Home Svaštara Srpska ofanziva “Zvijezda 94” – najžešći napad na Goražde u toku agresije

Srpska ofanziva “Zvijezda 94” – najžešći napad na Goražde u toku agresije

300
SHARE

Odmah poslije prvih višestranačkih izbora 1990. godine predsjednik Srpske demokratske stranke (SDS) Goražda, Stanoje Begović i njegov sekretar Lazar Stavnjak dobijaju uputstva sa Pala “šta činiti u Goraždu”. U drugoj polovini 1991. godine na čelo goraždanskog SDS-a, umjesto dotadašnjeg Begovića, dolazi dr. Milosav Herin, a Stavnjaka mijenja Boško Šekerić, koji su nastavili sprovoditi politiku SDS-a. Pripreme za zauzimanje Goražda počele su puno prije proljeća 1992. godine. Već 17. septembra 1991. godine jedinice Užičkog korpusa JNA dobijaju naredbu da izvrše mobilizaciju u Goraždu i okolnim općinama. Koliko se bošnjačko stanovništvo osjećalo nesigurno govori i podatak da su rezervisti JNA 25. septembra 1991. godine pucali iz pješadijskog naoružanja i na druge načine provocirali građane, dok su prolazili kroz Goražde i druga podrinjska mjesta naseljena bošnjačkim stanovništvom. Pogoršanje stanja u Goraždu nastupilo je poslije referenduma. Istovremeno sa podizanjem barikada u Sarajevu, dolazi i do podizanja prvih barikada u Goraždu. Do prvog incidenta većih razmjera dolazi 20. marta 1992. godine kada je srpski autoprijevoznik, po nalogu SDS-a, prijetio da će dići u vazduh benzinsku pumpu. Uz benzinsku pumpu se podižu barikade, ali i na Barama, Kolijevkama, Splavištima, Površnici, Lugu kod ‘Pobjede’ itd. Dva dana poslije došlo je do prvih pucnjeva, a Skupština općine proglašava vandredno stanje. Finalne pripreme JNA za okupaciju vršene su u aprilu 1992. godine, kada je “iz pravca Rogatice 12. aprila stigla vojna kolona vozila JNA, koja se u Mesićima razdvojila, odakle je dio nastavio put prema Ustriprači i stacionirao se kod mosta prema Goraždu”.

Nakon što su militarističke grupacije SDS-a uz podršku JNA stavile pod svoju kontrolu glavne strateške tačke oko grada, 4. maja 1992. godine je otpočelo granatiranje gradskog područja. Time je zapravo počela opsada ovog podrinjskog grada, čiji se opsadno područje prostiralo na oko 400 km2. I pored superiornosti u naoružanju, do septembra 1992. godine nije bilo ozbiljnijeg agresorskog napredovanja. Štaviše, u tom periodu zabilježeni su uspjesi Istočnobosanske operativne grupe (IBOG) Armije Republike Bosne i Hercegovine, koja je u operaciji “Krug” oslobodila skoro cijelu teritoriju općine Goražde. Poslije toga general Ratko Mladić 19. novembra 1992. godine izdaje naređenje o izvršenju genocida nad Bošnjacima Podrinja, uključujući i Goražde: “Na širem prostoru Podrinja iznuravati neprijatelja, nanositi mu što veće gubitke i prisiliti ga da sa muslimanskim stanovništvom napusti prostore Birča, Žepe i Goražda”. Iako je Rezolucijom 824 Vijeće sigurnosti UN-a od 6. maja 1993. godine Goražde bilo jedan od šest gradova u BiH koji je dobio status sigurnosne zone, agresor je nastavio kontinuirano granatiranje slobodnog prostora općine, uključujući i gradsko područje što je prouzrokovalo veliku materijaln u štetu te ljudske gubitke.

U ljeto 1993. godine agresor je izveo prvu veliku plansku ofanzivu na Goražde i tom prilikom spalio 48 bošnjačkih sela, porušio 5 džamija, 4 škole, oko 1 000 kuća i stanova, te ubio 477 stanovnika Goražda. Na 33. sjednici “Skupštine srpskog naroda”, koja je održana 20. i 21. jula 1993. godine Radovan Karadžić je izjavio: “Goražde je naše, možda ćemo morati praviti neke ustupke u samom dijelu Sarajeva da bi Goražde ostalo naše, jer značaj Drine za Republiku Srpsku i za srpski narod je ogroman i konačno, jedan od strateških ciljeva da Drina ne bude granica. To smo donijeli ovdje u ovoj Skupštini”. Vojni vrh Vojske Reuplike Srpske je poslije potpisivanja Vašingtonskog sporazuma u martu 1994. godine, čime je okončan sukob ARBiH i HVO-a, bio svjestan da samo brza i efikasna ofanziva može dovesti do pada Goražda iz razloga što je ARBiH sada u stanju da vojne jedinice koje su bile usmjerene prema hrvatskoj strani prebaci na sarajevsko i goraždansko ratište, što bi znatno otežalo izvođenje i realizaciju ofanzive na Goražde.

Dana 11. aprila 1994. godine pukovnik VRS Dragiša Masal dobija naredbu od generala Ratka Mladića “za daljna djelovanja” u sklopu operacije “Zvijezda 94” (operacija je otpočela nešto ranije 28. marta 1994. godine). U naredbi je između ostalog stajalo: “Gurajte energično naprijed, ne osvrćite se na ovo što se oko nas dešava. Turci moraju nestati sa ovih prostora”. Plan napada je podrazumijevao napredovanje iz tri pravca – sjever, istok i jugoistok, a za glavni pravac napada određen je jugoistok. Napad na tom pravcu su predvodile brigade iz sastava Hercegovačkog korpusa VRS pod komandom pukovnika Jezdimira Lakičevića, ukupne snage oko 6 000 boraca. Jedinice iz sastava Drinskog korpusa VRS pod komandom generala Milenka Živanovića napadale su iz sjevernog pravca, tačnije Rogatice snage oko 6 000 boraca. Sa pridodatim jedinicama ukupna cifra pripadnika VRS koji su učestvovali u operaciji “Zvijezda 94” iznosila je oko 14 000. Istočnobosanska operativna grupa ARBiH pod komandom pukovnika Ferida Buljubašića bila je jedina vojna grupacija koja je branila prostor od oko 400 km2. Operativn grupu je činilo pet brigada ukupne snage oko 8 000 boraca, uz veoma oskudan broj artiljerijskog naoružanja i gotovo bez ikakvog oklopa.

Snažnom artiljerijskom vatrom u jutarnjim satima 28. marta 1994. godine otpočela je srpska ofanziva “Zvijezda 94” – koja će kroz 28 dana koliko je trajala donijeti najveće muke stanovnicima Goražda i njegovim braniteljima. Bio je to najžešći napad VRS na Goražde u toku agresije i najkritičniji momenat za opstanak grada na Drini. Uporedo sa artiljerijom krenuo je i pješadijsko – oklopni napad na linije odbrane 1. višegradske i 31. drinske brigade ARBiH na sjeverozapadnom pravcu kod mjesta Trovrh i Jabuka, ali je brz napredak spriječen zbog izrazito teškog terena ali i otpora. Paralelno sa granatiranjem linija odbrane vršeno je i neselektivno granatiranje gradske jezgre Goražda. Već u prva tri dana ofanzive poginulo je 37 građana Goražda dok su 132 ranjena. Sve do 7. aprila 1994. godine Drinski korpus VRS je na navedenom pravcu napredovao tek 2 kilometra. Daleko više uspjeha srpske snage su imale na jugoistočnom pravcu napada. Do 31. marta srpske snage su ovladale brdom Gostunj, ali su snage ARBiH uspjele da vrate dio brda, čime je spriječeno napredovanje srpskih snaga. Ipak, 5. aprila VRS uspijeva probiti linije odbrane 43. drinske brigade na putnom pravcu Čajniče – Goražde, napredujući do 9 kilometara po dubini između Trebeškog brda i Gradine. U naredna tri dana srpske snage su napredovale dodatna dva kilometra zauzevši selo Biljin čime su izolirane snage ARBiH na tom pravcu od ostatka enklave. Štaviše dvije grupe boraca ARBiH ostale su pod opsadom na Uhotić brdu i oko Gradine. Do 10. aprila snage VRS su ovladale Uhotić brdom, te nastavile napredovati putem prema selu Zupčići. Ipak, grupa boraca ARBiH ostala je na Gradini i nastavila pružati žestok otpor. Dan ranije, 9. aprila srušen je viseći most na Džindićima, oko 10 kilometara uzvodno od grada, i prostor na desnoj obali rijeke Drine od Goražda prema Foči odsječen je od ostatka slobodne teritorije.

