Home Vijesti Prica iz Srebrenice Dječak je došao poderanih čarapa u džamiju i nije...

Prica iz Srebrenice Dječak je došao poderanih čarapa u džamiju i nije htio ući dok efendija nije poderao svoje…

332
SHARE

Metkeb je višestoljetna tradicija koju mi muslimani Balkana, na naš poseban način, baštinimo. Vrlo važna institucija u podučavanju djece moralnim vrijedostima, svjetskom i vjerskom bontonu. Mekteb je za one koji ne znaju; škola koju dobrovoljno pohađaju djeca, najčešće vikendom, kako bi naučili o svojoj vjeri, te ono što im je potrebno, sutra, za cijeli život kako bi lakše prevazišli nove situacije koje im se serviraju. Mekteb, pored škole, je itetako važan, jer dijete u njemu uči i saznaje kako biti bolji svojim roditeljima, ukućanima, svojoj zajednici i svojoj domovini.

Budući da radim nekoliko godina u mektbu kao kao efendija-mualim (učitelj) i stekao sam skromno iskustvo, i svakim danom nešto novo naučim djecu, a i djeca mene.

Nastojim da, prije svega, naučim ih da vole sebe, druge ljude, da vole svijet oko sebe, životinjski i biljni. Nastojim im prenijeti ljubav prema svemu što ih okružuje. Nije lijepo ni travu gaziti ili grančicu bez potrebe sa drveta otkunuti, a kamoli nekom drugom Božijem stvorenju nepravdu učiniti ili ga povrijediti i uvrijediti. Učitelj koji ima ljubav u sebi, a i djete koje, isto tako, ima ljubav u sebi, tu ljubav može drugome i pokazati i podijeliti.

Vođa šale
Jučer u mekteb mi je došao jedan meni drag dječak. Voli i on doći u mekteb, što je meni baš posebno zadovoljstvo, ali ne voli baš da ima zadaće i da uči puno. No, tu je, često dođe, voli šale, voli da se druži, voli nekad djecu malo i da zadirkuje. Svi smo imali u mektebu ili školi takvog jednog ili više njih. Oni vole da su u centru pažnje, ne vole da ih se osramoti.

Tamam, kad je nastupilo vrijeme za podne namaz (podnevsku molitvu) nešto prije 12 sati, pozvao sam djecu da se prireme za namaz. Ali dječak taj, koji inače ne „hvata krivine“ kad treba u džamiju, počeo se izvlačiti. Neće on, ostati će on u mektebu. Sačekati će nas dok mi dođemo nazad ponovo u mekteb. Isprva sam pomislio kako mu je stvrano mrsko, možda hoće da igra igrica kad ostane sam. Nešto je u meni govorilo da nije to. Nisam odustao, želio sam saznati zašto neće da ide s nama u džamiju. Bilo mi je drago kad mi je rekao da ne može jer ga stid poderane mu čarape. Kroz stid i pomalo kroz smijeh reče:“ Ma ne mogu, ba, ja efendija, poderane mi čarape, evo, vidi!“ Skide obuću i pokaza “krompir“. „Mašala“- rekoh: „U tebe kropir dobro rodio ove godine“ Nastojim da se prođe korz šalu.

Inače, taj dječak nije u tolikoj mjeri u potrebi, naravno ne živi u izobilju, a nije ni u oskudici. Mnogima nam se desilo da smo negdje otišli poderanih čarapa pa nas stid bilo. Čak i meni se desi da nisam vidio da sam obukao, na brzinu, malo ili malo više poderane čarape u džamiju, a kad dođem kući odmah ih bacim da ih više ne obučem.

Pokušao sam da mu objasnim da nije to neka sramota što su izderane, da to niko neće primjeiti, da ovo-da ono, ali jok, ništa ne pije vode. Govorio sam mu da ih skine, nek ide bos, ali i to ga bilo stid. Na poslijetku u ulazu u džamiju smo napavili dogovor. Ja kao njegov efendija i on kao moj učenik, odlučili smo obojica ući u džamiju pederanih čarapa.

Sageo sam da poderem svoje čarape, ali nije išlo baš lahko. Nekakve čvrste su se potrefile. Čudno, a ima ih jednom ih čovjek obuče i odmah se poderu. Kako nisam mogao rukama poderati, on se počeo smijati i djeca u čudu oko njega, također. Ko vele: „Šta ovo efendija sada izvodi?“

Nikad sretniji u džamiji
Na kraju sam uzeo ključ iz džepa i ključem napravim prilično istu rupu na čarapi kao što je na njegovoj. Šta se čovjek sve neće dosjetiti? Rekao bih da je to profesionalna deformacija. Kada se sa djecom sjaraniš i družiš postaješ i sam dijete. Ali ja u tome uživam, djeca su moje blago neprocjenjivo. Ona me i umore, nekada i iznerviraju, ali s njima si mlađi, s njima nikada nećeš ostariti. S njima si uvijek u fazonu, znaš šale i zagonetke koje su aktuelne. Znaš njihove strahove, nadanja i ono što ih usrećuje. Znaš njihove prve simpatije. Kroz sve to prisjetiš se svojih zgoda i nezgoda iz dijetinjstva.

Nikada sretniji nije ušao u džamiju, odskakutao je do prvog safa (reda) u džamiji kako loptica i svoj djeci pokazuje kako su i njemu i efendiji poderane čarape. Ja sam zaista uživao u tom prizoru, i nije me, ama baš ni malo bilo stid izaći pred ljude i predvoditi ih u molitivi sa tako poderanom čarapom. Zaista sam se osjećao ponosnim. Šteta što niko od ljudi nije primjetio, iako sam mjesto gdje je poderana čarapa nekako posebno, zbog tog ponosa, isticao. Možda je neko od ljudi i primjetio, ali vjerovatno ga bilo stid reći bilo šta. Volio sam da je neko upitao, pa da i ljudima i djeci pokažem da nije sramota doći u džamiju poderanih i čistih čarapa. Stid je nedoći, nenaučiti novo i to primjeniti u praksi. Stid je ne biti dobar, pošten, čestit i uljudan. Stid je ne biti na usluzi drugom i drugačijem. Stid je imati priliku napojiti žednog, a to ne učiniti. Stid je imati priliku zaliti biljku u sušnom periodu, a ne uraditi to.

Raditi sa djecom je pravi užitak i zadovoljstvo. Vrijeme sa njima tako brzo prolazi, u radu i neradu, u smijehu i ponekad i u plaču. Za mene je izazov kada neko dijete prvi put dolazi u mekteb da ga smirim i zadržim da ne ode, da se ne uplaši. Djeca se uplaše i u školi, vrtiću pa i u mektebu. Tako je to s djecom.

Naučiti djecu nečemu
Također, jučer mi je djevojčica, koja je prvi razred, prvi put došla u mekteb, čak mi je nabacila peticu i započela svoju mektebsku igricu. Njene dvije starije sestre su zavšile mekteb i u srednjoj školi su, a ona nikako da se nakani. Dok je prije dva-tri dana nisam sreo sa majkom njenom pred školom u Srebrenici. Obavili smo mali razgovor, nabacili peticu, odigrali par puta kamen, papir makaze, i eto nje u subotu u mektebu.

Velika je odgovornost zaista svu tu djecu pokušati naučiti nečemu, ali je i velika blagodat. Negdje sam čuo da kada bi meleki (anđeli) mogli da biraju šta da rade na Zemlji ili čime da se bave, izbrali bi da djecu uče i podučavaju između ostalog i lijepom ponašanju i mnogim drugom lijepim stvarim.

Mi koji smo učitelji koji imamo taj anđeoski poziv moramo imati na umu da su dječica kao pahuljice krhka, a njihova duša kao najmekše pačije paperje koju smo dobili na emanet (odgovornost) da ih oblikujemo svojim srcima i svojim dušama. Svoje srce i svoju dušu za njih moramo učiti još mekšom kako bi naše podučavanje bilo uspješno. Ko iz srca govori, govor takvog ide u srca drugih i on pokreće. Srce je pokretač, zato budimo srce djece naše koja su nam povjerena.

Izvor: Al Jazeera

Piše:
Ahmed Hrustanović