Home Svaštara Golgota trebinjske porodice Medvjedović u toku agresije – tajni logori u Srbiji

Golgota trebinjske porodice Medvjedović u toku agresije – tajni logori u Srbiji

164
SHARE

Porodica Medvjedović jedna je od hrvatskih porodica iz Trebinja, tadašnjeg “glavnog grada” tvorevine vojvode Božidara Vučurevića SAO Hercegovina, formirana nakon što su protjerane sve bošnjačke porodice. Hrvati su iz grada otišli još ranije, a samo malobrojni nisu željeli napustiti svoju imovinu, a takav slučaj je bio i sa porodicom Medvjedović. Završetkom ratnih operacija u Dubrovniku, situacija se donekle smirila. Ipak, početkom 1993. godine oružjem su otjerani iz Trebinja i, umjesto u Hrvatsku, odvedeni su u srpske logore za civile, gdje su proveli narednih 18 mjeseci. Od četiri člana porodice, oca Dinka, majke Ratke i sinova Vladimira i Duška, psihički stabilan je ostao samo najstariji Dinko.

Njihova priča, za razliku od hiljada drugih, od Hrvata iz Vukovada do Bošnjaka iz Goražda, Foče, Trebinja… ima donekle sretan kraj, jer ih je uspio spasiti jedan doktor Rusin. Brojne bošnjačke i hrvatske porodice su završile po srbijanskim rudnicima, a takvi zatvorenici su 18 mjeseci bili i članovi porodice Medvjedović. Svoja zapažanja dali su novinarima lista “Globus” u junu 1995. godine, u kojem svjedoče o postojanju nekoliko koncentracionih logora na teritoriji tadašnje Savezne Republike Jugoslavije, do kojih se nikada do tada nisu uspjeli probiti predstavnici međunarodnih humanitarnih organizacija. Stvarna slika o ovim logorima postat će aktuelna tek mjesec dana kasnije, padom Srebrenice u srpske ruke.

Priča o ovoj porodici počinje u proljeće 1991. godine, kada je sin Vladimir prisilno mobilisan u sastav policije SAO Hercegovina, te poslan na najutvrđenije srpske položaje na Grabu, tridesetak kilometara od Trebinja. Maltretiran i ponižavan ubrzo je obolio, zbog čega njegova porodica nije na vrijeme uspjela pobjeći iz Trebinja. Nakon toga je poslan na liječenje u Beograd.

“Izdržali smo tako u neimaštini, prezreni od četničke okoline, do početka 1993. kada nam je rečeno da moramo nestati. Jedne noći na vratima se pojavio Lazo Škoro, čovjek kojeg sam poznavao, inače pomorac iz dubrovačke ‘Atlantske plovidbe’. Došao je s trojicom naoružanih ljudi. Rekli su nam da se odmah gubimo iz stana, te da će doći sutra navečer, a ako nas nađu, poubijat će nas. Odmah su nam rekli da ne smijemo odnijeti nikakve stvari, osim onoga što možemo ponijeti u rukama. Mi smo željeli u Hrvatsku, ali nam nisu dopustili, iako sam to molio Vučurevića. Rečeno nam je da možemo u Beograd po sina Vladimira i da ćemo zatim biti smješteni u Srbiji. Kod odlaska pomogao nam je dr. Sotajić, koji je napisao da je nužno da porodica ostane na okupu zbog duševnog stanja sina. Nisu nam rekli kamo idemo, nego samo da ćemo uz pratnju srbijanskog Crvenog križa ići u pravcu Bora.

Zapravo, upućeni smo u Rtanj, dvadesetak kilometara od Bora, i smješteni u napuštene barake u kojima su nekad živjeli rudari koji su iskopavali ugalj. Za sve četvoro dobili smo malu, prljavu sobicu, bez kreveta, samo sa nekakvim starim poderanim dekama na podu. U Rtnju je bilo internirano oko četiri stotine ljudi, među njima je bilo mnogo žena i djece. Većinom su to bili Muslimani, protjerani iz istočne Bosne. Kad smo mi došli, mnogi su već godinu dana bili po različitim logorima u Srbiji. Protjerani su iz Goražda, Foče, Gacka i drugih mjesta. Bilo je zabranjeno kretanje izvan kruga. Mi nismo imali novca da nekog potplatimo da nam pomogne da dođemo u vezu sa svojima i mogli smo jedino preživljavati i čekati što će dalje biti.

