Home Svaštara Nedjela nad logorašima Bošnjacima zbog vršenja vjerskih obreda u toku agresije

Nedjela nad logorašima Bošnjacima zbog vršenja vjerskih obreda u toku agresije

385
SHARE

U toku agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu jedna od metoda iživljavanja nad zatočenicima logora bila je i po osnovu njihovih vjerskih obreda. U ovom članku navest ćemo dva primjera: prvi iz logora “Stari Mlin” kod Prnjavora i drugi iz logora u OŠ “Vuk Karadžić” u Bratuncu.

“(…) Kad sam došao do mlina, na vratima je stajao policajac iz Dervente, Nikola Strinić, otvorio je vrata i ona dvojica što su me udarali onako isprebijanog, gurnuli su me. Pao sam u tu prostoriju. Bio sam krvav po licu. Digao sam glavu. Kada su se vrata od mlina zatvorila vidio sam da se nalazim u prostoriji gdje ima dosta ljudi, koji su šutili i gledali u mene. Jedan od njih je stavio prst na usta, kako bi mi dao znak da šutim i da ne pričam.

Tada je ustao Mujo Dulić, priša mi i tiho rekao: ‘Bit će dobro kad si sada izvukao živu glavu.’ Onda sam shvatio da se nalazim u logoru sa Dervenčanima. Tu je bilo dosta poznatih. Bilo je tu 40 – 50 ljudi, a posebno je bio i ženski logor. U logoru smo dobivali sasvim malo hrane. Jednom dnevno malo hrane i vode. U konzerve koje su bile u ćosku smo vršili nuždu, a bilo je toliko zagušljivo da se jedva moglo disati. Ulazili su Veljkini sa Vučijaka, kninska policija i tukli nas sve redom, morali smo pjevati srpske nacionalne pjesme. Logor su čuvali derventski policajci, aktivni i rezervni sastav. Ja sam mnogo njih poznavao: Strinić Nikola, Derić Rade, Šainović Milenko, Aleksa Aleksić, Drakula Simo, Milan Vuković, on je bio isljednik logora, a šef logora je bio Novak Nović. Oni su me poznavali, ali mi nisu pomogli, a svi su puštali srpsku vojsku, kad se vraća sa linije, da nas tuku. U logor nikada nije bilo pristupa novinarima, Međunarodnom Crvenom križu i sl.

‘U logor je mogo svako ući da nas tuku, izvodili su nas na ispitivanje udarali nas palicama, čizmama, držaletom od lopate. Klanjali smo, krstili se sa tri prsta, pjevali četničke pjesme, a kad se sagnemo kada klanjamo udarali su čizmama u rebra, a ozgora po leđima palicama. To su radili kad su nas ispitivali isljednici iz Beograda jer su govorili čistu ekavicu. Ubili su Ahmeta Budavicu nogama krv mu je išla iz usta. Ležao je mrtav među nama više od dva sata i onda su dvojica došla sa nosilima i odnijela ga.’

Tu večer, u avliji logora čuli su se udarci i jauci, ali nisam znao koga udaraju, i kasnije se čuo pucanj. Iz logora su odvodili u logor Manjaču i Bosansku Gradišku…”

“(…) Njihova ubijanja nastavljena su bez razmišljanja, redom jedan po jedan. Pored gore pomenutog zločina, a pošto su već imali prikupljene naše dokumente, lične karte i ostalo, tjerali su da te iste dokumente pojedinci jedu, a što je najgore, pojedini građani su bili prisiljeni da jedu komade odjeće, čarapa ili slično. Pojedine građane su tjerali na sportski konopac i kad bi se građanin gore popeo konopac bi zaljuljali tako da bi taj koji je već bio gore padao na parket, slamao kičmu, noge i ruke… Sve ovo je ličilo na to kao da tek počinju mučenja. Na već pripremljenim stolovima skidali su građane do pojasa gole, gdje bi ih povaljivali na sto, a zatim bi im noževima urezivali krstove na golom tijelu. Nekima su čak zabadali nož u vrat puštavši im krv, a drugima su čak odscijecali prste ruku, a da bi sve to bilo još gore, sve ovo su radili dok bi mi uz to morali pjevati četničke pjesme, stajati uspravno i visoko držati podignuta tri prsta.

Pošto je za vrijeme ubijanja jedan dio bandi vršio protjerivanje građana, dolazivši u salu govorili su kako su redom rušili džamije a uz to su nam stalno govorili kako će ubrzo u salu dovesti srebreničkog komandanta Nasera Orića i da će ubrzo zatrti svu tursku đubrad i da će od svega ovoga napraviti veliku Srbiju.

‘Kobnog dana utorka nakon svog iživljavanja nad nama, a nakon male pauze u salu su ušli gore pomenuti zlikovci Bane (makedonac) i Dragan te odmah pitali da li u sali ima odža pošto je u sali bio prisutan efendija Mustafa Mujkanović bratunački imam. Na njihov drugi poziv isti se javio što je pojačalo njihove tenzije zločina hito su ga dočekali na određenom mjestu za ubijanje u sali udaravši ga svim i svačim šipkama, noževima, drvenim palijama, tražeći od njega da pije pivo i da radi čudne stvari. Pošto gore pomenuti pored svih udaraca i silnih mučenja nije pustio čak ni glasa umro je onog momenta kada su mu drvenim palijama prosuli mozak na parket sale (…)”

Bosnae.info