Home Vijesti 120 GODINA OD SLUČAJA FATE OMANOVIĆ: OTMICA I POKRŠTAVANJE KOJI SU POKRENULI...

120 GODINA OD SLUČAJA FATE OMANOVIĆ: OTMICA I POKRŠTAVANJE KOJI SU POKRENULI BOŠNJAČKO POLITIČKO ORGANIZIRANJE

322
SHARE

Agresivna Stadlerova prozelitska politika pospješivala je osjećaj nesigurnosti muslimanskog stanovništva. Nisu bile rijetke pojave otmica muslimanske djece i djevojaka koje su sklanjana po crkvama, pokrštavane i udavane za katolike. Historija je zabilježila više takvih slučajeva, međutim, najpoznatiji od njih ostat će slučaj otmice i pokrštavanje Fate Omanović

Otmica malodobne Fate Omanović iz sela Kuti kod Mostara 3. maja 1899. godine jedan je od sudbonosnih događaja u novijoj historiji Bošnjaka. Dramatičnost Fatine sudbine direktno se reflektirala na društveno-političke procese. Fatina otmica bila je izravan povod političkog organiziranja Bošnjaka.

Obespravljeni i poniženi na sve moguće načine od strane austrougarske uprave, onemogućeni da odlučuju o sebi, o privrednim, ekonomskim, obrazovnim tokovima, veliki broj Bošnjaka krajem 19. i početkom 20. stoljeća napušta svoja stoljetna ognjišta i sele u Tursku, noseći sa sobom samo zavežljaje lijepih sjećanja. Oni, pak, koji su odlučili štititi svetost kućnog praga bili su suočeni s najbrutalnijim oblicima ljudske i narodnosne diskriminacije.

Prema službenim podacima Zemaljske vlade u periodu od 1878. do 1905. godine iselilo je 37.079 lica; od 1906. do 1910. iselilo je 20.267 lica, a najmanje od 1911. do 1918. svega 3.795 lica. Prve godine nakon aneksije (1909) iselilo se 16.905 lica. Službeni izvještaji od 1878. do 1918. govore da se iselilo 61.114 osoba, otprilike isto onoliko koliko je u BiH Austrija naselila koloniziranog stranog elementa, većinski katoličkog. Međutim, prema istraživanjima Ibrahima Kemure, ovaj broj nije ni približno tačan. Pretpostavljalo se da se broj iseljenika kretao oko 150.000 osoba. Oduzimanje vakufske imovine, uplitanja u organizaciju školstva, promjena moralnih vrijednosti u javnom životu bile su glavne brige s kojima su se suočavali oni koji su se odlučili nastaviti sa svojim životima pod okupacionom vlasti. Problemi su iz dana u dan nagomilavali bez izgleda da će se ikad zaustaviti.

Nakon što je 3. maja 1899. godine silom oteta, a nakon toga i pokrštena, malodobna kćer Osmana Omanovića mostarskim prvacima je prekipjelo. U zahtjevima mostarskih muslimana, upućenim Zemaljskoj vladi 5. maja 1899. godine, mostarski muslimani zatražili su odvajanje vakufa u Hercegovini i formiranje njihovih posebnih organa u Mostaru, reviziju školskog programa i njegovo usaglašavanje s učenjem islama. Na čelo pokreta izabran je tadašnji mostarski muftija Ali Fehmi ef. Džabić (Mostar 1853. – Istanbul 5. 8. 1918. godine). Ovim je praktično počela desetogodišnja borba za vakufsko-mearifsku autonomiju muslimana u Bosni i Hercegovini. Pokret je u zbirnom obliku imao politički karakter i austrougarska se prema njemu tako i odnosila. Pregovori između okupacione vlasti i pokreta trajali su sve do osnivanja MNO (Muslimanske narodne organizacije), koja je dalje u svom programu slijedila identične zahtjeve, a sam Džabić protjeran je u Tursku 4. marta 1902. Za Džabićev pokret možemo pouzdano kazati da je začetak političkog djelovanja Bošnjaka u BiH.

