Beograd je najljepši bošnjački, a Subotica najljepši hrvatski grad

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić tokom posljednje posjete Banjoj Luci potpuno je obezvrijedio svoj poziv na bošnjačko-srpski dijalog i pruženu ruku pomirenja Bošnjacima i Hrvatima u Bosni i Hercegovini. I ranije smo se suočavali s njegovim verbalnim akrobacijama, koje su bile u potpunoj suprotnosti s političkom praksom, ali nikad kao ovaj put to samodemantiranje nije bilo toliko očigledno i s razmakom od nekoliko redova između dva stava koja jedan drugog u temelju pobijaju. U skici neke karikature nakon ove posjete, Vučićeva ruka pomirenja bila bi okićena eksplozivnom napravom, a poziv na dijalog objavljen s antifonima na ušima.

Predsjednik Srbije, tako ću ga oslovljavati u nastavku teksta, jer njegova posjeta nije bila privatne prirode, u jednom od najosjetljivijih krajeva Bosne i Hercegovine kaže da je “Trebinje jedan od najljepših srpskih gradova”. Brojevi su u ovakvim prilikama zgodan alat kako bismo razjasnili problem. Istina je da, prema popisu stanovništva iz 2013. godine u Trebinju živi gotovo 95 posto Srba, oko 3,5 posto Bošnjaka, a Hrvata i ostalih ima tek u obrisima. Prema popisu iz 1991. godine, neposredno pred rat Hrvata je bilo četiri posto, Bošnjaka nešto manje od 18 posto. To je, dakle, isključivi rezultat rata. “Najljepši srpski grad” činile su stare bošnjačke porodice Arslanagići, Bakšići, Babovići, Kapetanovići, Fazlagići, Karamehmedovići, ili hrvatske Budimiri, Vučetići, Vukotinovići, Markovi… Mnogih od njih u Trebinju više nema.

U Sarajevu i Tuzli žive većinom Bošnjaci, ali nisam čuo da je neko sa visokog političkog nivoa Bošnjaka izjavio da su to “najljepši bošnjački gradovi”. Ljubitelji i promotori lika i djela Predsjednika Srbije reći će da sam maliciozan. Ali, nisam to rekao ja, nego, posredno, Predsjednik Srbije. Mada ne znam šta u tome ima najljepše. Ta stalna potreba izražavanja teritorijalne posesivnosti vraća nas u epizode humorističkih serija iz devedesetih, gdje su se autori izrugivali stalnom korištenju termina “srpska zemlja”, “srpske šume”, “srpske reke”…

U tom duhu može se reći da je najveći srpski Srbin (čitaj – A. Vučić) poklonio srpskom narodu još jedan najljepši srpski grad. Ovo neodoljivo podsjeća na jednu često emitiranu izjavu tokom haških procesa. Izjava o “najljepšem srpskom gradu” otvara i regionalni spor. Trebinje je geografski u zaleđu Dubrovnika, iz njegove okoline povijesno jezgro ovog grada razarano je devedesetih godina, pa izjava Predsjednika Srbije sigurno neće blagonaklono biti tretirana ni kod najbliže nam članice Evropske unije. Predsjednik Srbije bi trebao znati – ako ne zna, trebalo bi ga posavjetovati – da takvi stavovi štete pretenzijama države Srbije da postane članica ove asocijacije.

Ovakav stav Predsjednika Srbije – sad se sa sigurnošću može tvrditi da nije neoprezan i neodmjeren, nego, naprotiv, suprotno – mogao bi biti i prihvatljiv. Kako prihvatljiv?!, graknut će protivnici predsjednika Srbije. Samo i jedino pod uvjetom – da je to izrekao misleći da su, zbog nekih povijesnih perioda svog trajanja, Beograd i Užice najljepši bošnjački ili Novi Sad i Subotica najljepši hrvatski gradovi. Naravno, niti je Predsjedniku Srbije ovo palo napamet, niti je ovo ozbiljan argument u raspravi, ali “njegova ekselencija” se prvi počeo ‘šaliti’.

Izvor:Al Jazera Balkans

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *