Home Svaštara Hrvatska politika negiranja doprinosa ARBiH u odbrani i oslobađanju Hrvatske – Koliki...

Hrvatska politika negiranja doprinosa ARBiH u odbrani i oslobađanju Hrvatske – Koliki je zapravo doprinos ARBiH u odrani Hrvatske?

244
SHARE

Politički i vojni vrh Republike Hrvatske, uz medijsku podršku, kada propagira priču o raznim uspjesima Hrvatske vojske u oslobađanju Hrvatske, odnosno slomu Republike Srpske Krajine, nikada ili veoma rijetko spominju ulogu Armije Republike Bosne i Hercegovine. Posebno se to osjeti u okviru operacije “Oluja” gdje hrvatski mediji od 1995. godine ističu kako je “Hrvatska vojska operacijom deblokirala Bihać i spriječila njegov pad, stala na put srpskom agresoru u BiH te osigurala da se dogodi Dejton”. Tako naprimjer, historičar i publicista, dr. Ivan Miškulin “istražujući vojne, diplomatske i obavještajne dokumente iz 1995. godine o hrvatskoj oslobodilačkoj akciji Oluja”, u kolumni “Globusa” navodi: “Poraz krajinskih Srba spriječio je njihovo stvarno ujedinjenje sa sunarodnjacima u sjeverozapadnoj BiH… Gledajući sa humanitarne točke, nije pretjerano reći da je pobjeda hrvatskih snaga učinkovito spriječila novi masakr nad bosanskohercegovačkim Muslimanima. U tom smislu, teško je pronaći dojmljiviji primjer učinkovitog humanitarnog intervencionizma u XX stoljeću: Oluja je spriječila novu Srebrenicu… Samo je vojni poraz mogao natjerati Beograd na ulazak u funkcionalni pregovarački proces i u tom smislu Oluja je otvorila vrata Deytonu i mirnoj reintegraciji hrvatskog Podunavlja… hrvatske snage zapravo su ‘odradile’ posao koji je propustila napraviti međunarodna zajednica… Oluja je… oslobodila Bihać, što nisu mogli učiniti UN i NATO. Jedan njemački promatrač EU-a također je uočio da je Zagreb operacijom zapravo spriječio daljnju kompromitaciju međunarodne zajednice… I UN i EU trebali bi biti zahvalni Hrvatima…” Miškulin niti jednom riječju u tekstu koji je pisan na pet stranica nije spomenuo ulogu 5. korpusa ARBiH u vezivanju većeg broja snaga Vojske Republike Srpske Krajine i Vojske Republike Srpske, koje su u slučaju sloma 5. korpusa mogle biti preusmjerene na front prema HV.

I pored jasnog marginaliziranja uloge ARBiH u borbi protiv srpskih snaga koje su učestvovale u agresiji na Hrvatsku i u borbama protiv HV-a, stvarne historijske činjenice govore drugačije. Ispred borbenih položaja ARBiH je bilo šest korpusa VRS, a tri korpusa (1. i 2. krajiški te Hercegovački) su uvijek imali svoje snage u borbi protiv HV-a. Također, protiv ARBiH, sa teritorije Hrvatske borbeno su djelovale snage VRSK, koje su bile na borbenom rasporedu na Banji, Kordunu, Lici i dijelovima Dalmacije. Vojska Jugoslavije je na teritoriji BiH imala snage Ratnog zrakoplovstva i protuzračne odbrane, u koju je spadala 92. mješovita avijacijska brigada i 155. raketna brigada. Sasvim je jasno da bi hrvatskim snagama odbrana, ali i oslobodilačka faza rata, bila daleko teža da snage ARBiH nisu vezivale ogromne srpske snage. Još jedan segment rata u BiH i Hrvatskoj, koji je znatno doprinjeo odbrani Hrvatske, a preko “leđa” ARBiH, je slučaj iranskog naoružanja koje je veći period rata isporučivano za odbranu BiH. Međutim, hrvatska strana je uvijek uzimala polovicu tog naoružanja kao “naplatu” za propust druge polovice koja je bila namijenjena ARBiH. Pored toga Hrvatska je naplatila desetine miliona američkih dolara u novcu za korištenje svojih putnih komunikacija i aerodroma za sletanje iranskih aviona i kretanje konvoja prema BiH.

