Home Vijesti KAKO IH SAMO NIJE STID: Beogradski mediji falsifikovali istinu, objavili da Srđan...

KAKO IH SAMO NIJE STID: Beogradski mediji falsifikovali istinu, objavili da Srđan Aleksić nije ubijen jer je branio svog druga Bošnjaka, već da je…

567
SHARE

Srbijanski mediji objavili su novu bljuvotinu pokušavajući da na svaki način oblate ime heroja Srđana Aleksića…

Prije 26 godina, 21.januara 1993. godine, mladi Srđan Aleksić brutalno je pretučen na pijaci u Trebinju. On je tog dana od četvorice vojnika vojske RS, branio svog druga Bošnjaka Alena Glavovića.

Od dobijenih batina Srđan je pao u komu, i preminuo je 27. januara 1993. godine. Srđanov otac je u čitulji napisao: “Umro je vršeći svoju ljudsku dužnost.”

Jedan od napadača na Srđana je poginuo tokom rata, dok su ostali osuđeni na po 28 mjeseci zatvora.

Srđan je rođen 1966. godine u Trebinju. Otac mu je bio košarkaški trener, majka mu je umrla dok je još bio dijete, a brat mu je poginuo u nesreći sa motornim zmajem. Srđan je bio plivačka nada bivše Jugoslavije, a aktivno se bavio i glumom.

Za svoju glumu je dobio i više nagrada, a nastavio je da glumi i u toku Rata u Bosni i Hercegovini, u predstavi “San ratne noći”. U ratu je bio pripadnik vojske Republike Srpske.

O herojstvu Srđana Aleksića priča se i 26. godina nakon njegove smrti. Međutim, sada su srbijanski mediji objavili novu bljuvotinu pokušavajući da na svaki način oblate ime ovog heroja…

Naime, portal Espreso.rs objavio je jednu veoma bizarnu teoriju o smrti Srđana Aleksića, a koja je zgrozila mnoge.

Evo šta ovaj portal tvrdi:

Aleksića je komandant Hercegovačkog korpusa zajedno sa njegovom jedinicom poslao na hercegovačko-trebinjsko-dubrovački front, u selo Cerovac udaljeno 16 kilometara od Trebinja.

Aleksić je imao zadatak da sa svojim drugovima štiti nekoliko kilometara fronta od hrvatskog Zbora narodne garde.

Trećeg jutra poslije žestokih borbi, vojnici su pronašli prazno Srđanovo šatorsko krilo, pod okriljem noći Aleksić je dezertirao.

Pobjegao je za Trebinje ostavivši svoje drugove na cjedilu da ih svakodnevno zasipaju granatama i da čekaju kada će Zbor narodne garde krenuti u pješadijski napad i samo zauzimanje Trebinja.

Po dolasku u grad Srđan se javlja svom ocu Radetu, vojno sposobnom čovjeku i bivšem košarkaškom treneru koji je cijeli rat presjedio u trebinjskoj opštini obavljajući „važne državničke poslove“, čovjeku koji nije vidio dana fronta.

Rade preko svojih veza ne samo da sina oslobađa odgovornosti od dezertiranja, već kako bi sinu razbio monotoniju u ratnim danima, i pružio mu priliku da nešto zaradi, na trebinjskoj pijaci sređuje jednu tezgu, gdje će ovaj preko muke srpskog naroda u tim teškim vremenima zarađivati na švercovanoj robi koja je stizala iz Albanije.

Već u jesen ’92. godine posao mu je toliko dobro krenuo da Srđan odlučuje da na tezgi zaposli radnika.

U tom trenutku nije mogao da nađe nikoga jer su svi njegovi vršnjaci bili na frontu.

Tada pronalazi lokalnog besposličara, muslimana Alena Glavovića, koji počinje da radi za njega na tezgi dok Srđan provodi vrijeme obilazeći lokalne kafane i posao nadgledajući iz istih.

21. januara 1993. godine, tog prohladnog subotnjeg jutra Ukropina Dragan, Redžo Savo, te braća Milenko i Simo Kovač, doskorašnji Srđanovi drugovi po uniformi, vraćali su se kući nakon nekoliko sedmica provedenih na frontu, kući čak ni za Božić nisu bili.

Po dolasku u Trebinje otišli su u posjetu drugu u dio grada Mokri Dolovi, odakle će se zaputiti do Aleksićeve tezge u ulici Muje Zupčevića.

Tamo su ugledali tezgaroša Glavovića kako radi za tezgom za koju su znali da pripada Aleksiću.

U trenutku ljutnje i nemoći, vojnici prilaze tezgi i odlučuju da uzmu sebi po jedne hlače farmerke, naravno besplatno.

Glavović u tom trenutku bježi sa pijace, a nekoliko minuta kasnije do tezge stiže Aleksić koji pio kafu u Starom gradu i neko mu je javio da je došlo do incidenta.

Dolazi do verbalne svađe u koju se umiješao i jedan policajac te obratio Aleksiću sa riječima „Bježi odavdje pretući će te“, na šta je on odgovorio „Hoće ku.ac ko ih je.e.“

Nakon naguravanja Savo Redžo kaže: „Dok ja branim Trebinje u prljavim hlačama 3 mjeseca ti piješ kafe i švercuješ“, zatim ga kundakom puške udara u zatiok a Aleksić završava na zemlji i više ne ustaje.

2011. godine u vinariji manastira Tvrdoš ovu priču mi je ispričao Milenko Kovač, jedan od učesnika ovog incidenta, inače izbjeglica iz Dubrovnika.

Tokom mog kasnijeg istraživanja ova verzija događaja mi je potvrđena i od strane trebinjskog Udruženja boraca Republike Srpske.

Ova verzija događaja stoji čak i u pravosnažnoj presudi Vojnog suda u Bileći broj IK 33/93, gdje stoji da četvorica osuđenih nisu ubice već učesnici u tuči koja je rezultirala smrtnim ishodom.

Dakle, Srđan Aleksić je nastradao braneći svoju tezgu i švercovanu robu a ne tamo nekog Alena Glavovića koji u tom trenutku nije čak ni bio tu, već je pobjegao sa pijace – napisao je na jednoj društvenoj mreži izvjesni Dean iz Republike Srpske.