RAMIZ NUKIĆ, SREBRENIČKI SAKUPLJAČ KOSTIJU: Ovo je njegova potresna životna priča; Pronašao je do sada oko 300 žrtava genocida

Filmska, gotovo nestvarna priča Ramiza Nukića teško se može opisati i prepričati. Ovo je samo dio života koji svakodnevno živi ovaj veliki i plemeniti čovjek. Dio velike tragedije koja je zadesila njega, njegovu porodicu, njegove komšije, a on je odlučio da toj sudbini da svoj pečat i da ostane upisan kao neko ko je činio nevjerovatne stvari za one koji im to ničim ne mogu vratiti, za one koji više nisu među živima.

„Rovim, tražim, kopam. Nađem konzervu, nađem obuću, da imaš neki motiv da bi tu mogle biti i neke kosti.“

Sakupljač kostiju ili čovjek koji traži kosti, tako ga zovu. Njegovo ime je Ramiz Nukić i on je, nakon što je prošao put smrti od Srebrenice do Tuzle, po povratku na svoj ognjište, u selo Sandiće, odlučio svoj život posvetiti onima kojih više nema, koji do danas nisu našli svoj smiraj. Ramiz traga za izgubljenim kostima i pomaže da se kompletiraju tijela nesretno ubijenih Srebreničana, koje njihove porodice do danas nisu ukopale.

„Ja sam Ramiz Nukić. Iz sela Kamenica. Imao sam želju da se vratim na svoje i takva nam je sudbina bila, da nas zadesi takva nesreća. Ja sam svoju kuću napustio ’93, tako sam došao u Srebrenicu u mjesecu martu iste godine. Iz Srebrenice se nije moglo nigdje izaći, sve je bilo zatvoreno. Nismo imali dovoljno hrane niti higijene, nismo imali ništa. Bilo je izuzetno teško. Borili smo se gladni, bosi i žedni, al’ izdržali smo. Dolazi i ta nesretna ’95, kada smo morali napustiti Srebrenicu. Pošao sam put spasa, ja i mojih sedam članova uže porodice. Peterica braće, otac i moj stric. Taj put koji smo mi prešli da se spasimo, to je nemoguće zamisliti da se može preći, taj put je trajao osam dana. U prvim grupama ko je prošao, taj je i preživio.„

Nakon dolaska na slobodnu teritoriju Ramiz sa svojom porodicom živi izbjeglički život.

„Moj život se nastavio po kolektivnim centrima, kućama i sve tako do ’99. Onda, čim je krenuo povratak, ja sam se među prvima javio i 2000. sam došao na svoje imanje da ga očistim, pripremim za donaciju i to je trajalo tri godine. Napravio sam kuću, vratio porodicu i tu sam četiri godine živio bez struje.„

Ramiz je 2000. bio jedini povratnik u svoje selo i to je tako i danas. Dakle, on i njegova porodica su jedini stanovnici.

„Kilometar su mu udaljene prve komšije. Mislio sam da će se još neko vratiti, ali, evo, nema od toga ništa. Nije dobro ovako, al’ mora se. Sad imamo struju, vodu, imamo neku slobodu. Teško je za život. Ako se neko, ne daj Bože, razboli, ja sam tu u strahu non-stop, pogotovo zimi auto ne može do moje kuće. Ja sam tako odlučio i to je to. Nisam nikad pomislio da odem negdje drugo. Za to imam i veliki razlog.“

Ramiz je odlučio na svom ognjištu provesti život i kakav on treba biti. Ovdje, zapravo, počinje njegova priča, bolna i strašna u isto vrijeme.