Poslije 13 dana borbi, pripadnici Hercegovačkog korpusa VRS dolaze u blizinu prvih stambenih građevina grada, tačnije na svega 500 metara od gradske bolnice. Snage UN-a su tražile od NATO avijacije da gađa ciljeve VRS jugoistočno od Goražda. NATO je intervenisao pogodivši Komandu VRS 12 kilometara jugozapadno od Goražda, a narednog 11. aprila gađani su i tenkovi VRS stacionirani dva kilometra od grada. Iako udari nisu prouzorkovali veću štetu snagama VRS, za odmazdu je srpska strana zarobila 150 pripadnika VRS držeći ih svezanih ruku pored objekata koji su bili potencijalna meta NATO avijacije. Činjenica, NATO udari su zaustavili ofanzivu VRS, ali do toga nije došlo zbog načinjene štete, nego zbog reorganizacije i konsolidacije snaga na terenu. Do 13. aprila u Goražde je iz okolnih sela došlo oko 18 000 ljudi, bježeći od neposredne ratne opasnosti. Ofanziva je nastavljena 15. aprila 1994. godine snažnim napadom na tri pravca. Na istočnom i sjevernom pravcu brzo su probijene linije odbrane ARBiH, poslije čega se ovladalo mjestom Jabuka. Sutradan su srpske snage oborile britanski avion iznad Goražda. Do 18. aprila VRS je napredovala dodatnih 9 kilometara zauzevši tri naselja – Jelah, Konjbabu i Sjedokosu, čime su srpske snage došle uz sami rub gradskog naselja. Na jugoistočnom pravcu napada, jedinice iz sastava Hercegovakog korpusa VRS su 16. aprila konačno zauzele Gradinu, i poslije brzog prodora ovladali kotom Biserna, čime se došlo na manje od jednog kilometra od grada. Ovim činom Goražde je bilo opsjednuto sa tri strane. UN je izvjestio “da je Goražde u milosti i nemilosti srpskih snaga”.

UN je ponovo zatražio od srpskih snaga da obustave ofanzivu. Dana 18. aprila Karadžić se sastao sa Generalnim sekretarom UN-a, Jasušijem Akašijem. Na sastanku je traženo da srpska strana obustavi napad na Goražde i da se povuče tri kilometra od grada. Dogovori nisu imali nikakvog efekta iz razloga što je srpska artiljerija nastavila djelovati. Istog dana kada su se pregovori odvijali nekoliko projektila je pogodilo gradsku bolnicu, a tri dana poslije od posljedica granatiranja je za samo 15 minuta ubijeno 29 civila. Ostalo je zapisano da je na grad svake minute padalo po 20 artiljerijskih projektila. Srpska strana je tražila od ARBiH i stanovništva da se povuče na lijevu obalu, a u suprotnom “sravnit će grad sa zemljom”. Uvidjevši svu brutalnost koju su srpske snage iskaljile nad gradom i njegovim stanovništvom NATO 22. aprila daje ultimatum od 48 sati srpskim snagama da obustave napade na Goražde, a ako do toga ne dođe biće gađano sve ono što se nalazi unutar dvadeset kilometara od grada. Sutradan je izašao zvanični podatak da je tokom 25 dana ofanzive ubijeno 711 osoba, dok ih je ranjeno 1917. U toku noći 24. aprila u Goražde su ušli pripadnici UN-a a ofanziva je izgubila na žestini. Žestoka ofanziva dovela je Goražde u poziciju da grad nikad nije bio bliže padu, ali je i pokazala da je neophodna reorganizacija snaga ARBiH u Goraždu, odnosno Istočnobosanske operativne grupe koja je u ofanzivi pretrpjela teške gubitke – oko 300 poginulih i 1 000 nepovratno izbačenih boraca iz stroja, što je činilo oko 16% ljudskih kapaciteta jedinice. Sa druge strane VRS je imala oko 100 poginulih i oko 350 ranjenih boraca.

Bosnae.info