Za vrijeme internacije u Srbiji, punih osamnaest mjeseci, pokušavali smo dobiti izbjeglički status. Oni su nas nazivali izbjeglicama, ali nikad nam nisu dali izbjeglički status. Za Rtan se nije znalo ni u srbijanskog javnosti, a kamoli u međunarodnim organizacijama. Nikad nas nisu posjetili međunarodni humanitarci, samo je jedanput došla neka žena iz lokalnog Crvenog križa, razgovarala s nama i tobože zapisivala u kakvim uvjetima živimo. Sve ljude koje su dotjerali ovamo s prostora Bosne i Hercegovine držali su zatvorene bez izbjegličkog statusa…

Jednog jutra pred našom barakom zaustavio se civilni kombi s četvoricom naoružanih ljudi u uniformama. Uhvatili su Duška i počeli ga vući u kombi. Bili bi ga odvukli u Bor i vjerovatno poslali nekamo u Bosnu na ratište da nije intervenisala logorska doktorica i rekla da nije zdrav i sposoban za vojsku. Tad su ga pustili, ali rekli su da će se vratiti i da se tada više neće moći izvući. Poslije mjesec dana došli su opet na isti način, u istom vozilu. Dušku su lisicama vezali ruke na leđa. On se pokušao braniti, a jedan od njih uhvatio ga je s leđa za ramena i pritisnuo koljenom, dok su ga drugi tukli po licu i grudima. Ja sam pritrčao vičući neka prestanu, da je bolestan, na što me jedan od njih udario. Duška su odvukli u Bor i sve do sutradan nismo znali šta će biti s njim. Hoće li mu navući uniformu i poslati ga ko zna gdje na bosansko ratište. Ipak, kad su vidjeli da nije sposoban, vratili su ga u Rtanj, ali su ga najprije ponovo izmlatiti.

Kasnije više nije bilo maltretiranja, ali raspitivali su se kod doktorice o njegovom zdravlju. Živjeli smo u strahu, nismo znali hoće li ga na silu mobilizirati. Sve koji su s područja BiH pod njihovom kontrolom, bez obzira na nacionalnost ili uvjerenje, smatrali su vojnim obveznicima i mobilizirali. Jednoj su samohranoj Muslimanki, mislim iz okoline Foče, ili Srbinja, kako su nazivali taj grad, mobilizirali tri sina i ona ništa nije znala o njima. Ljudi su pričali da to nisu mobilizacije u običnu vojnu službu, nego da su pod maskom vojne obaveze ljudi odvođeni na prisilni rad, kopanje rovova na raznim ratištima, te na rad u rudnicima. Najčešće su se spominjali Aleksinački rudnici, gdje, kako su ljudi govorili, prisilno rade stotine Muslimana…

Iz Rtnja su nas poslije nekoliko mjeseci prebacili u drugi logor. Najprije su nas odveli u Sjenicu, u neki centar pod nadzorom rezervnog sastava MUP-a Srbije. Tamo je hrana bila bolja, ali tu smo se zadržali vrlo kratko. Potom su nas prebacili u jedno naselje na srbijansko – rumunskoj granici. Pod izlikom da za Vladimira i Duška, koji se posljednjih mjeseci sve teže rvao sa bolešću, nema drugog rješenja osim trajnog smještaja u nekoj duševnoj bolnici, iz Sjenice su nas poslali u Lec kraj Vršca. Tamo je ustanova koja služi za trajni smještaj duševnih bolesnika, gdje borave do smrti. Htjeli su odvesti Vladimira i Duška, ali mi se ni po koju cijenu nismo htjeli razdvojiti i na kraju su nas ipak pustili da idemo zajedno…

Više puta sam pisao srbijanskom komesarijatu za izbjeglice, ali od njih nikad nije bilo odgovora. Budući da u Lecu nije bilo policijske straže kao u Rtnju, pomislio sam da bih možda na osnovi liječničkog dopuštenja mogao zajedno sa porodicom dobiti izlaz. Tako je i bilo. Nakon sedam mjeseci smilovao nam se jedan doktor, Rusin po nacionalnosti, dr. Štriber je napisao da možemo izaći sa klinike i putovati prema Crnoj Gori… Dao nam je i šezdesetak njemačkih maraka, koliko nam je nedostajalo za autobuske karte… Tako smo došli do Herceg Novog, a potom i do Dubrovnika”.

Prema riječima Dinka Medvjedovića u to vrijeme se na prostoru Srbije nalazilo više logora u kojima su internirani Bošnjaci. Osim u Rtnju, takvi su se logori nalazili u Zaječaru, Aleksincu, te na nekim lokacijama u Sandžaku, gdje je uz Bošnjake iz istočne Bosne smješteno i nekoliko hrvatskih porodica iz Vukovara.

IZVOR: List “Oslobođenje”; 29. VI 1995. godine