„Prvo sam krenuo da tražim oca i braću, da vidim mogu li ih pronaći. Odlučio sam da krenem da tražim prvo svoje. Tragajući po šumama i potocima nisam uspio da pronađem svoje, jer oni nisu bili tu. Vidio sam mnogo skeleta i kostiju i onda sam odlučio da tražim makar druge, jer znam kako je bilo meni i kako je svima koji traže svoje najmilije. Krenuo sam da pronalazim ljude. Ispočetka je bilo: pronađem, nazovem Institut, oni dođu, preuzmu. Oni su mi rekli mogu da pronalazim, ali da ne diram rukama. Kasnije smo uvidjeli da se s nekih mjesta kosti moraju dirati. Ako su blizu vode, voda će odnijeti, tako da su mi odobrili da iz vode mogu iznijeti. Onda oni dođu i pokupe. Kasnije su pronađeni i moji, otac i braća, i to u zvorničkoj Kamenici, 38 kilometara od mjesta na kojem su ubijeni. Onda me nakon toga još više povukla želja da tražim druge ljude. Lakše mi je bilo nakon što sam ukopao svoje i odlučio sam da tražim i dalje. I dan danas tragam, susosjećam se sa svima koji su nekoga izgubili. Mene svi podržavaju, a do sada sam pronaša blizu 300 ljudi.“

„Ja ne znam koga sam pronašao, oni mene o tome ne obavještavaju, ali meni je važno da ja pronađem što više i da se ljudi ukopaju.“

Sudbina se grubo poigrala sa onima koji su pokušali izaći iz Srebrenice, sa onima koji su krenuli put spasa a za mnoge od njih se taj put pretvorio u put smrti, i put pakla.

„Otprilike oko 300 ljudi sam pronašao, nisam nikada vodio evidenciju. Ja i danas kupim, skoro sam pronašao kosti, ali nakon skoro 25 godina sve je teže. Za novu godinu sam pronašao lobanju i još neke sitne kosti. Moje je da ih čuvam dok Institut ne preuzme, sve je to procedura.„

Bez obzira na težinu svoje misije, ni u najtežim uvjetima on nije pomislio da odustane…

„Ja sam rođen tu, znam taj teren. Kad smo prošli taj pakao, to mi je došlo u glavu, taj je dio, ja ga znam i ja ću pretresati. Tu se kupe kosti od ’97. do danas. Na ovom mom području se traga za još oko 100 ljudi. Teško je naći jer je teren danas nepristupačan. Spremim se i krenem. Ne razmišljam ni o minama, ni o čemu. Uvijek ima povod, predmet, odjeća, obuća, čim ima predmet, ima i tijelo.„

„Malo je bilo straha u početku, ljudi su izbjegavali da traže sve odjednom jer je sve bilo minirano. Ja sam nalazio i tijela na kojima su bile i ekspolozivne naprave i mine i još svašta. Ja ne znam da objasnim tu svoju želju i svoju volju da to sve istražim i završim do kraja. Ničega me nije strah, nimalo. Ja ovim činom ne vrijeđam nikoga, ne pravim štetu nikome, ovo samo radim za dobrobit svih. Ne mogu reći ni da su svi Srbi isti, nisu, ima i dobrih ljudi. Ja dijelim sudbinu i Srba i muslimana, žao mi je što je svijet izginuo bezveze.„

Mrtvih se ne boji, ali ni živih…

„Nisam imao nikakvih prijetnjii otkako sam se vratio, ni s kim nisam imao problema. Iako svi znaju šta ja radim. Do danas sve što sam pronašao, moram reći, da nikada nisam pogriješio da pomislim da je to životinjska kost. Sve jako dobro znam, a niko me nije naučio. Mene mnogo ljudi pozove ako isto pronađe, da provjerim kosti. Ja svaku dobro raspoznajem.Ovo što sam ja pronašao tijela do sada, to se nikad ne bi pronašlo, to može svako da potrvdi. Ja gdje hodam, niko ne hoda. Sigurno vam kažem, niko ne bi pronašao. Osim mina ima i vukova i svega, ali ja o tome ne razmišljam. Nisam prestao 15 godina i neću prestati dok se posljednja kost ne pronađe.“

(Hayat.ba / S. B.)

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *