Home Svaštara Ubij Turcina stedi metak pokolj u Kulen Vakufu

Ubij Turcina stedi metak pokolj u Kulen Vakufu

216
SHARE

U Kulen Vakufu, 6. Septembra 1941., partizani i četnici su provalili u napušteni grad, temeljito ga opljačkali, uništili i spalili. Parola ustanika: “Ubij Turčina, štedi metak” u Kulenvakufskoj je tragediji ostvarena u punom opsegu.

Titovi partizani su u Kulen-Vakufu, zajedno sa četnicima Draže Mihajlovića, na svirep način izvršili pokolj muslimanskog stanovništva Bosanske Krajine. U ovom divljačkom pohodu stradalo je preko 2230 Bošnjaka.

Jedan svjedok je izašao poslije desetak dana iz Prkoške jame. Šiljdedić Bećo–Bećeta, kojeg su četnici bacili u nju i misleći da je mrtav kao i ostali, znao je u posebnim momentima, svake godine, na taj dan da se budi sav mokar grozničav, a jednoj je u takoj noći potpuno posijedio.

Mati pukovnila Ugurkovića, Jeka ćuskijom je na Vakufskim barama ubila deset žena trudnica, dok su vodili odrasle muškarce. Unom je tekla krv, jer tada je nastalo pravo klanje. Majke su sa živom djecom skakale u vodu da bi izbjegli silovanje i klanje, a neke su djevojke i žene sa odsječenim grudima bacane u vodu. Tako je Štrkljević Hanka sa troje djece i u trudnoći da nedođe u ruke Četnicima, skočila u vodu, međutim ona i njena kćerka Zlata su se zakačile za vrbu i njih je kasnije izvukla jedna rodica. Poslije toga odvedena je sa kćerkom u Martin Brod. Tamo ju je u nekoliko navrata Rade Medić zvani Pitar pokušao zaklati. Ona je vjerojatno zadnji svjedok koji o tome nerado govori.

Ima još drastičnih primjera. Galijašević Aliju su zaklali, iz nje izvadili dijete, dok je oko nje hodao osamnaestomjesečni sin Ale. Njega su četnici odnijeli u žandarmeriju gdje je bio zatočen sa ostalim narodom i gdje ga je njegova tetka prepoznala po košuljici.

U Skopskom buku, majke su sa po dvoje djece skakale u vodu, samo da zlikovcima ne dođu u ruke, ili silovanje majke Ajke Omerdić pred šesnaestogodišnjim sinom Džaferom, što je učinio djed sadašnjeg zločinca milicionera Jovice Radaka, ili kada su teško ranjenog Begu Kosovića vratili na most u Kulen Vakufu i njegovu odsječenu glavu bacili u krilo njegovoj tetki. Ovo je uradio Jovo Kecmn – stric Bore „Sedrice“, kasnije sekretar u Privrednoj komori.

Ale Đulkić je sisao mrtvu majku, Dedo Dervišević i njegova sestra Šefika ostali su bez oba roditelja i našli su se tek 1975. g.

Počinitelji nisu kažnjeni, jer su bili “narodni heroji”. Za svoja nedjela su nagrađeni činovima, funkcijama, a kasnije i penzijama. Preživjele su žrtve šutjele i poslije rata, sretni što su preživjeli. Neki su robijali, valjda za kaznu što su ostali živi, neki su emigrirali iz države, neki su nastavili živjeti svoje živote, neki jednostavno nisu izdržali život poslije zločina koji su pretrpili. Naselja, vjerski objekti i groblja su uništeni u naletu divljačkog bijesa valjda da se protivnicima, kao po narodnoj kletvi, zatre sjeme. To nije bilo dovoljno. Nakon svih užasa, pokolja, izbjeglištva, uništenja kuća, cijelih naselja i grobalja, žrtvama je pravno ukradena zemlja, konfiscirana ili proglašena napuštenom, a onda dodijeljena na korištenje ubojicama i njihovim obiteljima.

Mujo Begić, autor knjige “Ljutočka Dolino, nikad ne zaboravi” objasnio je zašto je o zločinima zabranjeno govoriti:

“Poslijeratne vlasti imali su za cilj da umanje veličinu žrtve, da krivnju prebace na neodgovorne četničke elemente i da daju alibi počiniocima ovih zločina zbog zločina ustaša počinjenih nad srpskim stanovništvom. Nikada niko od počinilaca ili naredbodavaca zločina nad bošnjačkim stanovništvom Ljutočke doline nije kažnjen. Nakon rata, ovom kraju nametnut je oreol krivnje proglašavajući ovo mjesto ustaškim, a njegove stanovnike ustašama. Iz tog razloga, postavlja se pitanje vjerodostojnosti poslijeratne komunističke vlasti, pitanje provođenja pravde, odnosno selektivnosti u provođenju pravde. Brojni su primjeri susreta žrtava i počinioca nakon rata. Od onih koji su ubijali do onih koji su silovali i činili druge zločine.”