Home Vijesti ANP, MAP, NATO, RS: Teški dani za Milorada Dodika

ANP, MAP, NATO, RS: Teški dani za Milorada Dodika

119
SHARE

AUTOR: Ozren Kebo Milorad Dodik ima samo jedan cilj – nametnuti entitetsku volju državi. On nastoji postići nemoguću stvar – da Republika Srpska bude svima važnija od Bosne i Hercegovine. Stariji posmatrači političkih zbivanja vjerovatno će se sjetiti legendarne izjave Edhema Bičakčića, davnog premijera Federacije BiH, koji je rekao da svako jutro kad se probudi, prvo sebi postavi pitanje – „Šta danas mogu uraditi za Bosnu i Hercegovinu?“ Tu pošalicu političke provenijencije Dodik je doveo do savršenstva, s tim što se na njegovim usnama umjesto Bosne i Hercegovine kočoperi Republika Srpska.
Ali avaj, ono što je njemu važno, nije ostalima. Možda još samo Željki Cvijanović. Maksimum do kojeg može dobaciti je ono na šta i zakoni obavezuju sve učesnike u političkom životu zemlje – da se interesi i potrebe Republike Srpske poštuju u omjeru koji je određen relevantnim dokumentima i sporazumima. Ali dosadašnjim ponašanjem toliko je pretjerao da mu je čak i za taj cilj potrebna radikalna promjena postojeće paradigme jogunjenja, sile, vrijeđanja i aktivne proizvodnje antagonizama.

Činjenica je da Milorad Dodik odavno nije bio u ovako nepovoljnoj situaciji. Manevarski prostor mu je reduciran kao i perspektive Republike Srpske. Na personalnom nivou – i dalje je pod sankcijama i silni novci potrošeni u tom pravcu doslovno su bačeni. Na entitetskom, stvari su još lošije. Republika Srpska tone, sve je praznija, starija i besperspektivnija. Ima mnogo indicija da posljednji razgovor s ruskim ambasadorom nije prošao onako kako je Dodik očekivao. Razilaženja, naravno, nisu ideološke, nego finansijske prirode. Rafinerija u Brodu novi je dokaz tome. Još gore, nekoliko jakih firmi posljednih sedmica zatvara urede i odlazi iz Banje Luke. To je uvijek loš znak i depresivno djeluje na okruženje. A najgore po Dodika, ne odlaze iz Bosne i Hercegovine, samo iz Republike Srpske. Sele se iz Banje Luke u Sarajevo. Da prostite, umjesto banjalučkih Srba, kruh će u njima zarađivati sarajevski Bošnjaci. U Banjoj Luci traju žive rasprave o tome je li njihov grad pod tihim ekonomskim sankcijama, ili se radi o ekonomskom trendu kojem nikakve sankcije nisu potrebne. Jednostavno, poslodavci iz neperspektivnih bježe u možda ne baš perspektivne, ali sigurno u manje neperspektivne sredine. I to nije trend koji bi ikoga trebao radovati. Samo uravnotežen razvoj svih dijelova BiH ima smisla. Ugrožavanje suptilne ravnoteže nije dobro ni za koga, ali krivca za ovaj trend ne treba tražiti u „političkom Sarajevu“, nego upravo u Dodiku i njegovoj maksimalističkoj politici koja ga iz mjeseca u mjesec reducira na minimalističke gabarite.

Ako do petog septembra ne bude postignut dogovor, onda su mu na raspolaganju dvije mogućnosti. Prva je da realizira one svoje prijetnje. A prijetio je općim haosom. U tom slučaju, em će izazvati neviđeni politički, ekonomski i životni belaj, em će isključivi krivac za taj belaj biti on. Druga je da odustane od prijetnji, ali tada ga na volej čeka opozicija kojoj njegova posrtanja konačno daju izvjesnu snagu. Nakon izbora, bila je usitnjena, razbijena, marginalizirana. Svakom Dodikovom greškom, bar na verbalno-pojavnom nivou, njena snaga raste. Uglavnom, ništa dobro za Milorada. Njemu bi više nego bilo kom drugom odgovarao kvalitetan dogovor koji bi konačno otkočio političku pat poziciju. Problem je što je za dogovor on, sa svojim radikalnim ponašanjem, najveća smetnja.

To je okvir u kojem se odvija proces započet petog augusta, kada su tri političara potpisala sporazum o principima formiranja vlasti. Za sada, kao što vidimo, ništa od toga. A ne može se reći da se nije izlazilo u susret Dodiku, da se nije imalo razumijevanja za njegovu poziciju. Toliko je otišao u krajnost da je postigao nemoguću stvar – svjedočili smo skoro pa istovjetnim stavovima HNS-a i DF-a. Odnosno, Dragana Čovića i Željka Komšića. Iako je 20. augusta još jedno dogovaranje o tome da se dogovor otkazuje u javnosti dočekano ismijavanjem, ostaje činjenica da je i takav ishod bolji od razvijanja daljeg neprijateljstva, jer znamo šta sve to može značiti.

Ispostavlja se jedna bitna stvar – u svakoj kriznoj situaciji političku, da ne kažemo diplomatsku prednost stiču one snage koje iskažu više sabura, spremnosti na kompromis, uvažavanja stavova i pozicije druge strane. Sve ovo što nabrajamo nikada nisu bili kvaliteti Milorada Dodika. Strateški je toliko opkoljen da mu ni novi dugometražni intervju kod Milomira Marića na onoj nesretnoj Happy televiziji sad više ne može pomoći. Hoće li naći snage i pameti da ipak nešto izmudrija veliko je pitanje. Dobro bi bilo da nađe. Oni s kojima pregovara izgleda da su svjesni svega i ne otežavaju mu položaj. A i zašto bi mu otežavali kad njegovi problemi evidentno odgovaraju Željku Komšiću, Šefiku Džaferoviću, Bakiru Izetbegoviću, čak i Draganu Čoviću. Ali ne odgovaraju državi i narodu. Vrijeme prolazi, institucije su na čekanju, a građani više nemaju strpljenja. Najtraženiji proizvod u Bosni i Hercegovini posljednjih mjeseci je – karta u jednom pravcu.

(IZVOR: Analiziraj.ba)