Home Vijesti Jedan od primjera vojne pomoći Irana Armiji Republike Bosne i Hercegovine –...

Jedan od primjera vojne pomoći Irana Armiji Republike Bosne i Hercegovine – posjeta bosanskohercegovačke delegacije Iranu

537
SHARE

Dana 25. septembra 1991. godine Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija uvodi embargo na uvoz naoružanja zemljama Jugoslavije, koja je bila u procesu raspada. Nekoliko mjeseci kasnije, započinje agresija na međunarodno priznatu Republiku Bosnu i Hercegovinu. Njezina oružana sila, Armija Republike Bosne i Hercegovine, uslijed tog embarga cijeli rat je bila inferiorna u odnosu na agresora u pogledu vojne opreme i ostalih materijalno tehničkih sredstava. Pod takvim okolnostima vlasti RBiH bile su primorane kršiti embargo i na sve moguće načine doći do neophodnih sredstava za odbranu. Pored rijetkih arapskih zemalja i Pakistana gotovo niko nije bio spreman podnijeti taj rizik i dostaviti naoružanje ARBiH. Iznimka je bio Iran koji je kontinuirano, kroz cijeli rat, ne tražeći ništa zauzvrat, opskrbljavao ARBiH vojnom opremom i neophodnim materijalno tehničkim sredstvima. Prema različitim izvorima udio doturenog iranskog naoružanja ARBiH iznosi od 70 pa sve do 90%. Danas se mogu ispričati mnogo priča i anegdota o iranskom doturu naoružanja ARBiH, a mi donosimo priču zabilježenu u knjizi “Lice i naličje rata” od generala Rasima Delića.

Tako sam 1. jula 1995. godine na sastanku sa iranskom delegacijom koju je predvodio general Ismail saznao da su vijesti o ratu u BiH udarne u Iranu te da je iranski narod veoma naklonjen Bošnjacima; kako Iranci smatraju svojom obavezom da pomognu Bošnjacima; da će Iran lobirati i kod drugih islamskih zemalja da pomognu pravednu borbu ARBiH te kako mi moramo biti optimisti u svom opredjeljenju i borbi. Slično mi je rekao i nakon sedam dana na ponovnom sastanku nakon što je obišao slobodne teritorije i neke od jedinica ARBiH. Bio je impresioniran oranizovanošću ARBiH naglašavajući da će Iran maksimalno podržati našu borbu konkretnom vojnom pomoći u naoružanju, municiji i opremi, ali i repromaterijalom za namjensku industriju čijim je mogućnostima bio impresioniran. Također, tražio je da im što prije dostavimo spisak neohodnog naoružanja i opreme razvrstane po prioritetima kako bi oni mogli organizovati doturanje.

Tih dana je upriličen i veoma značajan susret sa novom iranskom delegacijom. Na sastanku u Mostaru 31. jula 1995. godine u sastavu bosanskohercegovačke delegacije koju je predvodio Alija Izetbegović pored mene su bili i Muhamed Šaćirbegović, Bakir Alispahić, Kasim Trnka, Safet Oručević i Edhem Bičakčić. Iransku delegaciju je predvodio ministar vanjskih poslova Velajati, a u delegaciji su bili ambasador Irana u RBiH Taherijan, general Vahidi i Hamid, kao i dužnosnici Ministarstva vanjskih poslova i drugih ministarstava dr. Vahid, dr. Hansai, dr. Sandžan, dr Saidi i dr. U svom izlaganju Izetbegović je naglasio neophodnost bliže saradnje sa Iranom kako bi se izbjegla tragedija poput one u Srebrenici, da ja nastavim razgovor sa generalom Vahidijem, da je iranska diplomatska inicijativa u svijetu, naročito u Rusiji i Kini, doprinjela poboljšanju odnosa međunarodne zajednice prema borbi RBiH protiv agresije, da Iran pokuša ojačati front islamskih zemalja u podršci borbi RBiH protiv agresije te da u taj front uključi Siriju, Jordan, Maroko, Alžir, Indoneziju i druge zemlje te da će delegacija BiH uskoro posjetiti Iran.

Ministar Velajati se zahvalio Izetbegoviću na sastanku, naglasivši, između ostalog, da će Iran i dalje svestrano podržavati i pomagati BiH, da će Iran i dalje kontaktirati sa Hrvatskom čija je saradnja u pružanju vojne pomoći RBiH nezaobilazna, da se nastavljaju letovi iranskih aviona sa naoružanjem za RBiH, ali i da je ispolovio i brod sa 3 000 tona naoružanja koji je zaustavljen u Turskoj. Velajati je posebno naglasio neophodnost održavanja sastanka koji se između njega, Šaćirbegovića i Ganića trebao održat toga dana u Splitu. On se upitao: kako osigurati rekonstrukciju RBiH u budućnosti; hoće li Hrvatska biti protiv dolaska mirovnih snaga iz islamskih zemalja; ima li Hrvatska privredne interese za saradnju sa islamskim zemljama, na što je Iran iskazao punu spremnost; koliko se i kako može uticati na korekciju nekih političkih stavova Hrvatske prema RBiH; da li je potrebno, u interesu BiH, uključiti Hrvatsku i u vojnu saradnju te zaključio da imam Hamnei i premijer Rafsandžani i dalje insistiraju na punoj i nesebičnoj pomoći RBiH.

Izetbegović se zahvalio Iranu na pomoći, istakavši kako je za RBiH veoma važno da nije sama u natčovječanskoj borbi protiv srpskog agresora te da Iran prednjači u podršci našoj zemlji. Velajati je još jednom istakao da sav iranski narod suosjeća sa patnjom Bošnjaka i RBiH te da bi skoro svaki Iranac želio i lično pomoći RBiH, što daje legitimitet i opredjeljenje iranskim vlastima u vojnoj, političkoj i humanitarnoj pomoći našoj zemlji.

Ja sam naglasio probleme i potrebe ARBiH u naoružanju i vojnoj opremi jer je slijedio moj sastanak sa generalom Vahidijem. Sastali smo se 1. avgusta prije podne. Na sastanku u Kaknju upoznao sam generala Vahidija sa stanjem na ratištu i tražio od njega: da se izvrši isporuka MTS-a po već dostavljenoj listi na kojoj su bili: PAT-ovi i municija za PAT, lanseri i projektili za bestrzajni top SPG – 9, topovi 130 mm i municija, raketni projektili 107 mm, prijenosni PVO sistemi; da se pripremi tovar za brod kako je to ranije dogovoreno sa iranskim sagovornicima; da se poveća dotur artiljerijskih i tenkovskih projektila neophodnih za ofanzivna djelovanja ARBiH; da se pokuša doturiti određen broj motornih vozila specijalne namjene (terenska, sanitetska, vozila veze i sl.)

Vahidi je naglasio, izmeđi ostalog, da je u Iranu već spremna veća količina naoružanja za ARBiH, da će Iran nastaviti sa upućivanjem 4 aviona vojne pomoći sedmično, da će biti upućeni i bestrzajni topovi 106 mm. Pored svega pozvao je bosanskohercegovačku delegaciju da posjeti Iran, što je prihvaćeno.

Naravno da sam pristao i posjeta je uslijedila od 29. do 31. avgusta 1995. godine. Na put u Iran su, pored mene, krenuli i Mustafa Hajrulahović, Vahid Karavelić, Erol Džebo, Rašid Zorlak, Bakir Izetbegović, a u Iranu nam se pridružio Hasan Čengić. Do Splita smo išli kolima, a od Splita do Zagreba avionom. Od Zagreba do Pule putovali smo vozilima iranske ambasade, a odatle avionom za Teheran. U Iranu smo doživjeli srdačan doček na najvišem nivou.

Tokom boravka u toj gostoljubivoj i prijateljskoj zemlji sreli smo se sa svim političkim i vojnim prvacima, počevši od premijera Rafsandžanija i minstra vanjskih poslova Velajatija do komandanata vojnih snaga Irana, ministra odbrane i čelnih funkcionera njihove namjenske industrije. Posebno je bio impresivan naš susret s vjerskim vođom Irana Alijem Hamneijem. S njim se, inače, rijetko susreću strane delegacije. Nas je pozvao da s njim i njegovim saradnicima klanjamo akšam – namaz, što je bila velika čast, koju su rijetko doživljavali ministri u vladi, naučnici i javni radnici u Iranu. Nakon što smo prošli uobičajenu kontrolu i klanjali akšam – namaz, ja sam imamu Hamneiju uručio umjetničku sliku s Begovom džamijom kao osnovnim motivom. Pogledavši sliku, imam Hamnei je rekao: “Bio sam u ovoj džamiji 1990. godine. Tada sam rekao da će bosanski muslimani doživjeti teško vrijeme, ali da će iz njega izaći jači i složniji.” Nakon kratkog komentara okrenuo se svojim saradnicima, rekavši im da ne smiju zaboraviti BiH i bosanske muslimane te da im moraju neprekidno pomagati. Nisam mogao ni pretpostaviti šta te riječi znače za prisutne – za njih je to bilo naređenje.

Tokom boravka u Iranu obišli smo više tvornica namjenske proizvodnje a na svakom mjestu smo osjećali dobrodošlicu i iskreno interesovanje da se što više pomogne našoj zemlji. Dogovorili smo nastavak pomoći Irana ARBiH te modelitet zajedničkog nastupa na konferenciji islamskih zemalja u Kuala Lumpuru sa ciljem što većeg stepena mobilizacije islamskih zemalja za pomoć ARBiH. Imali smo priliku obići i zatvoreni dio aerodroma u Teheranu na kome su bili stacionirani naoružanje, oprema i municija namijenjena našoj armiji. Bilo nam je srce puno jer smo znali da nećemo više ostati bez municije imajući u vidu da smo sa Hrvatskom, odnosno Hrvatskom vojskom u vojnom savezu.

Na dan odlaska iz Teherana čekalo nas je veliko iznenađenje. Na aerodromu je bilo mnogo novinara i više TV kamera. Pitali smo se koga to čekaju. Čekali su nas. Naime, nakon sastanka sa Hamneijem i njegove preporuke da se i dalje pomaže RBiH, saznali smo, premijer Rafsandžanije je održao vanrednu sjednicu iranske vlade. Na toj sjednici je donesena odluka da se RBiH, odnosno ARBiH ponudi ugovor o opremanju naoružanjem i opremom u vrijednosti od 150 miliona dolara. Iran je u ugovoru predviđao potpuno opremanje tri divizije ARBiH (oko 40 000 vojnika). Bili smo prijatno iznenađeni. Ugovor je bio pripremljen na perzijskom i bosanskom jeziku a potpisali smo ga general Rezai i ja. Bio je to najznačajniji ugovor, ne samo vojni, koji je potpisan u ime RBiH tokom rata. Nažalost, taj ugovor je samo dijelom realizovan, jer je nakon mjesec i po dana došlo do potpisivanja prekida sukoba u RBiH.

Izvor:bosnaeinfo