182
SHARE

Rođen u Srebrenici, školovan na slavnom Bauhausu, Selmanagić je svoj talenat najdosljednije ispoljio u obnovi porušenog Berlina.

Na pomen imena Selmana Selmanagića samo rijetki će zaustaviti dah i dublje obratiti pažnju o onome o čemu se govori, jer ime ovog arhitekte koji je prije više od osam decenija bio svršenik glasovite Bauhaus škole malo je poznato bh. javnosti. A Selman Selmanagić vodio je buran, na momente čak pustolovan život, tragajući za mjestom gdje će ispuniti svoje mladalačke snove i ostvariti životne ambicije. Taj trnoviti i nimalo jednostavni put odveo ga je u Njemačku, u industrijski gradić Dassau, gdje je postao polaznik najslavnije avangardne umjetničke škole Bauhaus, na kojoj je uspješno diplomirao na odsjeku za arhitekturu.

Od tada, pa do smrti, Selmanagić je svojim radom i svojom društvenom hrabrošću privlačio pažnju, a zasluge koje je imao u poslijeratnoj obnovi porušenog Berlina danas se smatraju neprocjenjivim. I dok se u Njemačkoj, redovno, prisjećaju Selmanagićevog djela sa dubokim poštovanjem, u Bosni i Hercegovini on je još uvijek nedovoljno poznata ličnost makar poslijednjih godina raste interesovanje za izučavanjem njegovog života i arhitektonskog naslijeđa.

Jedna od rijetkih osoba koja se sistematično posvetila izučavanju ličnosti Selmana Selmanagića je profesorica historije umjetnosti iz Sarajeva Aida Abadžić-Hodžić čija knjiga Selman Selmanagić i Bauhaus predstavlja temelj za svako buduće ozbiljnije izučavanje ove teme.

Porijeklom iz ugledne i imućne porodice
Selman Selmanagić je rođen u Srebrenici 1905. godine, u bogatoj i intelektualno potentnoj porodici, a prve poticaje i prvu podršku za umjetnički i duhovni razvoj budući bauhausovac dobio je od oca Alije koji je, neobično za okolinu u kojoj je živio, iznimno cijenio ljudsku potrebu za duhovnim usavršavanjem. To je bila samo jedna od mnogo sretnih okolnosti koje su pratile Selmana Selmanagića u želji da se intelektualno izgradi, kaže profesorica Abadžić-Hodžić.

„Selman Selmanagić je porijeklom iz jedne ugledne srebreničke obitelji, imućne i brojne. Bilo je u toj obitelji 11 djece iz dva braka njegovog oca Alije koji je sam bio visokoobrazovan, jer je početkom 20. vijeka završio pravo u Istanbulu, gdje je upoznao njegovu majku Hajriju. Nastojao je iškolovati svoju djecu“.

Selmanagić prva znanja iz primijenjenih umjetnosti stiče u Sarajevu, gdje pohađa školu za stolarskog majstora. Neobično darovite prirode i željan da svoja znanja proširi novim spoznajama, školovanje nastavlja u Ljubljani, a onda na jednom putovanju vozom, iz Zagreba do Berlina, upoznaje Austrijanca koji ga ubjeđuje da sa svojim talentima mora posjetiti novopokrenutu Bauhaus školu. U tom vozu Selmanagić donosi odluku koja će mu iz korijena promijeniti život.

„Seleman nakon što je završio stolarski zanat, a njegovo primarno školovanje je bilo prekinuto Prvim svjetskim ratom pa je naknadno završio stolarski zanat u Sarajevu i školovanje za majstora stolarskog zanata u Ljubljani. Dobio je potporu oca da nastavi edukaciju u Njemačkoj. On tada nije znao da uopće postoji škola Bauhaus. Mislio je da će u Njemačkoj usavršiti stolarsko umijeće radeći na savremenijim mašinama. Sasvim slučajno će u vozu na putu od Zagreba do Berlina, od jednog Austrijanca, koji je govorio južnoslavenske jezike, doznati da je otvorena napredna umjetničko-zanatska škola i taj mu je Austrijanac preporučio da je to dobra adresa za njega“.

Bez ikakvog plana, vođen nekim neobičnim avanturističkim nagonom, Selmanagić odlučuje poslušati savjet nepoznatog Austrijanca i odlazi u Njemačku potražiti Bauhaus školu, za koju je prvi put čuo. Njegov postupak danas se doima još nevjerovatnijim kada znamo, kako kaže profesorica Abadžić-Hodžić, da je Selmanagić na taj put „krenuo bez znanja njemačkog jezika sa jednokratnom očevom pomoći od stotinu maraka i hrabro se zaputio u konzulat Kraljevine Jugoslavije u Berlinu tražeći preporuku da upiše školu koja se iz Weimara preselila u industrijski grad Dessau gdje stiže 1929. godine“.

Prvi angažmani u Jerusalemu i Tel Avivu
Selmanagićev talenat napokon je došao na mjesto gdje se mogao ispoljiti u najboljem obliku. Vrijedan i sistematičan, a pored toga i željan osvajati duhovne horizonte nove sredine, Selmanagić uspješno diplomira na odsjeku za arhitekturu. No, u vrijeme kada Njemačku potresa ekonomska kriza i kada počinje uspon Hitlerovog nacizma, za mladog Bosanca nije bilo previše prostora za djelovanje. Vrativši se u domovinu, Jugoslaviju, shvata da ni tamo ekonomske prilike nisu ništa bolje zbog čega donosi odluku da poslovne angažmane potraži u Palestini.

„Diplomirao je 1932. godine i u to su se vrijeme objavljivale diplome i njegova je broja 100. Bio je avanturističkog duha i želio je putovati svijetom i upoznavati druge kulture, jer je i škola bila tipa da su u njoj studirali ljudi iz cijelog svijeta. Zbog ekonomske krize nije mogao lako naći posao, ali i zbog politike u Njemačkoj. Svršenici škole, koja je zatvorena kao leglo boljševizma i komunizma, mada je imala najviše obrazovne standarde, napuštali su Njemačku. Selman je krenuo na Bliski istok i boravio je tamo do 1939. i sarađivao je u renomiranim ateljeima u Jerusalemu i Tel Avivu, to je tada Palestina pod britanskom upravom, i pokazao je veliki stupanj društvene snalažljivosti i inteligencije jer je u tako složenim političkim okolnostim uspio naći posao“.

Kao ubijeđeni i deklarirani komunist, Selmanagić se uoči Drugog svjetskog rata, na poziv prijatelja, vraća u Njemačku, a u Berlinu će provesti sve ratne godine radeći kao filmski arhitekt i scenograf u UFA-inim studijima. Učestvovao je u proizvodnji propagandnih filmova zabavnog karaktera sarađujući aktivno sa pokretom otpora.

Završetak Drugog svjetskog rata Selmanagić dočekuje u porušenom Berlinu i tada zapravo počinje njegova blistava karijera izvanserijskog arhitekte. Već tokom rata, zajedno sa grupom bliskih saradnika, Selmanagić počinje izrađivati planove za obnovu grada, a nakon okončanja rata svoje ideje počinje realizirati u dva smjera. Projektuje sportske objekte i aktivno radi u restauraciji spomenika kulture, pojašnjava Abadžić-Hodžić.

„Tu je njegova ključna uloga. On je do 1945. do 1960. bio član tima za obnovu grada Berlina. Njegova je zasluga bila dvostruka. Radio je na izgradnji objekata iz sporta i kulture i bio je autor najvećeg nogometnog stadiona u istočnom Berlinu. Imao je veliku zaslugu u zaštiti i obnoci spomenika kulture i to mu Njemačka, pogotovo ovih godina, priznaje. Upravo zaslugom Selmana Selmanagića mnogi objekti nisu porušeni do kraja, kao berlinska katedrala, jer se on zauzeo da se obnove, uvjeravajući sovjetske generale da su to spomenici nulte kategorije. Njegovo ime je istaknuto u historiji evropske arhitekture i dizajna Njemačke. Mnogo je poznatiji u Njemačkoj nego kod nas jer kod nas i nema realiziranih ni sačuvanih projekata“.

Crtež stadiona Walter Ulbricht u nekadašnjem Istočnom BerlinuArhiv porodice Selmanagić
Pokopan u Srebrenici
Selman Selmanagić je rođeni Srebreničanin i iskustvo života u tom idiličnom istočnobosanskom gradu cijeloga je života nosio u sebi kao najvrednije duhovno naslijeđe. Umro je u Berlinu 1986. godine zavještajući nasljednicima da njegovo tijelo prevezu u rodni grad i tamo ga pokopaju. Selmanagić danas počiva nedaleko od Memorijalnog centra u Potočarima, a kuriozitet je da su članovi njegove porodice Centru ustupili dio svog imanja kako bi se na tom mjestu mogle pokopavati žrtve srebreničkog genocida.

„On je bio iz Srebrenice i na to je bio osobito ponosan, volio je rodni kraj, pa iako je imao teško, govorio je da je imao idilično djetinjstvo. Sahranjen je nadomak Srebrenice na obiteljskom imanju Budaku, to je neposredno iznad Memorijalnog centra Potočari i dio zemlje na kojem je Memorijalni centar obitelj Selmanagić je ustupila Fondaciji. Umro je 1986. godine u Berlinu od posljedica srčanog udara i prije smrti je izričito zahtijevao da se prebaci u Srebrenicu i da bude sahranjen na obiteljskom imanju, na najljepšem kutku svijeta, kako je govorio. I njegov grob je u neposrednoj blizini Memorijalnog centra Potočari“.

Izvor: Al Jazeera