Home Svaštara Kako je Foča postala Srbinje? – grad kojeg je velikosrpska ideologija najviše...

Kako je Foča postala Srbinje? – grad kojeg je velikosrpska ideologija najviše kasapila

188
SHARE

Nekoliko događaja u posljednjih stotinu godina imalo je tragične posljedice po bošnjačko stanovništvo Foče. Okupacija Bosne i Hercegovine 1878. godine od strane Austrougarske monarhije znatno je promijenila demografsku sliku ovog kraja. Prema procjenama iz 1870. godine Foča je imala 78,5% stanovnika islamske vjere i 21,5% pravoslavne vjere. Katolika i Jevreja gotovo da nije bilo. Stanje se nije bitnije mijenjalo kroz popise stanovništva koje je vršila austrougarska vlast a prema posljednjem njezinom popisu iz 1910. godine u Foči je bilo 72,9% muslimana 20% pravoslavaca, 6,5% katolika, 0,4% Jevreja i 0,2% ostalih.

Izbijanjem Prvog svjetskog rata Foča dolazi na udar crnogorske vojske i komita – neregularne borbene grupe iz Crne Gore. Tada dolazi do egzodusa bošnjačkog stanovništva u unutrašnjost Bosne. Do kraja prve ratne godine (1914.) broj izbjeglica iz istočne Bosne narastao je na 36 480, a do sredine januara 1915. godine na 46 000 osoba. Do kraja rata od gladi i iznemoglosti umrlo je 2 200 stanovnika Foče.

Formiranjem Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. godine agrarna reforma nije zaobišla ni prostor Foče. Oduzimanje bošnjačke zemlje znatno je uticalo na loš položaj stanovnika Foče tako da su se brojni iselili u Tursku i Albaniju. Uvođenjem Šestojanuarske diktature i formiranjem banovina u oktobru 1929. godine srez Foča dolazi pod upravu Zetske banovine sa sjedištem u Cetinju, sa kojim Foča nije imala nikakvu putnu komunikaciju niti privrednu i kulturnu poveznicu. Propašću Kraljevine Jugoslavije u Aprilskom ratu 1941. godine, odnosno okupacijom BiH od strane Njemačke i Italije, Foča dolazi pod udar četničkih formacija koje su imale veoma blisku saradnju sa fašističkom Italijom ali i nacističkom Njemačkom.

Italijanska vojska 4. decembra 1941. godine vrši pregovore sa četnicima Draže Mihailovića o predaji grada Foče i okoline četnicima. U noći sa 4. na 5. decembar 1941. godine Italijani predaju Foču četnicima, a u zoru 5. decembra u nju ulaze četnici poslije čega počinje klanje bošnjačkog stanovništva. Po naređenju ustaške vlasti, u trenutku ulaska četnika u Foču, domobranske jedinice, koje su trebale braniti Foču, povlače se prema Gacku, a sa njima i dio stanovništva koji je uspio na vrijeme shvatiti da će doći do velikog pokolja. Procjenjuje se da je ljeta 1941. godine tj. do prvog pokolja Bošnjaka, u fočanskom kraju bilo 65% do 70% stanovnika islamske vjere i oko 30% do 35% pravoslavne vjere. Prvi pokolj trajao je od 5. decembra 1941. godine do 20. januara 1942. godine kada u Foču ulaze partizanske jedinice. Cifra ubijenih Bošnjaka fočanskog sreza za taj period kreće se oko 6 000, pretežno muškaraca. Primjera radi samo iz fočanske porodice Muftić u gradu je ubijeno, zaklano i skuhano 16 osoba od 9 do 72 godine starosti, iz porodici Tahmaz iz sela Saš četnici su ubili i zaklali 30 osoba starosti od 5 do 65 godina.

Nakon što su se partizani 10. maja 1942. godine u naletu domobrana, italijana ali i četnika, povukli iz Foče dolazi do novog masakra nad Bošnjacima Foče u ljeto 1942. godine. Treba navesti da dok su partizani držali Foču život se uglavnom normalizovao, ali tokom drugog zločina nad Bošnjacima bili su u neposrednoj blizini grada ali nisu ništa poduzimali. Dva mjeseca prije glavnog pokolja koji se desio 19. avgusta 1942. godine, četnici su bili grupisani oko grada a ustaške vlasti nisu dozvoljavale nikom da napusti grad i pređe preko mosta na lijevu obalu Drine osim službenim licima. Slabe domobranske jedinice su se 19. avgusta 1942. godine u naletu četnika brzo razbježale i dopustile da četnici ponovo uđu u grad. Hiljade stanovnika pojurilo je kućama prema drinskom improvizovanom mostu, koji je srušen u maju 1942. godine od strane partizana koji su se povlačili iz grada. Novi most nije mogao izdržati masu naroda i stoke, pa se urušio zajedno sa ljudima koji su bili na njemu. Oni koji su uspjeli pobjeći skrivali su se po šumama pod stalnim napadom četničkih jedinica. Tom prilikom ubijeno je oko 2 000 Bošnjaka. Treći pokolj nad Bošnjacima fočanskog kraja se desio krajem 1942. godine i prvih mjeseci 1943. godine kada je ubijeno oko 8 000 ljudi, uglavnom žena, djece i staraca.

