CERIĆ POBRKAO TEOLOGIJU I POLITIKU

Nastranu neostvarivost Cerićevih molbi i činjenica da o sukobu među mladomuslimanskim porodicama najveću brigu brine Oslobođenje, koje je i prenijelo Cerićev status na Facebooku, zanimljivo bi bilo pročitati jedan Cerićev mrežni status u kojem bi pojasnio kako vidi slobodu medija.

“Nazvo me neku noć iza ponoći…” Pomislio bi čovjek da čita Dežulovićevu kolumnu, ali riječ je o otvorenom pismu Mustafe Cerića Bakiru Izetbegoviću. I njega, Cerića, nazvalo neku noć iza ponoći, samo ne Kožo, već jedan bošnjački dobrica. I u tome je sva razlika. I ovaj je Ceriću pričao vic. “Jučer me nazvao jedan od naših zajedničkih prijatelja, jedan naš bošnjački dobrica, koji je zabrinut za duhovno, moralno i političko stanje nacije i države.”

Neko zabrinut za duhovno i moralno stanje bošnjačke nacije o tome se jada čovjeku koji je dva desetljeća bio na čelu institucije koja je trebala brinuti o baš toj naciji i o baš tom njenom istom moralnom i duhovnom stanju. Ako ćemo mak na konac, baš taj kome se naš Kožo žali vjerovatno je najodgovorniji za duhovno i moralno stanje iste te nacije. Ako je Cerić pisao otvoreno pismo Izetbegoviću zbog političkog, onda je zbog moralnog i duhovnog stanja nacije sebi trebao napisati dva otvorena pisma. Kad već nije, onda da bar Izetbegoviću prenese šta mu je Kožo poručio:

“Pošto ga znam kao iskrenog i tvog i mog prijatelja, koji nema dlake na jeziku, pitao sam ga: A koja je to mahana o kojoj traži od mene da se oglasim? Veli, riječ je o prof. dr. Ismetu Gavrankapetanoviću! Pa nastavi, molim te, ako ga vidiš, prenesi moj iskreni selam Bakiru Izetbegoviću s porukom da se priča o prof. dr. Ismetu Gavrankapetanoviću mora zaustaviti. Ovo što se priča u medijima je nepodnošljivo, gore je od korona virusa, zaraznije je od tuberkuloze, depresivnije je od samoće, anksioznije je od dušmana protiv naše zajednice, protiv naše nacije i naše države”, pojašnjava Cerić u kijametskom diskursu.

Čitalac bi nakon ove rečenice mogao pomisliti da je Bosna i Hercegovina politički relikt srednjovjekovlja, da je to država u kojoj je sva izvršna i zakonodavna vlast koncentrirana u rukama jednog čovjeka.

Izetbegović može učiniti da se priča o bilo kome i bilo čemu “mora zaustaviti”. Možda to tako i funkcionira u despotskom režimu Saudijske Arabije, tako dragom našem bivšem reisul-ulemi. Međutim, Bosna i Hercegovina je demokratija, pa na žalost Cerićevu, ovdje niko ne može tek tako narediti da se pisanje o bilo kome “mora zaustaviti”.

Možda Cerić time imputira da je moć u rukama Bakira Izetbegovića neograničena, ali da je to tako, onda se ne bi moglo na dnevnoj bazi pronaći toliko tekstova koji u negativnom svjetlu predstavljaju samog Izetbegovića.

Nastranu neostvarivost Cerićevih molbi i činjenica da o sukobu među mladomuslimanskim porodicama najveću brigu brine Oslobođenje, koje je i prenijelo Cerićev status na Facebooku, zanimljivo bi bilo pročitati jedan Cerićev mrežni status u kojem bi pojasnio kako vidi slobodu medija.

Kako to Cerić zamišlja medijske slobode? Iz njegovog otvorenog pisma naslućuje se da Cerić priželjkuje uspostavu diktature u BiH koja bi omogućila Koži da nazove svog jarana Cerića, a ovaj to opriča na adresi koja je kadra mrdnuti prstom i narediti da se to “mora zaustaviti”. Je li u tome spas? Smatra li Cerić da se neko s ovlastima koje trenutno ima Bakir Izetbegović treba uplitati u sve to? I ne samo to, već i u rad KCUS-a, da “progovori na način da se ova priča završi”, kako reče Cerić? “Budi”, dovoljno je da kaže Izetbegović, i ono će biti. Ceriću je ovo bezbeli poznat koncept, ali on dolazi iz sfere teologije, ne politike. /D. H./

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *