Zvali su ih “Rekicevci” bili su medju najboljim jedinicama treceg korpusa ARBiH

Prošli su zahtjevnu obuku, kriteriji su bili jasni – “uništiti neprijatelja ili biti uništen”. Svi su morali imati ispod 27 godina života, izuzetne fizičke spremnosti i psihološki stabilni, a izbor komandosa i njihova dodatna obuka imali su eliminacijski karakter. Dolaskom Seada Rekića u 3. korpus počinje kružiti priča da dokazano najbolji i najhrabriji momci iz ostalih jedinica bivaju regrutirani i pozivani u “nekakvu specijalnu jedinicu o kojoj niko ništa ne zna”. Rekićev zadatak bio je da aktivira diverzantske aktivnosti u zoni odgovornosti 3. korpusa i da formira jednu elitnu jedinicu koja bi bila nosilac tih aktivnosti.

“Ja sam čuo da će u toj jedinici biti najžešće, da je opaka obuka, a da je komandant specijalac. Odmah sam pristao. Prvo što sam čuo od Rekića bilo je: ‘Nudim vam samo borbu, krv, znoj i smrt!’ Dobro mi je to zvučalo, a jedinica je ispunila moja očekivanja. Kad sam prije nekog pitao šta nam nude, rekli su da nam nude cigare. Danas imam 51 godinu i opet bih sve isto uradio. Poginuo bih za Rekića iste sekunde. On mi je kao drugi otac. Ono što pišu o njemu mi je lična uvreda i nemam više ništa drugo za reći”, kaže diverzant Nedžib Skomurac, koji je prije rata bio jugoslavenski prvak u boksu i koji još uvijek drži do svoje fizičke spremnosti pa nam je u šali ponudio da to demonstrira s hiljadu sklekova.
Rekićevi borci i saborci iz 3. korpusa, dakle, i danas, nakon 23 godine, imaju samo riječi hvale za njega, kao što su imali i 1995. godine. Džonlić je tada pozitivistički zapisao da mu se Rekić učinio kao “poprilično zagonetna, ali ne i kontroverzna ličnost” te dodao da u nijednoj jedinici Armije nije do tada susreo “takvo povjerenje i privrženost boraca svom komandantu”. Na Džonlićevo pitanje zašto ih zove “djeco”, umjesto Rekića, odgovara diverzant Germa: “On nema ni auta, ni stana, ni odmora, ima nas, i ponavljam – samo nas! Živi s nama u logoru i dijeli s nama sve – naše probleme, naša nezadovoljstva i zadovoljstva.”
Deblokadu Maglaja izvršila je udarna oštrica 3. korpusa pod nazivom “Rekićevci”. Toga se sjeća i Rekićev komandir čete Bedin Hidić, koji je tada imao dvadeset i jednu godinu, a u vojsci Federacije u činu kapetanu ostao je i poslije rata, do 2001. godine.
“Kako je formirana jedinica, ja sam bio s njim. Imali smo u maju 1995. godine vrlo zahtjevnu obuku. Armija je bila u napredovanju, a mi smo bili uključeni kroz cijelu zonu ratovanja 3. korpusa. Bili smo rame uz rame u borbi, krvarili zajedno. Ja sam ranjen dva putu, on tri puta u mom prisustvu, a nikada nije imao neko komandno mjesto duboko u pozadini s agregatom, šeficom kabineta i kafe-kuharicom. Nije bilo sumnje u njega iako su do nas dolazile dezinformacije o KOS u i slično. Deblokada Maglaja bila je jedan upečatljiv ratni podvig. Na našem smo potezu ostvarili uspješni prodor na Blizni, dio jedinice je ostao na osiguravanju zarobljenog naoružanja i objekata, a nas 15-ak je nastavilo na Maglaj. To nije bilo predviđeno u planu operacije, ali komandant donosi odluku da krenemo i mi smo deblokirali Maglaj. Tada smo zarobili nekoliko vojnika. Srpski vojnici su zaostali za svojima i ostali odsječeni. Ja sam ih uočio, a komandant iza njih ispaljuje dvije nitroglicerinke i nas dvojica uz taktičko prebacivanje zarobljavamo iste”, sjeća se Bedin.

“Heroizam na bosanskim prostorima ne može se objasniti bilo kakvim racionalizmom. To je zov domovine iz srca bošnjačkog ratnika, prkos i htijenje, ponos i obraz Bošnjaka, oni su oslobodioci, patriote, borci, sinovi Bosne. Aferim, momci!”

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *