Home Svaštara Kako su Bošnjaci napustili bošnjaštvo – događaj čije se posljedice i danas...

Kako su Bošnjaci napustili bošnjaštvo – događaj čije se posljedice i danas osjećaju

163
SHARE

Kada je Austougarska dobila mandat da okupira Bosnu i Hercegovinu izrađen je čitav niz projekata u cilju sređivanja stanja u BiH. Jedno od pitanja koje se rješavalo bilo je i nacionalno. Već u prvim godinama urađena je opsežna priprema za promovisanje ideje jedinstvene nacije, što je bio prioritet upravnika Benjamina Kalaja. Okupaciona vlast inicirala je i pokretanje listova namijenjenih muslimanskom narodu (tada još uvijek dobrim dijelom zvan bošnjački).

Bosnae.info
Početna Zanimljivosti Kako su Bošnjaci napustili bošnjaštvo – događaj čije se posljedice i danas…
Kako su Bošnjaci napustili bošnjaštvo – događaj čije se posljedice i danas osjećaju
Novembar 2, 2019 0

Reklama

Kada je Austougarska dobila mandat da okupira Bosnu i Hercegovinu izrađen je čitav niz projekata u cilju sređivanja stanja u BiH. Jedno od pitanja koje se rješavalo bilo je i nacionalno. Već u prvim godinama urađena je opsežna priprema za promovisanje ideje jedinstvene nacije, što je bio prioritet upravnika Benjamina Kalaja. Okupaciona vlast inicirala je i pokretanje listova namijenjenih muslimanskom narodu (tada još uvijek dobrim dijelom zvan bošnjački).

Reklama

Takav jedan list bio je i Vatan (Domovina), koji se pojavio 1884. godine, a izlazio je na tursom jeziku. Njegova uloga je bila prije svega da olakša komunikaciju između muslimanskog stanovništva i nove vlasti. Međutim, pravi cilj ovog projekta je bio da uvjeri muslimane da se pomire sa činjeničnim stanjem, tj. da prihvate da BiH nije više sastavni dio Osmanskog carstva, nego nove austrougarske imperije. Ulema, koja je bila glavni urednik lista, često je navodila loše stanje muslimana u drugim krajevima svijeta, koristeći priliku da naglasi kako su “muslimani BiH u dobrim rukama i pravednoj i mudroj upravi njegovog veličanstva cara Austrije i kralja Ugarske”, te da se ne trebaju brinuti za svoje živote i imetak. Pored navedenog informisanja, jedan od ciljeva lista bio je i osnažiti i produbiti nepovjerenje prema Srbiji i Srbima, predstavljajući ih kao državu i narod koja je uvijek imala osvajačke pretenzije prema BiH.

Drugi projekat, sa kojim se namjeravalo još dalje ići, bilo je pokretanje lista Bošnjak. Za razliku od Vatana, ovaj list je štampan na bosanskom jeziku i latinicom. U sadržaju su se pored političkih tema, mogle naći i teme za pouku i zabavu te je bio namijenjen širim slojevima bošnjačkog naroda, za razliku od Vatana koji je prvenstveno bio namijenjen vjerskoj inteligenciji. Zemaljska vlada je podržavajući i finansirajući izdavanja ovih listova nastojala pridobiti Bošnjake – muslimane na pristajanje formiranja jedne nove “integralne bosanske nacije”. Ova ideja, pripremana prvih deset godina austrougarske uprave, svoja konkretnija obilježja dobila je tek u posljednjoj deceniji XIX stoljeća. List Bošnjak, uz obilatu pomoć Zemaljske vlade, pokrenut je 1891. godine od strane Mehmed bega Kapetanovića Ljubušaka, baš u vrijeme kada su se nacionalno – političke aktivnosti Srbije počele intenzivnije ispoljavati. Time je list bez sumnje osnovan prvenstveno da se suzbije srpski nacionalni interes u BiH, ali i da se kroz proklamovanje “narodne posebnosti sa predislamskim elementima” prihvati novi teritorijalni poredak i raskine sa privrženosti sa Osmanskim carstvom.

Grupu okupljenu oko lista Bošnjak činili su visoki dužnosnici vjerskih uprava, zemljoposjednici, činovnici gradskog vijeća i prosvjetni radnici. Ništa ih nije povezivalo osim činjenice da su svoje obrazovanje stekli u islamskim vjerskim školama. Treba naglasiti da su jedino vjerski službenici, koji su bili najodaniji novom režimu, podržavali političke interese nove vlasti. Zbog toga niti ideja “integralne bosanske nacije” nije poprimila dublje korijene među muslimanskim narodom, jer su vjerski dužnosnici zbog bliske veze sa političkim garniturama, bili veoma nepopularni u narodu. Optuženi od naroda da “izdaju vjeru”, jer favoriziraju naciju, što u konačnici nije bilo tačno, Bošnjaci – muslimani odlučuju da svoj identitet razlikuju od Srba i Hrvata, tačnije ne želeći biti u “istom košu” sa njima, te potenciraju isključivo muslimanstvo, a razliku između sebe i Osmanlija izražavaju tako što su Osmanlije zvali pogrdnim nazivom – turkeši.

Iako je među muslimanima bošnjaštvo živjelo kao predaja iz prošlosti, bosanski muslimani ga nisu prihvatili. Oni ga tada jednostavno nisu prihvatili kao identitetsku odrednicu, jer im nacionalni identitet u to vrijeme nije predstavljao važnu životnu stavku. Očigledno je da je za Bošnjake – muslimane tokom austrougarskog perioda vjerski identitet bio primaran i da su upravo zbog toga oni pokazivali posebnu posvećenost borbi za one elemente koji su doprinosili očuvanju tog, vjerskog, identiteta. Danas historiografija i pored velikog broja radova nije uspjela ponuditi cjelovit odgovor zbog čega se muslimanska inteligencija tako lahko odrekla bošnjaštva kao nacionalne odrednice, ali i naziva bosanski jezik koji je uslijedio nešto kasnije.

Istina, ideja bošnjaštva zadržala se još neko vrijeme kod pojedinih uglenih prvaka. Tako se Ahmed ef. Burek, profesor u Šerijatskoj sudačkoj školi i jedan od istaknutijih alima tog perioda, sve do okončanja austrougarske uprave u BIH izjašnjavao kao Bošnjak, čemu svjedoči ispunjeni formular za rad u Šerijatskoj školi 1910. godine, gdje se nacionalno izjasnio Bošnjakom.. Nakon što je došla nova vlast Kraljevine SHS, od Bureka je traženo da ispuni formular za vjeroučitelja, on je rubriku nacionalnost ostavio praznom jer mu nije bilo omogućeno da se izjasni kao Bošnjak. Hadžagić Hasan iz Bosanskog Broda očito iznerviran djelovanjem Srba i Hrvata, ali i statičnošću Bošnjaka, za list Musavat 30. muharema 1328. godine izjavljuje da nije “nikakav ni Srbin ni Hrvat, te nit sam na taj način govorio, nit govorim, nit ću – haša – ikada govoriti srpski ni hrvatski, nego kako sam i do danas bio Musliman Bošnjak i svoj maternji jezik bosanski nazivao. Ovo ću, dok je svijeta i vijeka, ostati i svoj maternji jezik uvijek bosanskim nazivati, kao što i jest bosanski”. Na žalost, ovakvi slučajevi su bili dosta rijetki, a Bošnjaci su, mahom zbog pojave prosrpskih i prohrvatskih tendecija da Bošnjake pridobiju za ostvarenje srpskog, odnosno hrvatskog nacionalnog programa, postajali Srbi, odnosno Hrvati. Koliko je, primjera radi, srpska propaganda išla daleko dovoljno govori podatak da je srpsko poslanstvo u Istanbulu osnovalo “Carigradski glasnik” i Srpsku gimnaziju kako bi one Bošnjake koji su bili svjesni svoje nacije i djecu sklanjali u Istanbul na obrazovanje, prisvojili i srbizirali.

Kroz ovakve projekte srpska propaganda je učinila veliku štetu Bošnjacima, jer su brojni zbog raznorazih razloga prešli u “srpski tabor” izjašnjavajući se Srbima islamske vjere. Historičar Muhamed Hadžijahić je u svojoj studiji utvrdio podužu listu istaknutih muslimana koji su se u jednom periodu života nacionalno izjašnjavali kao Srbi. Na čelu ovog popisa nalaze se Hamzaga Rizvanbegović i Rustembeg Bišćević, da bi mu se pridružili: Mehmed ef. Spaho, Musa Ćazim Ćatić (poslije se deklarisao kao Bošnjak, a kasnije kao Hrvat), Mehmed Ali paša Rizvanbegović, Derviš beg Ljubović, Osman Đikić, Avdo Karabegović, Salih Safvet Bašić, Selif ef. Muftić, Fehim Musakadić, Velija Sadović, Mustafa ef. Fočo, Ahmed Traljić, Derviš beg Miralem, Salih Kazazović, Avdo Sumbul, Osman Nuri Hadžić, Husaga Ćišić (poslije se vratio bošnjaštvu), Suljaga Salihagić (vratio se bošnjaštvu), dr. Hamdija Karamehmedović, Šukrija Kurtović, Hamid Kukić, Murat Sarić, Hasan Rebac (prvobitno Hrvat), Hadži Hamid Svrzo, Mehmed Zildžić, Mehmed Ćišić, Muhamed Mehmedbašić, Avdo Hasanbegović, Alija Džemidžić, Rešid Kurtaić, Asim Šeremet, Mustafa Golubić i dr.

Todor Kruševac u svom istraživanju navodi da je muslimanska inteligencija tokom austrougarske vladavine bila privrženija hrvatstvu nego srpstvu. To je, prema njegovom mišljenju, rezultat niza faktora, počevši od historijske tradicije i romantičarskih motiva… do političke simpatije i agrarno – ekonomskih odnosa koji su bili povoljniji za prihvatanje hrvatske nacionalne ideje. Na širenju hrvatske nacionalne ideje među Bošnjacima – muslimanima najviše je radila Hrvatska stranka prava, čiji je nacionalni program kreirao Ante Starčević. Pored ove stranke aktivno je na tom programu radila i Matica hrvatska, koja je izdala veliki broj literalnih radova u cilju približavanja hrvatske ideje muslimanima.

Prema Todoru Kruševcu među najistaknutijih Bošnjacima koji su podržavali ovakve ideje bili su Edhem Mulabdić i Osman Nuri Hadžić. Prvi univerzitetski obrazovani muslimani školovali su se na evropskim univerzitetima, u prvom redu Beču, Gracu i Zagrebu, a najčešće su se izjašnjavali Hrvatima: Mehmed Ali beg Kapetanović, Hajdar ef. Fazlagić, Ahmed beg Defterdarević, Ibrahim beg Defterdarević, Šemsi beg Salihbegović, Osman ef. Midžić, Safvet beg Bašagić, Zaim beg Resulbegović, Avdi beg Hrasnica, Halid beg Hrasnica, Mahmud beg Hrasnica i Hašim beg Badnjević.

Hadžijahić navodi da su hrvatski krug među Bošnjacima – muslimanima u to vrijeme činili poznati javni radnici poput Osman Nuri Hadžića (kasnije podržao srpsku nacionalnu ideju), Ademaga Fazlagić, Mehmed Ali beg Kapetanović, Hajdar ef. Fazlagić, Ahmed beg Defterdarević, Šemsi beg Salihbegović, Osman ef. Midžić, Safvet beg Bašagić (poslije se vratio bošnjaštvu i postao njegov istaknuti predstavnik), Asim beg Resulbegović, Avdibeg Hrasnica, Halid beg Hrasnica, Mehmed beg Hrasnica, Hašim beg Banjević, Edhem Mulabdić, Ademaga Mešić, dr. Hamid Šahinović Ekrem, Musa Ćazim Ćatić, Hamzalija Ajanović, narodni poslanici: Hasan Miljković, Džafer Kulenović, Nurija Pozderac, Husein Alić, Ahmed Šerić, Hamid Kurbegović, Osman Vilović, Šemsudin Sarajlić, Atif Hadžikadić, Derviš Omerović, Husein Mašić, Salih Babić, Mustajbeg Kapetanović, dr. Šefkija Behmen, Ismet beg Gavrankapetanović i dr.

Sumirajući dostignute rezultate vezane za nacionalni identitet Bošnjaka sa kraja XIX stoljeća i tokom prve četvrtine XX stoljeća, nedvojbeno možemo zaključiti da je za najveći dio muslimanske vjerske inteligencije, kao i bošnjački narod u cjelini, vjerski identitet bio primaran i ključan, dok su svi ostali identiteti, uključujući i nacionalni, bili daleko ispod ljestvice važnosti. Nacija bez sumnje Bošnjacima toga vremena nije predstavljala nikakavu ulogu. U tom smislu razumljivo je što su se oni, ili što su ih pripadnici drugih naroda, oslovljavali, a oni to najnormalnije prihvatili, “Turcima” ili pripadnicima “turske vjere” – odnosno “pripadnik islama”. Slobodno se može kazati da, osim pojedinaca koji su potpali pod utjecaj srpske ili hrvatske nacionalne ideje, apsolutno niko u bošnjačkom narodu u to vrijeme nije smatrao da je to pogrešno. Naprotiv, ali i na veliku žalost sa današnje tačke gledišta, svoj “turski” (čitaj: vjerski) identitet oni su s ponosom isticali. Veliki nedostatak svjetovnog školstva i baziranje isključivo na svjetovnom školstvu doveli su Bošnjake s kraja XIX stoljeća u period “nacionalnog mraka” iz kojeg oni nisu isplivali gotovo do današnjeg dana i pored činjenice da je nacionalni naziv vraćen 1993. godine.