Home Vijesti JELENA TRIVIĆ, KAO SLIKA, ZALJUBI SE U ČETNIKA: Kako je Draža pobijedio...

JELENA TRIVIĆ, KAO SLIKA, ZALJUBI SE U ČETNIKA: Kako je Draža pobijedio Tita pola stoljeća nakon poraza!

208
SHARE

Ideologija Draže Mihailovića i ciljevi za koje se borio predstavljaju sami rodni list Republike Srpske, a djeca upisana u njega danas se duboko kaju ne zbog protjeranih i zaklanih Bošnjaka i Hrvata, nego što je đedo 1943. odabrao „pogrešnu stranu“, pa je tata morao završavati posao 1992. – 1995.

I barem po tom pitanju između pozicije i opozicije u RS nema bitne razlike.

Piše: Danijal Hadžović

U bh. javnosti godinama odjekuje vapaji za novom, boljom, mlađom generacijom političara koji će da dođu na scenu i raskrste sa naslijeđem zločina, mržnje, neprekidnih tenzija, korupcije i nacionalističke poganštine njihovih prethodnika. Jednom od takvih mladih uzdanica smatra se Jelena Trivić, danas jedno od vodećih lica PDP-a. Doktorica ekonomskih nauka britkog jezika, pažnju i simpatije javnosti privukla je oštrim kritikama Dodikove vladavine i njegovih poteza. Ta kritika, međutim, uglavnom se ne bazira na ovdje odveć ustaljenoj populističkoj demagogiji, nego mahom na konkretnim argumentima o konkretnoj, ekonomskim brojkama mjerljivoj, šteti poteza koje vuku Milorada Dodika i njegova vlast u manjem entitetu. Drugim riječima, Trivić uglavnom nastupa kao političarka koja se, kako to analitičari s ljevice ovdje uobičavaju reći, bavi „konkretnim životnim problemima građana“.

Stoga je mnoge, posebno u bošnjačkim dijelovima zemlje, neugodno iznenadilo i razljutilo kad je Trivić prije nekoliko dana otkrila svoje obožavanje prema vođi četničkog pokreta i osuđenom ratnom zločincu Draži Mihailoviću, i to nakon što je odgledala film o „prvom gerilcu porobljene Evrope”.

„Saveznici, prije svega Velika Britanija i SAD, učinili su veliku historijsku grešku stavljajući se na stranu komunista u Drugom svjetskom ratu, isključivo zarad svojih interesa“, održala nam je historijsku lekciju Trivić.
Kako u konačnici imati vjeru u pojavu nove bolje generacije u BiH, u suživot i kreiranje nekog ugodnijeg, mirnijeg i prosperitetnijeg društva, kada nam upravo jedna od najvećih mladih uzdanica tih „novih vjetrova“ javno objavljuje da svog političkog i ideološkog uzora vidi u krvavim komandatima koji je u svojoj proklamaciji kao jedan od osnovnih ratnih ciljeva zacrtao: „omeđiti ‘de facto’ srpske zemlje i učiniti da u njima ostane samo srpski živalj“, što je u praksi svoju realizaciju imalo u desetinama hiljada lešava u istočnoj Bosni i Sandžaku?

I pored sve moguće obrazovanosti i elokvencije, ne treba smetnuti s uma da je Trivić, rođena 1983., kao i hiljade mladih ljudi u RS, ipak samo produkt društva u kome je odrasla. Njeni školski počeci upravo su se poklopili s projektom stvaranja Republike Srpske. Taj projekat, od prvog je dana imao četništvo kao svoju bitnu sastavnicu, od četničkih vojnih jedinica u ratu preko historijskih udžbenika u kojima se o četničkom pokretu govori u superlativu do učestalih dokumentarnih filmova, emisija, igranih serija, javnih skupova, što u Srbiji, što u RS-u, koji otkrivaju „prava istinu“ o „prvom gerilcu u Evropi“ i „antifašisti“ Draži Mihailoviću nakon pola stoljeća komunjarskog terora i mraka u kojem se istina, jelte, krila.

Po ovom pitanju u RS-u između pozicije i opozicije nema razlike. SDS se svakako od prvog dana utemeljenja s ponosom pozivao na četničku tradiciju, četnici su, kako vidimo, popularni i u PDP-u, a iako su Milorad Dodik i SNSD u onoj zaboravljenoj socijaldemokratskoj fazi sebe ponosno isticali kao partizanske unuke i osuđivali četništvo i njegove sljedbenike, odavno su već skloniji davanju izjava tipa: „Četnici su najveći srpski heroji i branitelji srpstva“.
Pobjeda četnika u Republici Srpskoj je potpuna, još od 1992., da bi se u dvijehiljaditim i posljednje „nevjerne Tome“ počele pridruživati „pobjedničkoj strani“.

Mali historijski paradoks sa svim tim kada su u pitanju bosanski Srbi jeste međutim što oni 1941., a pogotovo 1945., nisu dominantno birali Dražu Mihailovića i njegov projekt. Naprotiv, upravo su bosanski Srbi, naročito oni iz Bosanske Krajine iz koje dolaze i gospođa Trivić, činili udarnu pesnicu Titovog partizanskog pokreta. Od 97 partizanskih brigada koje su postojale do kraja 1943. godine, 23 ih je bilo iz Bosne i Hercegovine. Sve do te iste 1943. godine, partizani u BiH su bili predominantno srpska oružana formacija. I ne samo da su Srbi činili većinu u partizanskim jedinicima, nego se upravo bosanskim Srbima unutar vrha Komunističke partije poput Rodoljuba Čolakovića, Vojislava „Đede“ Kecmanovića ili Đure Pucara Starog i njihovom zalaganju može zahvaliti što je Bosna i Hercegovine iste te 1943. godine obnovila svoju državnost i postala ravnopravna republika u novoj južnoslovenskoj federaciji.

Dakle, tokom Drugog svjetskog rata većina bosanskih Srba našla se na strani ove ideje te je kama Dražinog projekta etnički čiste velike Srbije u BiH većinom ostala ograničena na pogranično područje uz Drinu.
Kako onda objasniti da su desetljećima kasnije potomci istih tih ljudi koji su se oružano suprotstavili četničkom pokretu i omogućili stvaranje Bosne i Hercegovine, kao republike za svog idola, bez većeg otpora, prihvatili poraženog (samo vojno) Dražu Mihailovića?

Riječ je, dakako, o ideologiji. Onog trenutka kada su bosanski Srbi većinski odlučili da stanu uz Karadžićev SDS, odbiju realnost raspada Jugoslavije po avnojevskim granicama i suprotstave se onom što je pravna i politička realnost uslovljavala, partizanska borba čiji je jedan od rezultata bio i stvaranje Republike BiH, postala je omražena i odbačena, jer upravo je tu Republiku sada trebalo razbiti, i po Karadžićevom planu stvoriti neku novu, srpsku republiku u BiH, omeđiti njene teritorije i pripojiti je Srbiji. Karadžićevi ratni ciljevi o „državnom razgraničenju od druge dvije nacionalne zajednice“ i „Uspostavljanju koridora u dolini rijeke Drine, odnosno eliminisanje Drine kao granice između srpskih država,, našli su perfektno poklapanje s Dražinim konceptom iz Drugog svjetskog rata „… Stvoriti veliku Jugoslaviju i u njoj veliku Srbiju, etnički čistu i u granicama predratne Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Srema, Banata i Bačke…”.

Velika Srbija na kraju, barem ne još, nije stvorena, no jeste do tančina etnički očišćena Republika Srpska. U tako skrojenoj tvorevini, posebno generacijama odgojenim i školovanim u njoj, prirodno je da Draža Mihailović bude heroj i uzor. Njegova ideologija i ciljevi za koje se borio predstavljaju sami rodni list Republike Srpske, a djeca upisana u njega danas se duboko kaju ne zbog protjeranih i zaklanih Bošnjaka i Hrvata, nego što je đedo 1943. odabrao „pogrešnu stranu“, pa je tata morao završavati posao 1992. – 1995.

I barem po tom pitanju između pozicije i opozicije u RS nema bitne razlike.