VUČIĆ U TEŠKOJ POZICIJI: Na stolu nije prijedlog “Kosovo je Srbija” nego dijalog o normalizaciji odnosa dviju država!

Nakon nepune dvije godine, konačno je nastavljen “dijalog o normalizaciji odnosa” Srbije i Kosova pod pokroviteljstvom Bruxellesa, koji je nakon duljeg vrludanja ponovno preuzeo odgovornost, piše hrvatski novinar Vlado Vurušić u analizi srpsko-kosovskih odnosa, koju prenosimo u cijelosti.

Autor: Vlado Vurušić (Jutarnji.hr)

Nakon nepune dvije godine konačno je nastavljen “dijalog o normalizaciji odnosa” Srbije i Kosova, pod pokroviteljstvom Bruxellesa koji je nakon duljeg vrludanja ponovno preuzeo odgovornost.

Podsjetimo da je nedavno propao “povijesni” washingtonski sastanak (uoči njegova početka kosovski predsjednik Hashim Thaçi morao je u Haag gdje je protiv njega podignuta optužnica za ratni zločin), a prošli je tjedan u Parizu bio sastanak oko toga s francuskim predsjednikom Emmanuelom Macronom i njemačkom kancelarkom Angelom Merkel, koji nije dao nikakve konkretne rezultate osim da se razgovarati mora.

No, u razgovorima Aleksandra Vučića i novog kosovskog premijera Avdullaha Hotija nije se dogodio neki značajniji pomak, samo se dogovorilo da će se razgovori nastaviti, i to “već” ovih dana, a potom na “visokoj razini” početkom rujna. No, ovaj put se čini da Bruxelles, na užas Vučića, doista želi okončati ovu mučnu situaciju (prvi su razgovori počeli u ožujku 2011. godine) i definirati stvari. A definiranje “kosovskog čvora” je samo jedno – međusobno priznanje dviju država.

Hoti je zapravo dao sukus ove nove runde razgovora (ne pregovora): “Ovo je početak završne faze dijaloga”. Naime, Vučić i njegovi prorežimski mediji stalno žele nametnuti tezu da se vode razgovori o “statusu Kosova”, kao da je na stolu varijanta ili će Kosovo ponovno ući u državno-pravni okvir Srbije ili će biti neovisno. Takvi se razgovori ne vode. Na stolu nije prijedlog “Kosovo je Srbija”, nego samo dijalog o normalizaciji odnosa dviju država koji na kraju balade, kad god to bilo, završavaju međusobnim priznanjem.

Priznanje

Iako se ovaj put razgovaralo o nestalima i raseljenima te nekim ekonomskim pitanjima u odnosima dviju država, i sam Vučić je nervozno rekao nakon sastanka da se sve svodilo ipak samo na temu – priznanja. Zanimljivo je da je Hoti čak bio toliko siguran u sebe da je postavio i pitanje “ratne odštete”. Vučić o tome nije želio razgovarati, ali je činjenica da je očito stisnut, a sam nema spasonosnu uzvratnu strategiju. Naravno da je Aleksandar Vučić potpuno svjestan da je to cilj dijaloga, ali dok Hoti želi trčati kratke staze (EU je za, ali tolerira srednje pruge), Vučić stalno želi biti maratonac koji trči počasni krug. Pa tako, ako ikako može, nekoliko puta.

Kako je očito famozna “korekcija granica”, odnosno razmjena teritorija, na aparatima, tako je Vučić, barem za unutarnju srpsku upotrebu, ponovno iz dubine zamrzivača izvadio na podgrijavanje pitanje Zajednice srpskih općina (ZSO), kao neku vrstu kosovske Republike Srpske, koja teško da će se moći reanimirati upravo zbog te asocijacije. Konačno, i sam Vučić je napomenuo da ne zna kada će i hoće li uopće doći na dnevni red. No, on se hvata za slamku jer mu vrijeme odmiče. Vučićeva jedina strategija je odugovlačenje te stalno izvlačenje iz zapećka dvaju teško provedivih prijedloga – korekcije granica te Zajednice općina koja je odavno odbačena. Angela Merkel je odlučno protiv “korekcije granica” (stalno se nabada da je SAD za, ali to nikad nisu jasno potvrdili), i to ne toliko zbog Kosova, nego u prvom redu zbog BiH, odnosno Republike Srpske, a u posljednje vrijeme i zbog sve češćih Orbánovih “trianonskih reminiscencija”. Vučić nema drugih manevarskih mogućnosti jer zna da je, kako smo i rekli, cilj dijaloga – priznanje.

Osim toga, antivučićevski prosvjedi pred Skupštinom potisnuli su građanski neposluh u korist radikalnih nacionalista koji su zapasali prosvjede na temi Kosova. Ona sada dominira u tom razasutom oporbenom izvanparlamentarnom korpusu. Prije odlaska u Bruxelles kod Josepa Borrella i Miroslava Lajčáka, europskog dvojca zaduženog za to pitanje, Slaviša Ristić jedan od vođa kosovskih Srba (vodi pokret Otadžbina), optužio je Vučića da će priznati neovisnost Kosova, jer nitko ne zna kakav je njegov pregovarački okvir te što on nudi i traži. Iskreno, u ovoj situaciji kad se zna ili pretpostavlja ishod dijaloga, teško je bilo što pametno tu reći. I vođa antivučićevske oporbe Dragan Đilas napao je Vučića da nema jasnu strategiju razgovora. No, Đilas kao i ti prosvjedi nemaju neki zamah koji bi ugrozio Vučića, a pogotovo zato što on ima i podršku Bruxellesa jer ako ništa drugo, uvjerio ih je da su svi drugi gori od njega. Treba samo napomenuti da se oporba još dodatno usitnila jer su se sada posvađali i Sergej Trifunović iz Pokreta slobodnih građana i Đilas pa je sve prilično bizarno i apsurdno na toj sceni.

Kosovska strana je trenutačno u prednosti, ali samo ako se ova vlada uspije održati. Naime, smijenjeni premijer Albin Kurti, koji je svima neprihvatljiv, u anketama stoji najbolje i vjerojatno bi lako pobijedio na izborima, a tada bi se stvari zakomplicirale. Pitanje je i što će biti s Thaçijevom optužnicom i njegovom daljnjom političkom karijerom. Upravo njegovim izmaknućem iz pregovora Vučić je izgubio sugovornika o “korekciji granica”. Thaçi je, navodno, bio tome sklon, čak se govori o nekakvom njihovu usmenom dogovoru, ali to je sada otplovilo u Haag. Vučić, pak, ima u Srbiji vrlo komotnu situaciju. Iako je prije gotovo mjesec dana potukao sve rekorde i ima apsolutnu većinu u Skupštini (bez oporbe), još nije sastavio vladu jer vodi pregovore o tome!? Ne žuri mu se.

Promjene Ustava

Mnogi smatraju da bi, s obzirom na skupštinski odnos snaga, Vučić mogao ići na promjene Ustava, a tada je pitanje kako će se definirati ustavni status Kosova – kao dijela Srbije kako je sada ili nekako drugačije. No, sve je više najava da bi se to moglo dogoditi. Ovdje treba reći da višednevni prosvjedi, koje je policija vrlo brutalno rastjerivala, prema posljednjim istraživanjima Vučiću nisu nimalo naškodili te bi on i danas dobio isti broj glasova kao na izborima 21. lipnja. Aleksandar Vučić mora smisliti kako otegnuti neizbježno, a pogotovo jer mu za vrat zbog toga pušu i Rusi koji ne žele da se to pitanje riješi priznanjem neovisnosti zato što bi time izgubili jaku polugu pritiska na Srbiju. Konačno, ne smijemo smetnuti s uma da se spominjao upozoravajući “ruski trag” (sad, koliko jak i koliko potkovan – to je drugo pitanje) u najnovijim antivučićevskim prosvjedima. Doduše, bilo je tu urotničkih tragova i nekih drugih suprotstavljenih obavještajnih zajednica. Spominjao se i Blackwater.

Vučića čekaju teške odluke, pitanje je samo koliko će ga EU požurivati ili će opet dopustiti da se “dijalog” otegne ili, pak, zbog korone ponovno odgodi.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *