Home Svaštara Četnička zvjerstva nad Bošnjacima Srebrenice u toku Drugog svjetskog rata

Četnička zvjerstva nad Bošnjacima Srebrenice u toku Drugog svjetskog rata

631
SHARE

Početkom avgusta 1941. godine četnici zauzimaju sela na prostoru Vlasenice, te pojedina sela u srebreničkom kotaru. Sam grad osvajaju 18. avgusta poslije čega se upućuju prema Zvorniku, do Drinjače. Domobranske snage (vojska Nezavisne države Hrvatske) ušla je u sukob sa četnicima ali se poslije gubitka dvadesetak ljudi povukla. Kada su osigurali prostor grada Srebrenice četnici su opljačkali službene kancelarije i postavili svoje organe vlasti u kotaru. Od prvog dana kako su ušli u grad četnici počinju pljačkati trgovine Bošnjaka, uzimaju stoku, a Bošnjake tjeraju na raznorazne mukotrpne fizičke radove. Poslije samog grada počela je pljačka okolnih sela. Prvih dana nije bilo većih nereda, ali je ubrzo zavladala nedisciplina u četničkim redovima koja je prouzorkovala masovnu pljačku, razbojništvo, paljevinu, batinjanje i likvidaciju Bošnjaka. Početkom septembra naređeno je Bošnjacima da predaju radio uređaje, da se ne smiju kretati poslije 19 sati i da svaki Bošnjak koji želi da prenoći u drugom selu mora tražiti odobrenje četničkih vlasti u gradu. Bošnjaci su ova naređenja strikto izvršavali. U tom periodu od 40 000 stanovnika srebreničkog kotara oko polovina su bili Bošnjaci, a polovica su činili Srbi.

Kada su četnici ušli u Srebrenicu, bilo ih je oko 400 i većina ih nije bila naoružana – oni koji nisu posjedovali naoružanje koristili su sjekire i toljage. Na čelu te grupe nalazio se major Jezdimir Dangić, rodom iz Bratunca. Od razbježanih domobrana pokupili su naoružanje i municiju. Obzirom da se Srebrenica nalazila na granici sa Srbijom istog dana kada je grad zauzet iz Srbije su prešle četničke grupe iz Ljubovije i Bajine Bašte. Pored pojedinačne pljačke četnici su pljačkali i u grupama. Dana 5. januara 1942. godine došao je iz vlaseničkog kotara zloglasni Rajko Čelonja sa 300 četnika i u naredna dva dana izvršio veliku pljačku bošnjačke imovine. Sa njegovim danom nastupili su najcirniji dani srebreničkih Bošnjaka u Drugom svjetskom ratu. Tog dana u samoj Srebrenici zaklano je i iz puške ubijeno 11 Bošnjaka od strane četnika. Pravi teror je nastupio tek kada su se četničke mase uputile prema srebreničkim selima gdje su počinili velika zvjerstva. Tom prilikom najveći pokolj Bošnjaka učinjen je u selu Bajramovići. Pretpostavke su da je tokom januara 1942. godine ubijeno oko 1 000 Bošnjaka srebreničkog kotara, dok je materijalna šteta neprocjenjiva. Četnici su pljačkali sve redom, klali su stoku te spaljivali pokretnu imovinu. Prilikom pljačke zvjerski su se odnosili prema starcima i ženama – tukli su ih žilom, kundacima, boli nožem po raznim dijelovima tijela, svlačili žene. Zabilježeno je i nekoliko silovanja nad djevojčicama starim od 14 godina pa na više. Ovi zločini redali su se svakodnevno sve do 16. januara 1942. godine, dok nije došla njemačka vojska. Pred dolazak njemačke vojske četnici su se u toku noći u grupama povukli prema selu Oseka i prešli preko Drine u Srbiju. Nijemci su obilazili teren sve do 20. januara kada su napustili srebrenički kraj, čime je on ostao nezaštićen od novih nedjela.

U svojoj knjizi “Genocid nad Bošnjacima u Drugom svjetskom ratu” autor dr. Smail Čekić posebno naglašava sljedeći citat vezan za četnički zločin u Srebrenici: “četnici (su) oduzeli od muslimana mnogo ljudske i stočne hrane, kao i svu stoku, te prijeti opasnost velike gladi, a pitanje je i čime će posijati zemlju u proljeće, jer nemaju ni sjemena niti tegleće stoke. Dalje prijeti velika opasnost, što vjerovatno neće mimoići zarazne bolesti, jer je stanovništvo isprepadano, prehlađeno, mnogi izprebijani tupim i oštrim oružjem, mnogi i gladni, boli i bosi, jer je i prije, uzevši obćenito ovaj kraj pasivan, a sada poslije ovolike velike pljačke i otimačine razumljivo, u kakvom se stanju nalaze. Lijekova nema, bolnica je malena, s malim prostorijama, obćenito uzevši je velika sirotinja i daj Bože, da se ne pojave zarazne bolesti, koja bi redom kosila jer nema ni ljekara.”