Prvih godina poslije Drugog svjetskog rata izbjeglo stanovništvo Foče se vratilo u svoj kraj, ali ukupan broj Bošnjaka u Foči nije prelazio 60%, što je jasan dokaz genocida u Drugom svjetskom ratu nad Bošnjacima Foče. Nije više bilo niti katolika koje su četnici pobili krajem 1941. godine. Demografska slika fočanskog sreza se u godinama socijalističke Jugoslavije nepovoljno odrazila po Bošnjake jer je prvih nekoliko načelnika Foče bilo crnogorskog porijekla, mahom bivših četnika, koji su spremno mijenjali etnički sastav grada na štetu Bošnjaka. Kroz socijalistički period dovođeni su i brojni arhitekti iz Crne Gore i Srbije koji su mijenjali historijski i humani lik grada Foče i njegov ambijent. Popis iz 1991. godine pokazao je da u gradu Foči ima samo 49% Muslimana, a u cijeloj općini 51%.

Vješto isplaniranim i iznenadnim oružanim napadom Jugoslavenske narodne armije i četničkih formacija 6. aprila 1992. godine Foča gotovo u potpunosti ostaje bez bošnjačkog stanovništva. Od ljeta 1992. godine Foča je postala gotovo 100% srpsko mjesto. Vrhunac podlosti i pritajene mržnje prema svojim sugrađanima, Bošnjacima Foče, ispoljio je u aprilu 1992. godine komunistički funkcioner, profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Prema izjavama izbjeglica, sa svojim kolegom, igrao je fudbal sa odsječenom glavom jednog fočanskog Bošnjaka. O jednom od razloga etničkog čiščenja Bošnjaka fočanskog kraja, govorio je i Fočak Ehmed Hrnjević koji je preživio i zločin Drugog svjetskog rata ali i posljednjeg rata: “Na ovom mjestu bih spomenuo da je komunistička vlast u Foči iza Drugog svjetskog rata, pored uspješnog zbrinjavanja protivnika iz izbjeglištva i obnove razorene Foče, imala blagonaklon stav prema četnicima, dokazanim fočanskim zločincima pravoslavne vjere. Čovjek – izrod iz jedne inače korektne stare građanske pravoslavne obitelji, koji je sproveo na stotine fočanskih građana muslimanske vjere, svojih komšija, na klanje na drinski most (decembra 1941. i januara 1942.) među kojima i našeg glavnog imama Muhameda ef. Bjelana na prvi dan Kurban bajrama 1942. (zaklan kao kurban) je cijelo vrijeme 1945. godine do smrti bezbjedno živio i radio u jednom fočanskom preduzeću. Fočanski Muslimani, koji su preživjeli genocid pa ni borci narodnooslobodilačkog rata 1941. – 1945. nisu ništa učinili da se pomenuti krvnik i ostali koljači Muslimana Foče kazne. Za svoje zločine nisu odgovarali u većini slučajeva ili su dobili blage kazne i brzo pomilovanje. U partizane se pred sam kraj rata uvukao znatan broj četnika – ubica, što je imalo uticaja na odluke suda. Komunistička vlast u Foči je 1945. godine tri fočanske džamije: čuvenu Aladžu, biser orijentalne arhitekture, poharanu od strane četnika, džamiju Mehmed paše Kukavice i Deovu džamiju, pretvorila u skladište cementa, građe i sl. Zbog navedenog nekritičkog i euforičnog dodvoravanja režimu nisu fočanski utjecajni komunisti uopšte protestovali i takve nekulturne radnje sprječavali. Niti jedno stratište fočanskih Muslimana iz pokolja 1941. – 1943. nije obilježeno, pa se ne treba čuditi što je ‘drug’ preveo fočanske Muslimane žedne preko vode i uspješno izmijenio etnički sastav grada”.

Bosnae.info