Home Svaštara Velikosrpska ideja i nacionalni program

Velikosrpska ideja i nacionalni program

199
SHARE

Unutar srpskih organizacija javlja se niz projekata oslobađanja od osmanske vlasti. Njihov rezultat su dva srpska ustanka početkom XIX stoljeća. Nakon sticanja autonomije 1830. u Kneževini Srbiji javila se ideja o njenoj potpunoj samostalnosti od Osmanske države.

Prva polovina XIX stoljeća predstavlja razdoblje u kojem započinje vrlo snažno eksponiranje velikosrpske nacionalne ideje na području Jugoistočne Europe. Prva razmišljanja o stvaranju velikosrpske države („slavjanoserbskog carstva“) u XIX stoljeću izložili su pivski arhimandrit Arsenije Gagović 1803. i karlovački mitropolit Stevan Stratimirović 1804. godine ruskom imperatoru Aleksandru I.

U njihovim skoro identičnim planovima, Srbija je trebala obuhvatiti, pored južnih pokrajina koje su bile pod osmanskom vlašću, još i Srijem, Boku Kotorsku i Dalmaciju.

Uvidjevši da Rusiji nisu interesantni ovakvi projekti, srpski ideolozi započeli su s procesom tzv. nacionalnog osvještavanja južnoslavenskih naroda, pokušavajući srpsko ime protegnuti na sve Južne Slavene. Tako je Teodor Pavlović (1804-1854) 1837. isticao da je „čudo zaista da braća naša u Bosni, Slavonii, Dalmacii, Hrvatskoj, u Bačkoj, Sremu i po drugi častij Ungarije živeći Srbl’i rimskog zakona neče da se zovu Srbl’ima, a jezyk Srbskij govore, i podreklo i koleno svoje Srbsko znaju, i slogu i jedinstvo u kn’ižestvu žele.“

Vuk Stefanović Karadžić (1787-1864), proširujući Pavlovićevu definiciju srpstva i izvodeći vlastite lingvističke zaključke, postavio je temelje velikosrpske ideološke misli. Prema njegovom shvatanju, najbitnija odrednica srpstva jeste štokavica, na osnovu čega je tvrdio da su svi štokavci Srbi. Na taj način Karadžić je izvršio svojevrsnu sekularizaciju srpske nacionalne misli koja je do tada neupitno podrazumijevala da Srbi pripadaju isključivo pravoslavnom konfesionalnom krugu. Tako, u svome djelu Kovčežić za istoriju, jezik i običaje Srba sva tri zakona, u podnaslovu Srbi svi i svuda, razmatrajući pitanjenacionalnog identiteta rimokatoličkog stanovništva na području tadašnjih hrvatskih zemalja i Bosne i Hercegovine, on navodi sljedeće:
„Kad čovek pomisli npr. da Madžara ima i Rimskog i Kalvinskog zakona, pa se svi zovu Madžari, ili da i Nijemaca ima i Rimskog i Lutoranskog i Kalvinskog zakona, pa se opet svi zovu Nijemci, mora se čuditi kako se barem ovi Srbi zakona Rimskog neće Srbi da se zovu (…) Svi pametni ljudi i od Grčkijeh i od Rimskijeh Srba priznaju da su jedan narod i trude se da bi mrzost zbog zakona ili sasvijem iskorijenili ili umalili što se više može, samo je onima Rimskog zakona još teško Srbima nazvati se, ali će se po svoj prilici i tome malo po malo naviknuti, jer ako ne će da su Srbi oni nemaju nikakvoga narodnoga imena.“

U pogledu nacionalne pripadnosti i konfesionalnog porijekla bosanskohercegovačkih muslimana Karadžić neupitno tvrdi da su oni srpsko-pravoslavnog porijekla, te da su dolaskom Osmanlija, usljed nesretnih okolnosti, prihvatili islam. U tom smislu on konstatuje sljedeće:

„Tako oni (misli na bosanskohercegovačke muslimane) dojakošnje svoje ime Srbi, koje je sa zakonom Hrišćanskijem i s pređašnjijem životom njihovijem vrlo skopčano bilo, ne samo odbace, nego im žao budne i raja njihova da se njime diči, i nazovu je Vlasima (…) Ovako ja, od prilike, mislim da su Rimski i Turski Srbi izgubili svoje narodno ime.“

Karadžićeva lingvistička promišljanja postala su temelj za razvoj velikosrpske nacionalne ideologije koja je 1844. u spisu ministra unutrašnjih poslova Srbije Ilije Milutina Garašanina (1812-1874), pod nazivom Načertanije (Nacrt), dobila svoj potpuni politički izraz. U njemu je na vrlo konkretan način razrađena velikosrpska misao, od idejnih postavki do načina realizacije. Stvarni autor teksta Načertanija je Čeh František Zach, koji je na Garašaninovo traženje napisao sažetu verziju plana djelovanja srbijanske vanjske politike, a koji se opet temeljio na spisima poljskog plemića Adama Čartoriskog (Adam Georg Czartoryski). Taj tekst je Garašnin samo djelomično preuredio i prilagodio.

Političkim programom Načertanija iz 1844. definisani su ciljevi vanjske politike Srbije. Osnova tog programa je rušenje osmanske vlasti na području Balkana i proširenje Srbije u pravcu istoka (Bugarska), juga (Makedonija) i zapada (Bosna). Krajnji cilj bio je ujedinjenje svih Srba pa i Južnih Slavena u jednu zajedničku srpsku državu. Ovaj cilj trebalo je realizovati u dvije etape. U prvoj etapi uslijedilo bi uključivanje Bosne u sastav Srbije, a u drugoj etapi pripajanje i ostalih južnoslavenskih teritorija koje su se nalazile u okviru Austro-Ugarske.

Kao preduslov za ostvarenje prve etape Garašanin je smatrao da najprije treba granicu između Srbije i Bosne učiniti što poroznijom i fleksibilnijom, te u tom smislu predložio: „(…) neka straže na granicama istina ne umale, no da se mesta sastanka, izlaska i ulaska na srpskoj granici umnoži sprama Bosne.“ Treba reći da je Garašanin, za razliku od VukaKaradžića, u Bosni vidio samo Srbe dviju konfesija – pravoslavce i rimokatolike, te da je, u cilju realizacije temeljnih velikosrpskih postavki, naglašavao potrebu njihovog međusobnog razumijevanja. Tako, on konstatuje sljedeće: „Treba na to ići da se dva naroda, istočno pravoslavni i rimokatoličeski među sobom u svojoj narodnoj politiki razumedu i slože, jer samo tako može se sa dobrim uspehom ova politika sledovati.“

Ovakva politika, koja bi se u površnim razmatranjima mogla okarakterisati i kao projugoslavenska, imala je kao glavni cilj asimilaciju hrvatskog naroda od strane Srba, a što je bio osnovni preduslov za realizaciju Načertanija. Tome u prilog ide i činjenica da je Garašanin iz svoga spisa potpuno izostavio hrvatsko etničko ime, što se može dovesti u vezu i sa potencijalnim pretenzijama poljske katoličke crkve da preko Hrvata infiltrira katoličanstvo na cjelokupno područje Jugoistočne Europe. Da bi realizovao ciljeve iz Načertanija Garašanin je 1848.u sve južnoslavenske zemlje, poslao svoga emisaraMatiju Bana, dubrovačkog pjesnika, nesuđenog franjevca i člana Srpske kraljevske  akademije,  koji  je  agitovao  za realizaciju  jugoslavenske  ideje  pod vodstvom Srbije.

U tim razgovorima Ban je dobio podršku od karlovačkog mitropolita Josifa Rajačića i vladike crnogorskog Petra II Petrovića Njegoša, dok je hrvatski ban Josip Jelačić bio suzdržan. Prve konkretne akcije srpske politike usmjerene ka ostvarivanju zacrtanih ciljeva iz ovoga veliko-državnog dokumenta započele su 1849.

godine. Tada su na određenim osmanskim teritorijama formirane tajne organizacije, čiji je glavni cilj bio destabilizacija osmanske vlasti i stvaranje predispozicija za podizanje srpskog ustanka, nakon kojeg bi – ukoliko bude uspješan – neminovno uslijedilo priključenje tih teritorija Srbiji. U ovom periodu doneseno je nekoliko akata koji predstavljaju okosnicu pravno-političkog uobličavanja četničkog djelovanja.

Naime, u maju 1849. godine objavljen je Ustav političke propagande, kojim je precizirano da će se agitacija Srbije voditi „u svim zemljama slavenoturskim“ [Bosni i Hercegovini, Dalmaciji, Vojnoj Krajini (Hrvatskoj, Slavoniji i Vojvodini), C. Gori, sjev. Albaniji, Makedoniji i većem dijelu Bugarske. Cjelokupni propagandni rad kontrolisan je iz Beograda i Dubrovnika], dok su Pravila o četničkoj vojni, iz 1848, koje je napisao Matija Ban, i studija Četovanje i četničko ratovanje,koju je 1868. objavio Ljubomir Ivanović, utvrdila tipično vojneprincipe četovanja. Priznanjem Srbije na Berlinskom kongresu 1878. godine bili su stvoreni preduslovi za njenu agresivniju agitaciju na područjima „predodređenim za priključenje“.

Nakon nasilne smjene Obrenovića 1903. u Beogradu je osnovan Glavni odbor četničke akcije, sa zadatkom da mobilizuje ljudstvo u četničke jedinice, radi njihovog upućivanja u Makedoniju, te da za njih prikuplja materijalnu i finansijsku pomoć. Već naredne godine pokrenuta je široka četnička akcija na ovom području koja je većim ili manjim intenzitetom trajala sve do kraja Balkanskih ratova (1912-1913).

Srbija je svoju borbu u Makedoniji vodila pod parolom zaštite srpskih nacionalnih interesa, a upućivanje četničkih jedinica predstavljalo je izraz dokazivanja njenog

neospornog prava na ovu pokrajinu. Inače, na području Makedonije sukobljavali su se interesi Srbije (koja je slala četničke jedinice), Bugarske (koja je slala komitske čete), Grčke (koja je slala andrate) i Albanije (koja je slala odrede kačaka). Nakon Balkanskih ratova Srbija je četničke formacije koristila na području Makedonije u svrhu pacifikacije zaposjednutih teritorija. Četničke jedinice aktivno su se uključile u gušenje pobune albanskog stanovništva 1913. u okolini Debra. Za ideologe velikosrpskog projekta od posebne važnosti bila je Bosna i Hercegovina.

U cilju provođenja velikosrpskog projekta, srbijanska vlada je osnovala tajne organizacije u Bosni koje su radile na širenju tih ideja i dizanju ustanaka pravoslavnog stanovništva. One su djelovale u gradovima i selima, a okupljale su omladinu. Od 1846. Ilija Garašanin je zvanično započeo sa stvaranjem svojih tajnih organizacija u Bosanskom ejaletu. U Sarajevu je za agentni rad pridobio izvjesnog Bogdanovića koji je bio povjerenik srbijanske vlade za Bosanski ejalet.

Već krajem 1849. postojalo je 39 srpskih tajnih organizacija. Glavni povjerenik bio im je Matija Ban. Osnovni cilj agenata bio je buđenje antimuslimanskog raspoloženja i ohrabrenje pravoslavnog stanovništva da očekuje skoro oslobađanje „koje mu nosi Srbija“. Osnovna zamisao i glavni cilj pokreta bio je priključenje Bosne Kneževini Srbiji. Tako pod snažnim uticajem susjednih država Srbije i Crne Gore dolazi do čestih ustanaka pravoslavnog stanovništva u Bosni.