Home Svaštara Povratak i život u Srebrenici: Želimo da ovdje odrastaju naša djeca

Povratak i život u Srebrenici: Želimo da ovdje odrastaju naša djeca

290
SHARE

Srebrenica je godinama unazad bila sinonim za Genocid nad Bošnjacima i tako će biti dok je svijeta i vremena.

Ipak, ljudi koji su na vlastitoj koži iskusili ogromnu žrtvu, koji su ostali bez članova svojih porodica, onih najbližih, osim te univerzalne boli koju će do smrti nositi na vlastitim ramenima, jednostavno su odlučili da moraju da žive dalje i da se prisjećaju svoje Srebrenice onakve kakvu su je zapamtili ranije ili kako su je zapamtili njihovi roditelji.

Adem Mehmedović, zajedno sa svojom suprugom Nerminom, prije nekoliko godina se odlučio na ono što mnogi ni u snu ni danas ne pomišljaju – da živi svoj život u Srebrenici i da svoju porodicu opskrbljuje hljebom koji je zarađen upravo u njegovom rodnom gradu. Adem trenutno radi kao uposlenik RTV Srebrenica, ali put do njegovog komada sreće na zvjezdanom srebreničkom nebu je bio veoma trnovit.

“Vratio sam se sam prije nekoliko godina u Srebrenicu, kao momak, sa 26 godina. U početku sam bio bez posla, ali sam jednostavno želio nešto novo u životu. Prvi i osnovni razlog mi je bio – hajmo probati, to je moje, pa ako ne bude išlo, grije Sunce i na drugim mjestima u BiH. Počeo sam raditi ubrzo, pa sam se oženio 2017. godine. I supruga je počela da radi u vrtiću. Prije dva mjeseca smo kupili i stan u Srebrenici, a prije toga smo neko vrijeme bili podstanari u Srebrenici. Teško je objasniti ljudima šta nas je privuklo tamo, jednostavno želja da živimo na svom. Moja supruga je doslovno i odrasla ovdje, jer se ona u Srebrenicu vratila još 2001. godine, zajedno sa roditeljima. Često komentarišemo kada putujemo – čim se vraćamo prema Srebrenici, nekako se opet u njoj najbolje osjećamo. Možda mnogo toga fali ovdje, ali je nama lijepo u Srebrenici”, kaže Adem Mehmedović.

Mehmedović je pronašao svoj mir, pronašao ga je u sokacima svog usnulog grada. Adem i njegova porodica i ne pomišljaju više da napuste Srebrenicu, te je više nego ikada ubijeđen da je upravo to mjesto gdje će odrastati njegova djeca. A nije jedini mladi čovjek koji u Srebrenici tako razmišlja.

“Uvijek nam je mnogo toga nedostajalo, odrastali smo u teškim prilikama, počevši od agresije na BiH. Ja sam do sada promijenio 20-ak mjesta stanovanja. Ipak, kako godine prolaze, meni je sve ljepše i ljepše u Srebrenici. Ja sam u posljednjih nekoliko godina sve sretniji i sretniji. Sad mi je daleko lakše živjeti ovdje. Možda je to razlog da u brojnim negativnim stvarima vidim pozitivu, što neki drugi ljudi možda ne vide”, kaže Adem.

Poučeni iskustvima iz prošlosti da ne bi razmišljali o budućnosti

Uprkos tome što se Genocid u Srebrenici dogodio prije gotovo 25 godina, u Srebrenici i oko nje i dalje stanuju ti duhovi prošlosti koji imaju namjeru da ugase svaku nadu Srebreničanima, onim čestitim ljudima koji su odlučili da prkose svim nedaćama i vrate se na svoja krvava ognjišta. Prijetnje su i dalje tu, ali Adem kaže da ljudi koji sada žive u Srebrenici drugačije razmišljaju nego prije 25 godina. “Neke se stvari ne mogu zaobići i iznervira te sve to, ali proradi inat pa onda kažeš: ‘Ma, nećeš!’ Poučeni smo mi iskustvima iz prošlosti da ne bismo razmišljali o budućnosti. Gradimo naš svijet ovdje. Razmišljamo često o svemu tome, nije da te ne pogodi, da te ne uplaši, ali na neke ljude jednostavno ne možemo utjecati. Oni misle to što misle, uradili su to što su uradili i uradili bi to što su uradili, ali mi smo, po prvi put, spremni na sve. Nismo mi neki element koji je ovdje u podređenom položaju i koji poginje glavu. Mi smo svoji na svome. Cilj svih ljudi ovdje je da grade svoju zajednicu i da Srebrenica bude mjesto boljeg života. Teško će biti kao u prošlosti, ali želimo da ovo bude mjesto gdje će se naša djeca i dalje rađati, gdje će odrastati, gdje će se školovati i voljeti svoj grad. Ima ovdje mnogo Bošnjaka i Srba koji vole ovaj grad i žele mu sve najbolje, ima i onih koji ga ne vole, a žive u njemu, ima i onih trećih koji polijepe prijeteće plakate pa odu u Bratunac. Tako je kako je, ali čovjek u podsvijesti uvijek ima ono što se ovdje dogodilo. Međutim, sve tvoje je tu i ne želiš ga pustiti ili se odreći svega toga”, ističe Mehmedović.

Srebrenica nije “ono tamo”

Svaki početak nije bajkovit, pa je normalno očekivati da nikome neće sve ići onako kako je „naumio“ u svojim snovima. Ali, entuzijazam mladih ljudi koji su odlučili da prkose historiji i svim onim dušmanskim duhovima prošlosti koji vrebaju srebreničkim šumama danas je jači od svega. Srebrenica je postala prkos. Srebrenica je postala inat. Srebrenica je postala feniks koji se lagahno podiže iz pepela, a upravo su mladi oni koji tom feniksu “glancaju” krila za neke nove letove na srebreničkom povjetarcu sreće.

„Dragog Allaha samo još molim za proširenje porodice, a sve ostalo će doći. Molim Boga da se naša djeca rađaju ovdje i da odrastaju ovdje. Mi uvijek možemo reći da je Srebrenica naša Hidžra i da nam je čast da se djeca rađaju na mjestu gdje je počinjen genocid. To je ono što je svima nama u mislima i dovama, kada god stanemo pred Uzvišenog Allaha“, ističe Adem Mehmedović.

Konstatacija da je Srebrenica danas zaboravljena od brojnih od kojih ne bi trebala da bude zaboravljena ne umanjuje činjenicu da su ljudi u Srebrenici odlučili da se sami izbore za komad svoje sreće. Žele sebi i svojim porodicama učiniti Srebrenicu boljim mjestom za život. Srebrenica i dalje živi, uprkos brojnim problemima, a zaslugu za to imaju isključivo oni kojima u ličnim kartama piše SREBRENICA.

„Nije da nema posla ovdje, ima tih nekih firmi i za početak se može pronaći neki solidan posao. Nevjerovatno zvuči, ali ovdje posla možda ima više nego u nekim mjestima u FBiH. Sve ostalo je stvar subjektivnog zapažanja. Možda moja pravila ne važe za druge i možda druge ne bih mogao ubijediti. Uvijek ljudima u ostatku BiH pokušavam da kažem da Srebrenica nije “ono tamo”. Ovo je jednostavno Bosna, ovo je dio naše zemlje. Srebrenica je Bosna i Hercegovina. Srebrenica je naša. Kod mene je taj osjećaj patriotizma i ljubavi prema Srebrenici bitniji od svega“, kaže na kraju razgovora za Preporod Adem Mehmedović.

Piše: Harsi Ahbabović

preporod.com