Home Svaštara Kako su borci 7. korpusa opisali komandanta Mihajla Petrovića – “legenda o...

Kako su borci 7. korpusa opisali komandanta Mihajla Petrovića – “legenda o majoru živjet će vječno”

371
SHARE

Tokom rata Armija Republike Bosne i Hercegovine iškolovala je mnogo majora, međutim na ovim prostorima kada se pomene major, bude se asocijacije na samo jednog čovjeka – legendarnog komandanta sa Šešiće planine Mihajla Petrovića. Borci 7. korpusa ARBiH se pitaju kako napisati tekst o čovjeku koji u svom činu nosi ime, prezime i kompletnu biografiju i koji je već početkom rata, dok se mnogi čestitio nisu ni snašli, od “svojih” Mudričana napravio komandose. Kako naći prave riječi za rođenog Beograđanina, Srbina, inžinjera elektrotehnike, oficira bivše JNA, koji je dao pismeni otkaz na službu sa obrazloženjem da se ne slaže sa jednonacionalnom politikom u tadašnjoj JNA i odmah se stavio na raspolaganje Štaba teritorijalne odbrane. Rukovodio je zauzimanjem Tehničkog remontnog zavoda Travnik u kome je radio gotovo 15 godina, jasno iskazujući svoje opredjeljenje, jer kako sam reče: “Kada je počela agresija na našu domovinu, u ime Travnika, njegovih građana i svega lijepog što sam doživio zajedno sa ovim ljudima, nisam mogao otići i napustiti ih sada kada im je najteže. Ostao sam jer ovdje je moja raja”.

Upravo zbog takvog stava Major je bio izuzetno omiljen. Imao je izražen osjećaj za pravdu, pa je okupio ljude iz sela Mudrike, sa Vlašičkog platoa, koje su dojučerašnje komšije Srbi protjerali sa njihovih ognjišta i zajedno sa njima krenuo u rat protiv agresora, svakodnevnom obukom stvarajući od njih elitnu jedinicu čiji su položaji bili na Šešićkoj planini. U to vrijeme bio je svojevrstan kuriozitet: Major Srbin vodi jedinicu u kojoj su svi borci Bošnjaci. O njima Major kaže: “To su radnici, gorštaci iz bosanskih šuma, kojima život nikada ništa nije poklanjao nego samo uzimao. Oni su dobričine, koji su svojim komšijama Srbima sve opraštali, do onog trenutka kada su im zapalili njihov krvavi znoj u mudričkom džematu. Međutim, ni tada nisu postali ekstremni, već su spremni oprostiti svima koji nisu okrvavili ruke”.

Svakodnevno izvodeći obuku pripremao je borce za specijalna diverzantska dejstva i pri izvođenju takvih zadataka bio je uvijek na čelu. Rijetko je govorio o uspjesima koje su postizali iako se zna da je za par mjeseci njegova jedinica izbacila iz stroja preko 100 neprijateljskih vojnika, a o mukama i strahu koji su izazivali kod njih govori izjava srpskog komandanta na njihovom radiju: “Mi smo na Šečićkoj planili vodili Vijetnamski rat”. Major i njegovi borci imali su mnogo razloga za razgovor sa novinarima, ali on je uz svoj dobro poznati osmijeh odbijao riječima: “Čekaj bre da otjeramo četnike, a onda ćemo da pričamo i hvalimo se”. U junu 1992. godine agresor je na prostorima Bosanske krajine otpočeo sistematsko čišćenje nesrpskog stanovništva, koje se u dugim i tužnim kolonama slijevalo kao rijeka u Travnik. Odlazeći na položaj Major i njegovi borci susretali su nesretne ljude poklanjajući im toplu ljudsku riječ i potvrdu da su ovdje na sigurnom i među svojima. I tada Major u TV kameru izgovara rečenicu koja je obišla svijet: “Nakon doživljenog razaranja Turbeta i Karaule, i nakon susreta kolona prognanika sa područja Bosanske krajine, postao sam veći Musliman od svih bosanskohercegovačkih Muslimana, a na Drini i Savi bit ću veći Srbin od svih bosanskohercegovačkih Srba”. Tom izjavom opet je potvrdio svoje opredjeljenje za borbu protiv zla, na strani onih koji su beznočno i najbrutalnije napadnuti.

Istovremeno sa obukom, planiranjem i izvođenjem borbenih dejstava, vodio je brigu o logistici i moralu u jedinici, a njegova desna ruka bio je, zvuči nevjerovatno, efendija Nurija Grabus – Dino. Boravkom na čudljivoj i prkosnoj Šešićkoj planini, Majorevi borci su upoznavali njene ćudi i ljepote, kao i sebe same. Stvorila se tako neka čudna ljubav koja ih je vezivala. Samo oni koji su hodili ovim našim planinama i upoznali ih znaju da planina koga zavoli ne ispušta tako lahko. Jednostavno sačuva ga samo za sebe ne želeći ga dijeliti ni sa kim. Vežu se vječno. Tako je čudljiva i prelijepa Šešićka planina, kojoj je Major poklonio svu svoju ljubav i umijeće, valjda sluteći skori odlazak njega i njegovih boraca, ljubomorno i sebično ga uzela u svoje orkilje. Dana 25. oktobra izvršavajući borbeni zadatak Major je teško ranjen. Iako očajni, njegovi borci munjevitom brzinom pružaju mu prvu pomoć i dovoze u Travničku bolnicu, odakle je transportovan u Zenicu, u koju, nažalost, nije stigao. Negdje u Drivuši, prestalo je kucati “jedno veliko ljudsko srce”. Borci smatraju da je i on slutio svoj kraj, jer je odlazeći na položaj rekao supruzi Ani i prijateljima: “Ako poginem ukopajte me među moje borce i neka mi dženaza krene ispred Gasulhane”. Nakon njegove smrti muk, čuđenje, tajac, ali i ponos na sve što je učinio ovom gradu i njegovim ljudima. Osvanuo je tužni utorak 2. novembra 1992. godine, dan kada je grad Travnik sa suzama ispraćao svog najdražeg sugrađanina, potvrđujući njegove riječi: “Da Bosne i Hercegovine nema bez sva tri naroda”.

Tog dana u veličanstvenoj, tužnoj, ali nadasve ponosnoj povorci bili su svi travničani, bez obzira na vjeroispovjest. Major Pero otišao je onako kako je i živio okružen ljudima, a njegov mezar na čelu mezarluka i slučajnom prolazniku govori o njegovom načinu života, jer on je i u akcijama bio samo i uvijek na čelu. Nakon svih koji su došli da se oproste, posebna tuga, pored porodice supruge Ane, sina Saše i kćerke Jelene, izbila je iz očiju njegovih Mudričana, koji su mu dali obećanje: “Dragi naš Majore krenuo si sa nama da dođemo do Drine, zbog tebe i u ime tebe, doći ćemo mi, a tako i ti sa nama.”

Bosnae.info