HATIDŽA MEHMEDOVIĆ: ČINI MI SE DA SU NJENE RUKE GOVORILE

Nakon zajedničke dženaze u Potočarima i obilježavanja 20. godišnjice genocida nad Bošnjacima sredinom augusta 2015. godine zaputio sam se s porodicom u Srebrenicu.

Bilo je to nakon ugašenih kamera i posjete „velikog svijeta“. Željeli smo se družiti, razgovarati, hodati, jesti, piti, spavati, biti dan-noć sa Srebreničanima nakon 11. jula.

Tako sam planirao svojoj djeci na mjestu događaja utkati ono što moraju znati, a da i sami spoznaju šta se u Srebrenici dogodilo 1995. Želio sam vidjeti život Srebreničanina u Srebrenici i u selima oko Srebrenice. Plan mi je bio bilježiti i zapisivati te razgovore s različitim ljudima po godinama, spolu, obrazovanju, staleži… Za roman koji sam u radnoj verziji nazvao „Oni svjedoče genocid u Srebrenici“, aludirajući na žive svjedoke kojih je svakim danom sve manje i to baš one ljude koji nisu eksponirani u medijima, koji žive život Bošnjaka u povratničkom mjestu uz Drinu, piše magazin Azra.

Gledala je u oči

Dakako, ovo „Oni“ odnosi se i na šehide koji su najveći svjedoci i dokaz planski i sistematski izvršenog genocida. „Oni“ se odnosi i na nas žive koji pronosimo istinu o genocidu. Tako sam imao priliku kroz sedam dana biti u kompleksu mezarja u Potočarima, da u svako doba dana i noći osjetim taj vjetrić koji prolazi pored svakog nišana, tu tišinu koja odzvanja, taj mir koji je prethodno na istom mjestu bio nemir.

Također, u jednom selu pored Drine imao sam priliku prisustvovati otvorenju šehidske česme. Nakon programa sjedilo se na travi. Prepoznao sam majku Hatidžu Mehmedović koju sam tri godine ranije upoznao na otvorenju džamije u Ćeli kod Prijedora. Tada sam prvi put posjetio prijedorsku majku Havu Tatarević, kojoj su 1992. godine ubili šest sinova i muža. U jednom danu upoznao sam dvije bošnjačke heroine, Hatidžu i Havu, koje imaju mnogo zajedničkog. Nakon te posjete nastala je poema Hava majka Prijedorčanka.

Kada sam na travi vidio majku Hatidžu kako sjedi i razgovara s drugim majkama htio sam je fotografirati. Namještao sam fotoaparat, a kada je to ona primijetila, spustila je svoju mahramu i ponovo je postavljala na svoju glavu. Poslije sam otkrio da je uvijek tako radila kada je neko želi fotografirati. Željela je da popravi izgled mahrame i uvijek bi direktno gledala u kameru. Gledala je u oči. Prišao sam joj, predstavio se i sjeo pored nje. Mislila je da sam novinar. Kroz razgovor sam joj otkrio šta mi je želja. Zamolio sam da se i poslije susretnemo, a ona je predložila da je sutradan posjetim u njenom domu. Dala mi je svoj broj. Svako moje dijete je zagrlila i sve ih sa „sine“ oslovila.

Sutradan, prije nego sam otišao kod majke Hatidže, sa suprugom i najmlađim sinom bio sam u posjeti kod druge majke u Potočarima. Padala je jaka kiša i svi smo pokisli pa smo morali nazad po suhu odjeću tako da smo kasnili majci Hatidiži. A ona je u tačno dogovoreno vrijeme nazvala da objasni kako da dođemo do njene kuće. Čekala nas je, a čim smo se ugledali prozborila je: „Bujrum, sine“! Tim riječima osvaja se cijeli svijet, jer te riječi čovjeka razoružaju, ostave bez teksta. Kroz nju sam gledao i svoju rahmetli majku.

Čim smo ušli u kuću počela je postavljati stol i hranu na njega. Nismo htjeli da se zahmeti, ali utišali sm se kada je rekla: „Majka je za vas maslenicu mahsuz ispekla“. Dok smo jeli njenu ukusnu pitu, nekoliko puta je ponovila rečenicu: „Kao moja djeca jedete. Pojedite sve. Volim vas gledati kako jedete. Jedeš kao moj sin što je jeo“.Tu maslenicu ću poslije uvrstiti u poemu o njoj.

Izrazito je lijepa bila

Otpočela je njena priča. Bilježio sam detalje, ali više sam je gledao nego pisao, njene oči, njene prste, njene suze. Izrazito je lijepa bila. Smirena žena. Imala je prepoznatljiv glas. Svaka rečenica je imala smisla. Pustio sam je da govori i nisam je mnogo zapitkivao. Pred njom nemaš hrabrosti. Nemaš snage da je išta upitaš. Ona kao da je znala šta mene zanima i koji detalji pa je o tome i pričala. U Srebrenicu se druga po redu vratila.

Ostali smo joj u kući duže od tri sata, iako smo planirali kudikamo manje. S njom bi i trista sati bilo malo provesti u jednom razgovoru.

“Ko sam ja?

Ja sam niko.

To je moje i ime

I prezime.

To je moje sad sve

Nakon što su mi ubili

Djecu i muža,

Moje voljene.”

Topla je bosanska majka,

I lijepa i mirisna.

Majka Hatidža je iz Srebrenice.

Ona oslikava sve majke Bosne.

U njenim očima su sve majke

I iz njenih očiju se vide i čuju

Majčine baje i uspavanke.

U njenim očima su sve dove,

Na našem jeziku i one.

Treptaj oka može reći sve.

Samo jedan treptaj.

Čovječe, pogledaj oči te.

Ako smiješ pogledaj ih.

Pogledaj oči Hatidže majke,

Rođene Srebreničanke.

Skupi hrabrosti i pogledaj ih.

Suoči se sa samim sobom.

Jer, u njenim očima smo i ti i ja,

I svi mi koji danas živimo.

Životu majke Bosne mi se divimo.

Divimo se majci.

Svakoj majci se divimo.

Sa svakom majkom

Mi u očima živimo,

Svijetu istinu pronosimo,

S ponosom o majci pišemo.

Ovo pero piše osjećaje svoje.

Piše i zapisujem majčine bore,

Uzdahe i sve bole.

Piše ovo pero o majci

Hatidži Srebreničanki.

O njoj piše

Jer istina se znati mora.

Veće istine od majke nema.

U ummetu je majka

Uvijek prva tema.

Majka Hatidža je dobra majka.

Ona je i moja kao i tvoja,

Naša, vaša, bosanska.

Kroz razgovor o svojoj sudbini provodala me je od svog odrastanja pa sve do te maslenice.

„Moj Almir, moj Azmir…“, bile su početne riječi svih njenih rečenica u kojima je govorila o svojim ubijenim sinovima, a onda uzdah… Duboki i čujni u kojem ne govori, a mnogo kaže. Njena metoda iskaza u opisivanju životnog iskušenja bila je posebna, kao da se pedagoški pripremala, kao da ima izlaganje na nekom fakultetu pred mnoštvom studenata. I gestikulacijom ruku dokazivala je svoje tvrdnje, sudbinu koju je prošla, preživjela.

Čini mi se da su njene ruke govorile, njeni prsti su pričali, oči kazivale.

Prema njenom svjedočenju, sagovornik je mogao tačno osjetiti taj trenutak o kojem govori, taj detalj se odmah ispred očiju prikazivao. Nema nastavaka nego u cjelini pa koliko traje da traje. Ton i boja njenoga glasa ulijevali su istinsko kazivanje. Dočaravala je svojim licem svaki detalj koji je spominjala. Kod majke Hatidže nije bilo suvišnih riječi. Sve je na svom mjestu. Imala je sve, ama baš sve, čime je dokazivala svoje teško iskušenje. Smirena, staložena, pribrana pazila je na svaki detalj pa i na najmanju sitnicu, ostavljajući ispitivača bez ikakvih pitanja i potpitanja.

Svoju djecu u snu je vidjela

Najteže mi je bilo čuti kako kroz udisaj govori, a to znaju samo majke kada pripovijedaju o svojoj djeci. Uspoređivala je mene sa svojim sinom Almirom.

„I ja bih sada imala takvog unuka kao što ti imaš sina“, govorila je kao da je u drugome tražila nešto svoje. Baš kao što sam ja u njoj tražio svoju majku. Njena šala je bila poučna s puno neizgovorenih poruka. „Ti ostani kod mene, da i ja imam nekoga ovdje“, govorila je mom Amaru.

Ona je svoju djecu u snu vidjela i s njima razgovarala. Svake noći se ona njima vraćala. Vidjela ih je po kući, iako je sama živjela. Neizostavno je bilo spominjanje i gledanje jelki pored kuće. One su joj bila asocijacija na njenu djecu. Njima se uvijek s dubokim pogledom vraćala. Nekoliko puta nas je na odlasku zagrlila. Osjetili smo iskrenost duboku.

A ubili joj djecu

Azmira

I Almira

I muža Abdulaha,

A nju k’o iz milosti

Prema ženama

Ostavili da živi,

Da se pati,

Da se krivi,

Da k’o patnica živi,

A ona životu prkosi

I genocid svjedoči.

Nakon povratka iz Srebrenice ostavio sam prikupljeni materijal i pokušavao napraviti plan kako i kada ću početi pisati od osobe do osobe što sam bilježio u razgovorima. Nisam nalazio na pogodan trenutak kada ću se kroz bilješke ponovo susretati sa svakom od zabilježenih sudbina mojih sagovornika. Tek u odmaku od mjesec dana u dubini noći uzeo sam bilješke od majke Hatidže i počeo pisati, ali sasvim drugu vrstu pisanja. Ne roman nego poemu. Još nisam sabrao hrabrosti za roman. Poemu sam u dahu napisao i to onako kako je tekao razgovor dok je majka Hatidža govorila, a ja pisao. Besprekidno sam pisao dva sata.

Na kraju sam poemu naslovio Hatidža majka Srebreničanka, snimio je na CD, a uskoro će se štampati i knjiga. Ni slutio nisam da ću je na njenoj komemoraciji 2018. ispratiti stihovima iz poeme posvećene njoj, nastaloj kao ishod razgovora s majkom Hatidžom.

Dobra majka

Hatidža Srebreničanka

Sama u svojoj kući živi.

Ona nikoga nema,

Ni pile malo nema.

Kome da ona

Maslenicu srebreničku

Na dočeku sprema.

Stići će njih

Božija pravda

Jer mazlumova dova

Se ne odbija.

A mazlumi su

Majke kojima

Je nanesena nepravda,

Zulum, teški zulum:

“Dragi Bože,

Ti si kadar

I Ti život daješ.

Ne dozvoli da

Majka i

Zlotvor po istoj

Džadi hodaju.

Ti učini

Sa njih po Svojoj volji.

Ja Ti se žalim

Jer su činili šta su govorili:

“Ubij, siluj, zakolji!”

A ja,

Majka Hatidža

Srebreničanka,

Učim i dovim:

“Spasi nas zlotvora,

Krvnika i potvora.

Spasi nam Bosnu

Šehidsku,

Rosnu

I prkosnu.

Neka moja suza

Sa moga lica

Bude dova

Da se više

Nikada i nikome

Ne ponovi Srebrenica.

Amin!”

(Hayat.ba)

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *