Home Svaštara Priča o izgradnji Aladža džamije – “Ovim kamenom može se ista džamija...

Priča o izgradnji Aladža džamije – “Ovim kamenom može se ista džamija napraviti ako bi se ova ikada srušila”

89
SHARE

Jedna od najljepših islamskih bogomolja u cijeloj Bosni i Hercegovini svakako je i Aladža džamija u Foči, podignuta oko 2 000 koraka od njezinog utoka u Drinu. Krasnom arhitekturom, lijepim živopisom i umjetničkom ornamentikom postaje ta džamija spomenikom prvog reda. Ime “Aladža” dobija po bogatom živopisnom uresu, počem “aladža”, što na turskom znači “šareno” ili “obojeno”. Iznad ulaznih vrata u džamiju stoji arapski natpis koji sadrži posvetu, ime osnivača džamije i vrijeme kada je sagrađena.

On glasi: “Kad bena hazel džamia eššerige vel mesdžide el munife sahibul hajrati vel hasenati Hasan ibni Jusuf. Ve el ka hatifulgajbi tari hahu ‘ja kajjumu te kabel bikabulin hasenin” . U slobodnom prijevodu to znači: “Ovu lijepu bogomolju, mjesto za molitvu, sagradio je milosrdni Hasan sin Jusufov, a neznan glas postavio joj je ovo vrijeme: “O, svedržitelju svijeta, neka ti je ovo pogodno!” Sagrađena je 957. godine po Hidžri, odnosno 1549. godine. O osnivaču Hasan Naziru, narod tek toliko zna, da je bio “čelebija” u službi sultana, a da je porijeklom iz Vakufa kod Čelebića (općina Tetima). Kažu da je cijelo svoje veliko imanje ovoj džamiji ostavio. Ipak, dvjesto godina kasnije rodbina je prisvojila većinu imanja, tako da su džamiji ostala samo dva čiftluka (posjeda) u tom mjestu. Desno od džamije nalazi se vrlo lijepim stilom sagrađeno turbe, u kojem je sahranjen sin osnivača, Ibrahim beg, koji je preminuo za vrijeme očevog života. Po narodnom predanju on je sagradio turbe za sebe, ali kada mu je sin umro u turbe je sahranio njega.

Na južnoj strani džamije nalazi se dobro sačuvan grob od bijelog mramora, u kojem leži osnivač Aladža džamije. Na nadrgrobnom natpisu u prijevodu stoji: “Anđeoskom pomoću ispraznio je gorku času, od koje svak na ovom svijetu okusiti mora, i preselio se iz ovog brižnog doma u onaj blaženstva i zadovoljstva, Bogom pomilovani rahmetli Nazir Hasan, sin Sinana, koncem mjeseca Zilhidže 960.” O osnivaču narod je ovako mislio: Visoki naslov ‘Čelebija’, koji upotrebljavaju s početka sami sultani, kano i cijela umjetnička i skupa građevina, pokazuju, da je osnivač njezin Hasan Nazir Čelebija, bio velika i imućna osoba, s toga neće biti neopravdano nagađanje ovdašnjeg kadije, Ibrahim ef. Mulavdića, da je Hasan Nazir sin onoga Sinana, koji je poslije turskoga zauzeća Bosne dva puta, i to po redu peti i jedanaesti vezir bio. Između toga vezira Sinana i Hasan Nazira ima razmak od 34 godine. Mogućno je dakle, da je Hasan Nazir bio sin rečenoga Sinana, i da je istovjetan s onim vezirom, koji se broji po redu kao sedamnaesti vezir.

Nije poznato ko je neimar džamije. Pjesme, koja bi se odnosila na građene džamije nema, a narodno predanje kaže tek da je Hasan Nazir neimare iz Azije dovodio. Glavni monument džamije je mimber koji je vrlo lijepim stilom od bijela kamena sagrađen. U srednjem polju na glavnoj strani mimbera nalazi se polu – lopta od uglačana šarena kamena, za koju narod veli, da je tako dragocjena, da bi se za novac, što vrijedi, druga Aladža džamija sagradit mogla. Ta lopta, vele da je sjala kano alem – kamen, ali se nje jednom dotaknuo neki nevjernik, te u isti mah izgubi onaj sjaj. Među muslimanima sačuvala se priča o osnivaču džamije: “Hasan Nazir bio je sin siromašnih roditelja iz Vakufa, te pošto se sa jednim roditeljem posvađao otišao je kod sultana u Carigrad. U Carigradu je završio nauke sa najboljim uspjehom i postao kod sultana ‘nazir’, tj. najpovjerljiviji i najpouzdanija osoba. Sultanu je služio više godina i sa njim svugdje išao. Kada je stekao mnogo novca zamoli sultana da mu dopusti vratiti se kući, da vidi majku i roditelje, da mu sultan da ferman da može za uspomenu napraviti u Foči džamiju. Sultan mu to odobri, te Hasan Nazir pođe na put i ponese sa sobom tri puna ćemera blaga. Idući putem napade ga 40 razbojnika i zarobe ga. Zarobljenog sa njegovim blagom ga odvedoše u han gdje su zanoćili. Pošto se razbojnici napiše i zaspaše Hasan Nazir prouči jednu suru, a u taj mah otvore se lanci na rukama, on se oslobodi, pokupi tri ćemera svoga blaga, uzjaše konja i dođe u Foču. Kada je stigao na polje u današnjoj Aladža mahali, nađe svoju staru majku kako suši žito na suncu. Nakon što je popričao sa njom ona mu reče da ima sina jedinca Hasana, da se sa njim jednom posvađala, poslije čega je on pobjegao i nikada se više nije čula sa njim. Hasan Nazir je upita da li bi sada mogla poznati svoga sina, a ona mu reče da je njezin sin na ruci imao jedan madež, te da bi ga po njemu mogla prepoznati. Hasan Nazir tada zavrati rukav, pokaže joj madež na ruci i upita, može li sada prepoznati svoga sina? a ona – pošto je vidjela madež – zagrli ga obadvjema rukama, te od velike radosti dušu ispusti. Na tom mjestu počeo je Hasan Nazir graditi Aladža džamiju.

Za svoj naum dobavio je neimare iz Azije, te se sa njima jednog dana uputi u selo Vikoč, da traži mejdan za kamenje. Kada su došli u Vragolove (općina Vikoč) zanoćiše kod Vranjače pod stijenom Sokolovicom. U sred noći odlomi se stijena i svi se iz sna probudiše i jako uplašiše. Neimar ih umiri te im reče: “Ne bojte se, napraviće se džamija, evo odvali se negdje blizu stijena, te sam Bog nam majdan otvorio i pokazao gdje imademo tražiti kamen”. Nakon što je svanulo uputiše se na mjesto gdje se stijena odlomila, gdje nađoše velike komade kamena. Tada neimari odmah počeše tesati velike stupove, od kojih četiri komada – svaki od 3 m visine a 1 m i 27 cm širine. Kamenje prevezoše preko planine Baća, gdje se nalazila stara cesta. Kada su se kube i munara završili, postavi neimar – baša na krov munare alem, a sebi napravi od dasaka krila, te preleti sa munare preko Čehotine vode na jednu među prema munari, a ni da se najmanje ozlijedi. Nakon što se džamija završila, nađoše neimari jedno jutro pred vratima džamije jedan golemi mrki kamen. Taj kamen i danas stoji na istom mjestu. Na glavnoj stijeni mimbera nalazi se jedna poluokruglja od zelenog kamena, o kojoj se priča, da je Hasan Nazir, pošto džamija završena bijaše, rekao: “Ovim kamenom može se ista ovakva džamija napraviti, ako bi se ova kada srušila ili oštetila”. Na duvarovima iznutra džamije vidi se pet golemih bijelih krugova, kojim je radius 44 cm. Pričaju, da je u ono doba, kada se Aladža gradila jedan somun (hljeb) od iste veličine kao što su ti krugovi, koštao paru (novčić), te da su neimari ostavili te biljege, da potomcima ostave spomen na jeftinoću, koja u Foči vladaše u vrijeme, kada se gradila Aladža džamija.

IZVOR: Glasnik zemaljskog muzeja Sarajevo; april – juni 1891. godine

Bosnae.info