Srpska agresija na Hrvatsku i na BiH nisu dvije agresije, već jedinstvena i u vojnom smislu planski izvođena i vođena iz Generalštaba u Beogradu. Ta okolnost trebala je biti osnov za čvrst savez između Oružanih snaga Hrvatske i Oružanih snaga RBiH. Ipak, u Tuđmanovoj ideologiji, politici i vojnoj praksi postojale su dvije srpske agresije – jedna na BiH a druga na Hrvatsku. Takav Tuđmanov odnos iskoristila je srpska propaganda koja je sukobe u Hrvatskoj i BiH predstavila kao građanski rat. Okončanjem “Oluje”, u avgustu 1995. godine, Hrvatska je istjerala srpske snage iz svih okupiranih dijelova svoje zemlje osim Podunavlja. Time su u jednoj mjeri ojačani vojni resursi srpske vojske u BIH. Poslije “Oluje” jedinice 5. korpusa su dobile operativni spoj sa HV i konačno slobodan dio granice na prostoru Cazinske krajine ali se VRS priključilo nekoliko hiljada bivših pripadnika VRSK. Činjenica, mjesec dana nakon “Oluje” snage ARBiH i HV/HVO su pokrenule zajedničku akciju na prostoru zapadne Bosne, ali je ofanziva sa hrvatske strane išla “toplo – hladno”, a naročito je to do izražaja došlo 18. septembra 1995. godine kada je uslijedila žestoka kontraofanziva srpskih snaga. Gotovo 3/4 angažovanih srpskih snaga je kontranapad izvodilo na prostoru onog dijela teritorije koju je oslobodila ARBiH. I dok je srpska vojska izvodila kontranapad na snage ARBiH kod Ključa, dotle je HV mirovao kod Šipova i nije poduzimao veće akcije u cilju rasterećenja pritiska na ARBiH. Tuđman je jasno obznanio da hrvatski nacionalni interes nije da njegova vojska nastavi zajedničke operacije sa ARBiH.

Od samog početka agresije odnos Tuđmana i hrvatskih državnih elemenata prema snagama odbrane BiH je imao karakter omalovažavanja i ponižavanja. Konstantno je negiran doprinos BiH u otporu prema srpskom agresoru, kako na prostoru BiH tako i na prostoru Hrvatske. Često je korišten termin “nespremno muslimansko rukovodstvo” što je bio suptilan poziv narodu BiH, pa i Bošnjacima, da budu lojalni Tuđmanu i da se distanciraju od podrške Izetbegoviću. Težnja Izetbegovića da se prevaziđe predratna kriza, smiri situacija i očuva mir, hrvatska politika na čelu sa Tuđmanom je tumačia kao “nespremnost za otpor srpskom agresoru”. Čak se i Izetbegovićeva izjava “ovo nije naš rat”, zlonamjerno protumačila a zapravo se radilo o pozivu rezervistima da se ne odazivaju na mobilizaciju u jedinice JNA koje su sa teritorije RBiH odlazile na ratište u Hrvatsku. Taj Izetbegovićem poziv rezervistima je zapravo bio čin pomoći Hrvatskoj, ali je ona u konačnici ispolitizirana i iskrivljena. Također, Tuđmanova propaganda je tendenciozno tumačila i Izetbegovićeve utjecaje da se obustave oružane akcije JNA na prostoru Hercegovine, posebno prema selu Ravno. Štaviše optuživao je Izetbegovića da je u savezu sa Miloševićem prilikom JNA napada na hrvatska sela u istočnoj Hercegovini.

Bosnae.info