Home Svaštara Ko je bio Adil Bešić? – dobitnik Ordena heroja oslobodilačkog rata o...

Ko je bio Adil Bešić? – dobitnik Ordena heroja oslobodilačkog rata o kojem se najmanje zna

230
SHARE

Adil Bešić, sin Adile i Adema, rođen je 5. aprila 1964. godine u Banja Luci. Ime je dobio po svojoj majci koja je umrla osam dana nakon njegovog rođenja. Imao je tri brata: Nihada (1963.), Ilijaza (1965.) i Izeta (1973.). Završio je Vojnu akademiju, smijer Kopnena vojska, nakon čega je kao poručnik a kasnije kao kapetan Jugoslavenske narodne armije službovao u Tolminu, sve do povlačenja JNA iz Slovenije. Kada je Slovenija 25. juna 1991. godine proglasila nezavisnost, sa jedinica JNA prelazi u Hrvatsku. Početkom agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu priključuje se jedinicama Teritorijalne odbrane RBiH u Bihaću gdje je raspoređen na mjesto komandanta Odreda TO “Vrsta”. Poginuo je pri izvođenju borbenog zadatka u rejonu Grabeža, 28. novembra 1992. godine na mjestu komandanta 2. bataljona 502. viteške brdske brigade (u vrijeme pogibije 2. bihaćka brigada). Za svoje zasluge tokom agresije posthumno je odlikovan ratnim priznanjem “Zlatni ljiljan” te “Orednom heroja oslobodilačkog rata” u činu majora ARBiH. Saborac Mehur Selimović navodi da takvu harizmu kakvu je imao Bešić nije nikada vidio i da mu nije bilo jasno kako je uspio biti u tolikoj mjeri prihvaćen i od sistema i od mještana Bihaća.

Iako korijeni porodice Bešić vuku iz Kozarca, njegova porodica se 1966. godine seli u Prijedor gdje Adil završava Osnovnu školu. Otac mu je u nedostatku finansijskih sredstava često odlazio u Zagreb gdje je radio kao vodoinstalater, dok je pomajka Bahrija brinula o Adilu i njegovoj braći. Adil već po završetku Osnovne škole odlazi iz Prijedora na daljne vojno školovanje. Bio je svestran mladić. Bavio se košarkom, skijanjem, trenirao je karate a dobro je govorio njemački, italijanski i engleski jezik. Pomajka Bahrija svjedoči da je bio veoma marljiv kao učenik i da je volio učiti i napredovati. Saborci su ga opisivali kao tihog momka koji je zračio toplinom i lijepom rječju. Komandant čete Muhamed Rahmanović u Odredu TO “Vrsta” svjedoči da su već na prvom susretu sa Bešićem borci bili oduševljeni njime i da su već tada svi shvatili da se radi “o pravom pogotku za njihovu jedinicu”.

U noći 29. na 30. april 1992. godine oko 1 500 naoružanih Srba uz pomoć JNA preuzima vlast u Prijedoru čime zbacuju legitimno izabranu vlast koja je bila probosanska. Njihov cilj je bilo stvaranje “čiste” srpske općine Prijedor. U gradu počinje vladati srpska represija, a Krizni štab Srpske autonomne oblasti Krajina 22. juna 1992. godine izdaje odluku prema kojoj sva javna preduzeća i institucije u gradu može voditi samo osoba srpske nacionalnosti. Srpske vlasti su preko radiotalasa prenosile naređenje da se na hrvatske i bošnjačke kuće moraju objestiti bijele krpe kao znak vjernosti srpskim vlastima, dok su svi nesrpski stanovnici, bez obzira na dob, morali nositi bijele trake oko ruke kao znak vjernosti novoj vlasti. U periodu od 22. do 25. maja 1992. godine Kozarac i druga mjesta prijedorske općine u kojima su živjeli Bošnjaci, sravnjeni su sa zemljom. Samo za dva dana srpske strahovlade ubijeno je oko 800 Srba i Bošnjaka, a preživjeli su internirani u koncentracione logore koje su formirale srpske vlasti: Omarska, Keraterm, Manjača i Trnopolje. Među interiranim su bili Adilova braća, pomajkin brat i očevi bratići. Ilijaz i Nihad su pušteni nakon tri mjesec, a najmlađi Izet je oslobođen tek poslije sedam mjeseci, nakon što su svjetski mediji izvjestili o postojanju koncentracionih logora u Bosni. Adilova pomajka, uz pomoć komšija, ostala je u Prijedoru sve do juna 1993. godine.

Uvidjevši zločine koje čini JNA i slučaj širenja velikosrpske ideologije u njezinim redovima, Adil Bešić napušta njezine redove i priključuje se TO RBiH u Bihaću, gdje pruzima Odred TO “Gata – Vrsta” u blizini granice sa Hrvatskom 17. maja 1992. godine, koji će ubrzo prerasti u 2. bataljon 2. bihaćke brigade. Borci svjedoče da nije forsirao vojničku strogost, po čemu su oficiri JNA bili prepoznatljivi. Naređenja je izdavao blago, gotovo da su neobavezujuća, ali sva su redovno izvršavana. Prema svjedočenju komandanta 2. bataljona 502. viteške brigade Ismeta Kurića Adil je odmah na početku rata dokazao svoju vojničku veličinu i manire vrsnog vojskovođe: “Dokazao je da ima osobine čovjeka koji je kadar da se nosi ozbiljnim situacijama. Bilo je to početkom maja 1992. kada je jedan konvoj JNA trebao proći kroz Bihać sa tenkovima. Adil je tu odigrao sjajnu ulogu u sprječavanju njihovog prolaska, postavivši takvu odbrambenu liniju kojom je pokazao oficirima JNA i njihovim obavještajcima da ih na ovim prostorima čekaju jake i organizirane jedinice koje će im se suprostaviti. Ta kolona JNA vratila se prema granici i nije ušla u BiH na tom pravcu. To je bila prva akcija u kojoj je on pokazao svoje organizacione sposobnosti i svojevrsnu hladnokrvnost”. Dedo Bašan, pripadnik bataljona kojem je Bešić bio komandant svjedoči: “Naš Odred TO ‘Vrsta’ bila je prva formacija na ovim prostorima koja je vojnički i profesionalno ustrojena i koja je s Adilom odmarširala 12 kilometara pješke odavde do kasarne ‘Grmeč’. On je toliko ulijevao samopouzdanje borcima koji su išli za njim, da smo se osjećali nepobjedivim. Nisam nikad čuo da je povisio ton na nekoga. Govorio je jednostavno i logično (…)”. Vjerovatno najkraći ali najbolji opis Adilovih vojnih manira je dao Hamdija Abdić Tigar: “Ja sebe smatram hrabrim čovjekom, ali Adil je bio hrabriji i od mene”:

Prva velika pobjeda komandanta Bešića desia se 12. juna 1992. godine, kada je oslobođen Bugar. Tog dana jedinice 4. odreda TO “Vrsta” sa četiri čete oslobađaju prvu teritoriju u ovom dijelu BiH čime izlaze na rijeku Koranu, prirodnu granicu RBiH i Hrvatske. Bio je to jedini dio vanjske granice naše zemlje koji je tokom cijelog rata ostao pod kontrolom Armije Republike Bosne i Hercegovine. Nakon Bugara njegova jedinica vodi stalne borbe za očuvanje dostignutih linija na Srbljanskom platou i na drugim linijama oko Bihaća. Poslije formiranja 502. brigade, 15. septembra 1992. godine planirano je oslobođenje Gradine, jakon srpskog uporišta na Lohovskim brdia, odakle je svakodnevno bombardovan Bihać i civilni objekti ali i položaji branitelja. Prvi pokušaj oslobođenja Lohovskih brda završio je bez uspjeha. Ipak, snage ARBiH sedam dana kasnije, odnosno 22. septembra 1992. godine kreću u novu akciju. U prvim crtama napada našao se bataljon kojim je komandovao Adil Bešić, koji je do podnevnih sati uspio zauzeti Lohovska brda, tom prilikom zarobivši dva topa ZIS i veliki broj pješadijskog naoružanja. O herojstvu Adila Bešića na Lohovskim brdima svjedoči i ratni komandant 5. korpusa ARBiH Atif Dudaković, tada komandant 2. bihaćke brigade: “Herojstvo Adila Bešića na Lohovskim brdima i Gradini, kada su naše jedinice prvi puta osvojile ratni plijen, pokazalo je agresoru da je ovaj narod spreman da se brani i odbrani (…)”. Mehur Selimović, njegov saborac i učesnik borbi za Lohovska brda svjedoči o činu akcije: “U jednom momentu u toj bici Adil je ostao sa dva – tri borca kod ZIS-ova do kojih je došao. Četnici su ga okruživali i došli na oko 20-ak metara od njega. On je tražio artiljerijsku podršku od tadašnjeg komandanta brigade Atifa Dudakovića i to da se tuče prostor na kojem se on nalazio. Mogućnost da i on bude pogođen bila je velika, no ocijenio je da jedino na taj način može razbiti obruč koji se stezao oko njega. I dobro je procijenio, jer je taj napad odbijen, četnici su se povukli, a vrijeme je iskorišteno za dolazak naših svježih snaga”.

Poslije oslobođenja Lohovskih brda pristupilo se organizaciji odbrane u cilju očuvanja dostignutih linija. U tim naporima učestvovao je i Adil sa svojim borcima. U toku novembra otpočinju pripreme za oslobođenje Grabeža – najjačeg srpskog uporišta iznad Bihaća. Pripadnici 5. korpusa ARBiH 21. novembra 1992. godine “blic” akcijom zauzimaju desetak bunkera na Grabežu. Krenulo se dalje pa je presječen i tenkovski put u dubini iza linije, kojom su se kretali neprijateljski vojnici. Ovom pobjednom znatno je poboljšan taktički položaj u rejonu Ravnog i Pritočkog Grabeža. Noć pred pogibiju, dok su se borci odmarali, Adil je samoinicijativno napustio odmor i uputio se prema minskom polju kojeg je postavio da poskida mine. “Adil nije trebao ići da skida te mine. Ta njegova hrabrost mu je uzela život. Skinuo je svoje mine, ja sam skinuo svoje. Rekao je: ‘Hajde još malo naprijed da vidimo šta ima’. Nismo znali da smo već 5 – 10 metara od neprijatelja. Šušnuli smo, čuo se pucanj, koji ga je pogodio u čelo. Kada sam ga zovnuo nije se javio (…) Adil je poginuo herojski onako kako se školovao, kao obavještejac izviđač na prvoj crti ali kao komandant bataljona”, svjedoči Hamdija Abdić Tigar, komandant 502. brdske brigade, koji se našao pored Adila u trenutku njegove pogibije. Bio je to 28. novembar 1992. godine, dan kada je poginuo Adil Bešić. “Bio je hrabar i požrtvovan. Tako je i poginuo. Nije bilo njegovo ni da ih minira ni da razminira. On je postao heroj nakon 6 mjeseci borbe i to vas čini ponosnim što ste ga poznavali”, svjedoči Ismet Kurtić, komandant 2. bataljona 502. brigade. “Ja sam zahvalan i Bogu i narodu. Osjećam da ga ljudi i danas poštuju. Ja sam zadovoljan. Kakvih je sve sudbina bilo, drago mi je da njega niko nije patio, drago mi je da je poginuo u borbi”, svjedoči njegov otac Adem Bešić.

Adil Bešić je svojim ratnim umijećem i ljudskim osobinama za svega šest mjeseci postao krajiški simbol. Bataljon kojim je komandovao nakon njegove pogibije dobija naziv po njemu, kao i bivša kasarna JNA “27. juli” u Bihaću, koju i danas koriste Oružane snage BiH, nosi naziv po njemu. Mještani MZ Vrsta i okolnih mjesta sagradili su mu turbe poslije rata. Sahranjen je 2. decembra 1992. godine pored svojih saboraca u mjesnom mezarju u Turiji.

Bosnae.info