Izbor muftije Džabića na čelo pokreta imao je svoju protutežu u društveno-političkim tokovima i utjecaju katoličke crkve na prilike u Bosni i Hercegovini. Uspostava redovne crkvene hijerarhije 1882. godine i dolazak dr. Josipa Stadlera (24. januar 1843. – 8. decembar 1918) za vrhbosanskog nadbiskupa u BiH dovelo je do opterećivanja međuvjerskih odnosa. Stadler podržavan od “njegovog apostolskog visočanstva” djelovao je vrlo radikalnim i agresivnim metodama. U drugoj polovini 1894. godine poslao je poziv sarajevskom i tuzlanskom vladici s enciklikom pape Leona XIII “Praeclara testimonia”, kojom pozva pravoslavne “da se pomire i sjedine s Rimskom crkvom” (unijaćenje). S tom namjerom dao je pokrenuti i časopis Balkan 1896, koji je izlazio do 1903. godine. Na završnom banketu Katoličkog kongresa u Zagrebu 1900. Stadler je otvoreno zastupao ideju “pripajanja okupirane zemlje Hrvatskoj”. Na ovu izjavu oštro je reagirao austrijski car.

Agresivna Stadlerova prozelitska politika pospješivala je osjećaj nesigurnosti muslimanskog stanovništva. Nisu bile rijetke pojave otmica muslimanske djece i djevojaka koje su sklanjane po crkvama, pokrštavane i udavane za katolike. Historija je zabilježila više takvih slučajeva, među kojim su bili slučajevi otmica: Fate Begović iz Travnika, Nure Brajine iz Karaule, supruge i djeteta Sulejmana Gišića iz Busovače, Abdulaha Vrselja iz Slavonskog Broda, Mustafe Arnautovića iz Slavonskog Broda, Šerifa Baručije iz Guče Gore, Alije Salkića iz Viteza, Emine Pozder iz Cazina, djeteta Muje Dulaša, Saje Đukić s Blizanaca kod Čitluka i brojni drugi. Međutim, najpoznatiji od njih ostat će slučaj otmice i pokrštavanja Fate Omanović.

Pored simboličkog značenja. slučaj Fate Omanović karakterističan je još po mnogo čemu. I u biografskom smislu. Nakon njenog nestanka 3. maja, Mostarci su počeli otvoreno protestirati protiv austrougarske vlasti. Po Mostaru se najprije pročuo glas da je ona pobjegla s nekakvim inovjercem u Dalmaciju. Neki su nehajno tvrdili “da je vazda takva i bila, nek’ je vrag nosi”. Iz tog vremena ostala je anegdota da su se mostarski begovi čudili kako se Fata mogla udati za vlaha, a znala trideset i tri šarta, na što im je jedan od njih dobacio da je Fata znala šarte, “ali joj nije znala guzica”. Kasnije su svi bez izuzetka postali najžešći i gorljiviji tragaoci nestale Fate. Istog je dana u Mostar došao Fatin otac Osman i mostarskim prvacima prijavio slučaj. Mostarci, masa svijeta, sastali su se u mostarskoj Kiraethani, na koju je pozvan i muf­tija Džabić sa svojim istomišljenicima. Skupština je zaključila da hoće braniti islam i izabere odbor od dvanaest lica koji će kod vlasti posredovati da se nađe i dobavi Fata.

Prema iskazima Husage Ćišića, Odbor dvanaestorice sastojao se od šest članova, delegiranih u Džabićevu ćošku, i šest članova iz čitao­nice “Džemijjeti-hajrijjei-islamijjei-kiraethanesi”. Mostarski građani muslimani okupljali su se naime u to doba, jedni sastajući se u Džabića ćošku na Musali, a drugi u muslimanskoj čitao­nici osnovanoj početkom 1898. godine. Iz grupe onih koji su se okupljali oko Džabića delegirani su u Odbor dvanaestorica: Hamza ef. Puzić, hadži Ahmed ef. Džabić, Salih ef. Alajbegović, Hasanbeg Lakišić, hadži Husaga Kajtaz i Muhamed ef. Ćemalović, dok su od strane Kiraethane ušli u Odbor: Mujaga Komadina, hadži Ahmed ef. Karabeg, Hafiz-aga Drače, Muhamed-aga Arpadžić, Alaga Pekušić i Šerif Arnautović Zuban (otac mu je iz okoline Bitolja). Tako je došlo do pomirenja do tada dobro suprotstavljenih pristalice gradonačelnika Mujage Komadine i pristalice efendije Džabića. Time je formirano prvo jezgro političkog djelovanja Bošnjaka.

Oni su od gradskih vlasti odmah zatražili hitnu intervenciju, na što im je šutnjom odgovoreno. Zemaljska vlada im je nešto kasnije jednostavno odgovo­rila da je pokrštavanju muslimana najviše kriv slab vjerski odgoj. Kako nadležne vlasti nisu pokazivale nikakav interes da traže nestalu Fatu, istragu su, shodno mogućnostima, provodili sami Bošnjaci. Prilikom Fatine otmice poginuo je jedan mostarski policajac musliman, koji je pokušao da ih zaustavi. O tome je ostavio zabilješku u svojoj bilježnici Hasan ef. Nametak, u kojoj stoji: “Kad je Fata Omanović iz Bijelog Polja preko Musale i ćuprije kod Hotela ‘Neretva’ naišla, nestalo je stražara Karamedovca s rajona koji mu je bio od hotela do (željezničke) stanice i nikad od njega ni strvi ni krvi…” Fata je nakon otmice bila smještena u samostanima u Splitu i Trstu, a onda je, izašavši iz samostana, došla u Hoće kraj Maribora. Potkraj svjetskog rata bila je aktivna u Koroščevu pokretu, sakupljajući potpise za ujedinjenje jugoslavenskih zemalja. Zbog toga je imala neprilika, pa je zato otišla u Ljubljanu, gdje se zaposlila u nekog privatnika. Tu se upoznala sa svojim kasnijim mužem. Fata Omanović kao Darinka Prijatelj umrla je u Ljubljani 2. januara 1967. O tome je mostarske muslimane pismom od 3. juna 1972. obavijestio Adil Begović, predsjednik Odbora Islamske zajednice u Ljubljani. On je posjetio Fatina sina dr. Niku Prijatelja, koji mu je saopćio datum majčine smrti. Fatin brat Halil umro je mjesec dana prije Fate, dok je polubrat Ramo tada još živio u Vrapčićima.

Činjenica da Fata nije pronađena i vraćena svojim roditeljima pogodovala je daljem razvoju političkog djelovanja Bošnjaka u Mostaru, a kasnije i na prostoru cijele Bosne i Hercegovine. Poslije četveromjesečnog rada i prikupljanja materijala, odbor dvanaestorice je izradio dvije predstavke: jednu na ministra Kalaja, koju mu je predao 14. oktobra 1899. u Beču, a drugu na cara Franju Josipa 19. oktobra u dvoru u Budimpešti, u ko­jima su ocrtali sve nepravde i progonstva koje muslimani podnose sa strane okupacione vlade. Jedan od najuočljivijih simbola djelovanja odbora dvanaestorice bili su zalaganje na opismenjavanju muslimana i izgradnja vjerskih objekata u onim mjestima gdje ih ranije nije bilo. Tako je Mujaga Komadina 1903. godine s tim pobudama izgradio džamiju u Gornjoj Drežnici.

Fata Omanović posigurno je jedan od najdramatičnijih likova i njen slučaj zaslužuje mnogo više pažnje. Njen je život dramatičan koliko i sudbina bošnjačkog naroda i zato čudi činjenica da istoimena drama koju je još prije agresije na Bosnu i Hercegovinu napisao naš poznati scenarista i kulturni radnik Hasan Džafić nije nikad ugledala svjetlo dana niti je ikad odigrana u našim pozorištima. Džafić je spreman sarađivati s našim pozorištima kako bi adaptirao postojeći tekst savremenom dramskom izrazu, a tako bi bilo divno imati i ovu dramu u pozorišnim repertoarima i na najdirektniji način suočiti Bošnjake s ishodištima političkog organiziranja i pitanjima koliko su slobode i dostojanstva sačuvali. Ili je to možda zabranjeno!? Džafićev rukopis počinje dijalogom Milicionera i zatvorenika Nikole.

Milicioner: Začepi! Začepi labrnju! Začepi!

Nikola: Crvena armija će uskoro preći granicu. Rastjerat će Staljin imperijalističke sluge! Izdržite još malo. Ne dajte se, komunisti!

Milicioner: Čizmu ću ti uvaliti u usta!

Nikola: I ne znaš ništa drugo, čobane! Od ovaca si pobjegao, obukao uniformu… pas mater… glupu, seljačku!”

Izvor:Stav