Nedžad Ibrišimović – “granice Bosne osjećam kao granice svoje vlastite kože”

O čemu bih, sasvim rahat, mogao napisati koju riječ? O Prvom Svjetskom Javnom Zločinu nad Bošnjacima 1992-1995.? O ratnom ramazanskom somunu? O tome da ću gdje god da odem opet naići na “ljude”? O tome da bi sarajevski muslimani pojedinačno trebali da se smanjuju a zajedno da se povećavaju (jačaju i rastu)? O tome da bi barem oni Bošnjaci koji se prifaćaju Allahova dž.š užeta trebalo da halaljuju jedan drugome – da džemati izabiru ljude koji će međusobno miriti uvrijeđene? O tome da se kulturna Evropa, ako je kulturna, mora opredijeliti za kulturu Bošnjaka jer se u Bosni i Hercegovini uništava samo bošnjačka kultura (nemaju tu nikakve tri iste strane)?

O tome da ni trenutka ne smijemo smetnuti s uma da svakog od nas koji još nismo preselili na Ahiret i sve skupa neprekidno gledaju žive oči naših šehida? O tome da je Sarajevu skinut s vrata jedan kamen ali da bi mu mogla biti svezana nova dva? O tome da je ispod granata nekako odjednom došao Ramazan? O tome da već stotinu i sedamdeset godina iz Bosne odlaze najdrčniji ali da je Bosna, hvala Allahu, posijana takvim sjemenom da svaki put iznova rađa najboljima koji ostaju?

Ni o čemu ja ne mogu rahat napisati koju riječ! Zašto? Zato što sam siromah čovjek odvajkada. Zato što nijednog čovjeka ničim nisam kupio ni svezao uza se. Zato što nikoga ne lažem i ne varam; nudim koliko imam i vučem koliko mogu. Zato što se ne vezujem uz moćna pojedinca nego uz pravdu i svoj narod. Neka je ovo slovo bez milosti. Neka su ove novine hladno ogledalo. Ali sve dok moja duša ponavlja, OVO JE BOSNA, ja ću makar žudjeti za tim da rahat i serbez napišem koju riječ! Valjda će, ako Bog da, i taj dan jednom osvanuti! Zato, pustite me ili da prođem ili da umrem!

Kada sam 1971. godine bio u Parizu, jeo sam pečene patke u sosu od gljiva, zelenu salatu s orasima i kriške crnog i bijelog hljeba, ali se u moj stomak uskoro uvukla neobična i nepoznata glad: bio sam sit a gladan. Nakon tri mjeseca provedena u Parizu vratio sam se kući u Bosnu. U vou za Bosnu jedna Bošnjakinja jela je svoju pitu; dala mi je komad te svoje pite i sva mi je ona glad najednom iščezla. Ja sam Bošnjak, moja zemlja je Bosna, a zvanično joj je ime Bosna i Hercegovina. Granice Bosne osjećam kao granice sopstvene kože. Ja kad dotaknem svoje ključne kosti, osjećam da su to kosti moga djeda i pradjeda. Drugačije diše bukov list u Bosni, a drugačije u Francuskoj.

Vjerujem da svi oni Bošnjaci i Bošnjakinje koji su silom ili milom napustili svoju domovinu BiH, vjerujem da po svijetu teturaju u jednoj vrsti stalne nesvjestice. Jer, postoje nebrojene tajne niti koje se pokidaju kada čovjek siđe nogama sa svog rođenog tla. Ako kostobolan čovjek osjeća vremensku promjenu, mora da te veze zemlje i čovjeka postoje u daleko većoj mnogostrukosti nego što mi o tome možemo i sanjati. Zato je svaki pogled na svako bosansko brdo jednoga Bošnjaka jedna vrsta svetosti ljubavi. Otuda moji neprekidno drugačiji pogledi na neprekidno drugačiji i neprekidno isti Igman ispred mene. To je ista stvar i sa ljudima, sa Bošnjacima. Tvoj duševni pogled na tvoga brata Bošnjaka ima mnogo značajnije konotacije nego tvoj pogled na nebošnjaka. Ljudi koji su vani, koji su, kako kažeš, milom ili silom morali napustiti svoj kućni prag, svi mi na kraju krajeva koji nosimo u sebi neku kuću, neki kućni prag, neki dom, neku bivšu obiteljsku toplinu – moramo se upitati hoće li granice ove naše domovine ići brdima, samo ne, gluho bilo, Igmanom, ili će nam granice, kao lanci, obapinjati ramena.

E nema te granate koja u mojim prsima može raznijeti moju Bosnu. To je moj nerazoriv dobitak. Granice Bosne osjećam kao granice svoje vlastite kože. Kružim pogledom po granicama BiH a u srce gledam. Ne trebaju mi nikakvi i ničiji podaci. I niočemu! A bit će ono što Allah dragi odredi. Valja znati: prvo, ovo je Bosna. Na sva pitanja o Bosni ima uvijek jedan neprevediv odgovor koji osjeća i zna samo Bošnjak. A to je: Ovo je Bosna! Kad kažem: Ovo je Bosna – onda vidim njenu budućnost baš u tim riječima.

Bošnjak je danas živa rana i u te njegove rane neprekidno se sipa rastopljeno olovo nepravdi koje se više ne mogu ni imenovati ni prebrojati. Zašto? Zato što su Bošnjaci muslimani! A mi smo, nažalost, više pušači nego muslimani. Pušiš svako pola sata, a namaz obavljaš svega pet puta dnevno! Pa ipak, Bošnjaci su nepojamni ljudi a BiH nepojamna zemlja.

Ima li Bosna budućnosti, a ako je ima, u što niko pametan ne sumnja, kakva je i u čemu je njena budućnost? To pitam zbog toga što bi mnogi htjeli vidjeti Bosnu bez njene jedne šare na ćilimu – bez te orijentalno – islamske šare. Može li bosanski ćilim biti bez te šare? Mislim da to nikome, čak ni našim najvećim dušmanima, neće poći za rukom da Bosna bude bez te, ja bih je nazvao, dominantne šare. Ali htio bih da Vam kaže nešto u što sam se svojim očima uvjerio kad me pitate o budućnosti Bosne. A to je ovo. Ja živim ovdje na Dobrinji, sa Dobrinje su odlazili ljudi, i pomisliš odlaze ljude, odlaze jaki, odlaze pametni, odlaze bogati, uklanjaju se silni, sklanjaju se učeni, i pomisliš ostaće samo jad ljudski i sirotinja, ali ne, Bosna je posijana tako dobrim sjemenom, da koliko god je otišlo jakih i dobrih ljudi, toliko je na Dobrinji ostalo i moćnih, i jakih, i lijepih, i sposobnih za sve što čovjeku i životu treba. I to je nešto u što sam se ja svojim očima uvjerio. Ako je na Dobrinji ostalo tako mnogo ljudi sposobnih za sve vrste ljudskih poslova, ova naša Bosna šale se ne može istrijebiti, a zato što je posijana dobrim sjemenom, ja se duboko nadam da će to sjeme donijeti velike i bogate, i lijepe plodove budućnosti.

Za mene Bosna predstavlja i bezbroj vidljivih i nevidljivih niti, imenovanih i neimenovanih, po kojima sam ovo što sam – Bošnjak u Bosni. Recimo, rijeka Drina teče pored mojih prsiju, a ne teče uz moju lijevu ruku kad ležim na livadi s glavnom na sjeveru i s nogama okrenutim prema jugu.

Izvor:Bosnae.info

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *