BIDEN JE NEDAVNO GOVORIO I O BIH: Evo šta je rekao o genocidu o Srebrenici…(VIDEO)

Došao je kamion, doslovce napunjen ljudima. Zaustavio se, otvorila su se vrata i ljudi su počeli izlaziti. Tamo je bilo i mrtvo dijete od četiri godine koje se ugušilo u sredini kamiona jer je kamion bio toliko napunjen. Na licima se vidio očaj ljudi koji su bježali. Dijete je skliznulo i nije bilo u mogućnosti da se podigne…

Demokratski kandidat za predsjednika Sjedinjenih Američkih Država Joe Biden itekako oznaje prilike u regionu, pogotovo u Bosni i Hercegovini. Nedavno se, povodom 25. godišnjice srebreničkog genocida, obratio javnosti.

“Danas se Jill i ja pridružujemo ljudima svih vjera u Bosni i Hercegovini i širom svijeta, oplakujući gubitak više od 8.000 nevinih bošnjačkih žrtava srebreničkog genocida. Ovaj se čin divljaštva dogodio prije četvrt stoljeća, ali za one koji među žrtvama imaju voljenu osobu, u dane poput ovog, bol zbog njihovog gubitka i danas se može osjećati svježom, nakon 25 godina. Poštujemo sjećanje na žrtve i stojimo uz njihove obiteljima, kako u njihovoj tuzi, tako i u stalnom traženju pravde”, naveo je Biden u svojoj poruci.

“Genocid u Srebrenici, najveći masakr u Europi u pola stoljeća, bio je dio šire kampanje za uništavanje Bosne i Hercegovine kao multietničke države. Na ovu obljetnicu moramo se ne samo sjećati. Moramo ponoviti da se uvijek protivimo mržnji i potvrđujemo potporu suverenitetu, teritorijalnom integritetu i multietničkom karakteru Bosne i Hercegovine.

Srebrenički genocid je opsežno dokumentiran i dokazan. Negirati ove zločine i ovaj genocid moralni je zločin koji vrijeđa naše najviše vrijednosti i negira težinu onoga što se dogodilo. Samo potpunim suočavanjem sa prošlošću građani Bosne i Hercegovine mogu postići istinsko i trajno pomirenje.

Baš kao što sam činio tijekom svoje karijere, i dalje ću tražiti pravdu za žrtve u Srebrenici. Svi koji su izvršili ratne zločine u Bosni i Hercegovini moraju odgovarati.

Ako budem izabran za predsjednika, učinit ću da potraga za pravdom i pomirenjem u jugoistočnoj Europi postane prioritet u zajedničkom radu na pomoći građanima Bosne i Hercegovine da ispune svoje euroatlantske težnje”, stoji u saopštenju Joe Bidena.

Savjetodavno vijeće za BiH (The Advisory Council for Bosnia and Herzegovina (ACBH) u Washingtonu je 2017. godine proslavilo 25. godišnjicu američkog priznanja nezavisnosti Bosne i Hercegovine. Prisustvovalo je preko 170 gostiju iz cijelog svijeta, uključujući i visoke zvaničnike iz američke administracije, diplomate, biznismene, američke i BiH medije kao i goste iz BiH, podsjeća Face TV.

Demokratski kandidat za predsjednika SAD Joe Biden tada je održao govor u kojem je, između ostalog, govorio o svojim naporima i pomoći Bosni i Hercegovini za vrijeme rata.

“Kako divni i velikodušni i pretjerani komentari, moja sestra i moja najbolja prijateljica, moja sestra Valerie je ovdje sa mnom večeras: Čula me je kada sam kazao da su naši otac i majka ovdje, moja majka bi mislila da govorimo o mom bratu, a moj otac bi mislio da je ovo sve istina.

Želim se zahvaliti svima i Savjetodavnom vijeću za ovu čast. Kao što bi moj pomoćnik koji je sa mnom radio u Ministarstvu odbrane i koji je još uvijek sa mnom, rekao, da je ovo moja velika strast. Imam nekoliko stvari u mojoj karijeri, koja je mnogo duža nego što sam očekivao, na koje sam veoma ponosan. Nema ništa na što sam više ponosan od moje povezanosti sa naporom da se okonča genocid u Bosni i Hercegovini.

Znam da je jedan od nagrađenih, iako mislim da nije u mogućnosti da prisustvuje, jedan od mojih najbližih prijatelja, lično i politički, iz druge partije, nekada smo mi Demokrate i Republikanci bili prijatelji, je Bob Dole. Tamo 1991.godine, kao što je već navedeno, bio sam dosta mlađi američki senator i bio sam predsjedavajući podkomiteta za evropske poslove dugo vremena. Također 1978. godine sam naivno napisao dokument o evropskom komunizmu, jer su lokalne komunističke partije osvojile brojne zemlje u istočnoj Evropi i bila je određena histerija u Sjedinjenim Državama, da li raste komunizam u Evropi? Tada me je predsjedavajući Komiteta za vanjske poslove, čovjek koji se zvao Sparkman, koji je naslijedio Wiliama Fulbrighta, poslao da napišem izvještaj i tada me je Fulbright molio da ne stavljam na papir da će Sovjetski Savez propasti do 1990.godine. Pogriješio sam za jednu godinu. Kada je Berlinski zid konačno pao i kada se bivše sovjetsko carstvo počelo da raspada, Jugoslavija je napravila neke incijalne dobre poteze prema mirnoj tranziciji. Nastavio sam slušati i čitati izvještaje o tome šta se dešava u BiH i šta je dolazilo iz Beograda. Započeo sam seriju saslušanja i ono što o zlostavljanjima i haosu u BiH koja je pokrenuo Slobodan Milošević. Zbog toga su neke moje kolege mislile da sam alarmist. U to vrijeme sam već duže vremena bio u Senatu i bio sam predsjedavajući tog komiteta i imao sam pravo da nastavim to raditi. Ali ono što se desilo je da sam postao uvjeren kroz ta saslušanja i kroz kontakte sa stranim diplomatama da je Milošević planirao etničko čišćenje BiH.

U 1991.godini moj saradnik i veoma talentovan čovjek Jamie Rubin me pitao da li bi se mogao sastati sa mladim svećenikom iz Međugorja. To je bio neobičan zahtjev. Došao mi je katoliku, iako sebe nikada nisam predstavljao katolikom, kao senator. Došao mi je i ispričao šta se dešava u svetištu i izrazio bojazan da će biti uništeno. Detaljno mi je ispričao šta misli da se dešava. Mislio je da Milošević postaje bijesan. Prisjetio sam se onoga što je Milošević rekao u martu 1989. godine kada je rekao da su Srbi i dalje potlačeni i žrtvovani u Evropi da se podižu ljudi protiv njih. Niko nije obraćao pažnju na to u međunarodnoj zajednici kada se to desilo.Što sam bio više uključen u to sve sam više shvatao..Moja sestra i ja smo odgajani, kako bi to moji prijatelji Židovi rekli, kao “pravedni kršćani”. Za našim stolom bi se okupili i imali bi razgovor. Moj otac je bio načitan čovjek, koji nije pohađao koledž, proučavao je historiju. Uvijek nam je govorio kako nije mogao shvatiti zašto nismo brže reagovali, zašto Evropa nije regagovala kada je krenuo genocid u Njemačkoj. Ljudi su znali šta se dešava. Nije mogao shvatiti kako su ljudi se mogli sastati sa Hitlerom a ne nazvati ga pravim imenom i reći ono što je bio. Nije mu bilo jasno zašto nismo bombardovali željezničke stanice i prelaze kako se rat približavao kraju. To je ostavilo snažan utisak na mene, moju sestru i moju braću. Zato sam vjerovao da građani BiH imaju pravo da se brane. Zato sam 1992.godine predložio Rezoluciju o podizanju embarga na uvoz oružja koji su UN i NATO odlučili nametnuti. Dodao sam još jedan element, a to je da se podigne embargo i da se napadne. Da se napadne JNA koja je prelazila Drinu da bi napravila haos koji su planirali u Bosni i Hercegovini.

I onda se nije desilo ništa. Mislio sam da se ponavlja historija iz 1937. i 1938. godine. Mislio sam da sam bio nesmotren iako sam bio američki senator već neko vrijeme. Imao sam raspravu sa lordom Owenom, zašto su moji argumenti najbolji model da se rasparča i da se ne dozvoli etničko čišćenje BiH. Možda sam bio u krivu, ali sam to čvrsto vjerovao. Moji napori da se podigne embargo nisu dobili puno podrške, osim lidera Republikanaca u američkom Senatu, od Bob Dola. U aprilu 1993.nakon što sam o ovome govorio skoro dvije godine, ambasador iz Beograda je došao da me vidi po Miloševićevom nalogu. Milošević me je želio vidjeti da bi mi dokazao da se on nije nalazio iza svega ovog. Da su se Srbi samo branili od genocidnih akcija od, muslimana Bošnjaka, itd. Složio sam se da odem tamo. Otišao sam na taj put, ali sam prvo otišao u Zagreb. Otišao sam tamo jer sam prvo želio otići u Sjevernu Bosnu.

Sjećam se da smo helikopterom dva sata putovali do Tuzle. Tamo sam se sastao sa bošnjačkim izbjeglicama koje su se brinula o Bošnjacima koji su dolazili iz Srebrenice i kretali se dalje prema sjeveru. Grupa mladih irskih humanitarnih radnika su bili tamo i pomagali im. Tu je bila škola čije su učionice korištene za smještaj i sklonište za one koji su bježali sa juga. Sjećam se da mi je jedan mladi irski humanitarni radnik kazao kako stalno stižu novi kamioni. Sjećate se onih kamiona koje je obezbijedio UN. Sjećam se da je, iako je bio april, vani još bilo hladno. Izašao sam vani i stajao. Došao je kamion, doslovce napunjen ljudima, kako sam to kazao mojoj djeci, rame uz rame stojeći. Bio je apsolutno napunjen. Zaustavio se, otvorila su se vrata i ljudi su počeli izlaziti. Tamo je bilo i mrtvo dijete od četiri godine koje se ugušilo u sredini kamiona jer je kamion bio toliko napunjen. Na licima se vidio očaj ljudi koji su bježali. Dijete je skliznulo i nije bilo u mogućnosti da se podigne. Sjećam se kada sam otišao u školsku učionicu i susreo se sa jednom familijom. Muž, žena i troje djece. Ako me sjećanje služi djeca su imala između 5 do 11 godina. Kazali su mi kako su pješke preko planina krenuli prema sjeveru. Majka ovog čovjeka je bila sa njima, bilo je hladno, ona više nije mogla pješačiti i on je morao donijeti odluku, ostaviti majku i spasiti djecu ili nositi majku i rizikovati da izgubi svoju djecu. Preko prevodioca mi je rekao da mu je majka rekla da je dobro i da je pusti da sjedne na kamen odakle ima prelijep pogled. Rekao mi je da je ostavio.

Sastanak je potrajao ali nije dobro završio. Pogledao je u mene i na kraju me upitao, veoma mirno, upitao me je ; “Šta mislite o meni, senatore”?, odgovorio sam: “Mislim da ste prokleti ratni zločinac i provest ću ostatak karijere radeći na tome da vas vidim osuđenim zbog toga”!. Kasnije su me kritikovali zbog toga.

Poslije ovih susreta otputovao sam u Beograd. Sjećam se da sam se u hotelu sastao sa grupom ljudi koji su bili predstavnici opozicije. Sastali su se sa mnom u velikoj prostoriji u kojoj je bilo 30 – 40 ljudi. Kazali su mi da je Milošević bio loš momak, ali da se ne dešava bilo kakav genocid. Imao sam sa sa sobom mladog momka koji je radio za moj komitet i govorio je srpskohrvatski. U tome trenutku na TV prijemniku, na kojem je mislim bila državna televizija, smo čuli optužbu da Bošnjaci doslovce vješaju srpsku djecu na kuke za meso. Prikazali su i propagandni film u kojem su pretpostavljam koristili lutke da bi podigli entuzijazam i izazvali bijes zbog onog što se radi nad Srbima. Pokazali su kuke za meso koje su me podsjetile, inače dolazim iz savezne države koja je najveći proizvođač piletine u SAD, na vješanje kokošiju. Sa tog sastanka otišao sam da se sastanem sa Miloševićem. Sjećam se da je zgrada bila veoma lijepa, pretpostavljam da je to bila habsburška zgrada. Crvenim tepihom i predvorjem smo se popeli do njegovog kabineta.

Zbog toga što sam pročitao mnogo o njemu bio sam iznenađen da je bio gladak kao svila. Govorio je savršen engleski, imao je doktorat, bio je obrazovan,vrlo učtiv. Dočekao me u svom kabinetu u kojem je njegov radni stol bio na kraju sobe, tu je bio za sjedenje, a na drugom kraju sobe je bio jedan mali sto za sastanke. Sjeli smo za taj sto, on na jednu stranu sa jednim od svojih pomoćnika a na drugoj strani sam bio ja sa svojim trojicom saradnika. Dvojica od njih su bili Jamie Rubin i Ted Kaufman, koji je kasnije postao američki senator. Predstavio sam mu svoje mišljenje o onome što mislim da se dešava. On je insistirao na tome da se Srbi samo brane od onoga što im se dešava. Stalno je ponavljao da on nema ništa s tim što se dešava. Govorio sam o Radovanu Karadžiću. Rekao mi je da on nema veze sa Radovanom Karadžićem. Onda je iznenada kao grom iz vedra neba, kao da smo prijatelji, pitao da li želim razgovarati sa Karadžićem. Podigao je slušalicu, na srpskohrvatskom je pozvao nekog. Otprilike 15 minuta kasnije čuo sam korake i u prostoriju je ušao Karadžić sa onom svojom prepoznatljivom kosom. Sjeo je za stol zajapuren u licu jer je vjerovatno žurio i kazao ; “Izvinjavam se što kasnim”. Pogledao sam u Miloševića i rekao : “Nemate uticaja”. Kunem se bogom da je ovo istinita priča. Bez uticaja… Sastanak je potrajao ali nije dobro završio. Pogledao je u mene i na kraju me upitao, veoma mirno, upitao me je ; “Šta mislite o meni, senatore”?, odgovorio sam: “Mislim da ste prokleti ratni zločinac i provest ću ostatak karijere radeći na tome da vas vidim osuđenim zbog toga”!. Kasnije su me kritikovali zbog toga.

To je jedino o čemu sam mogao razmišljati, te priče koje sam trebao ispiričati, jer je to moj otac očekivao od mene u takvim uslovima. Na kraju sastanka mi se činilo da sam se ponašao kao tinejdžeri koji na kraju školske godine u spomenar kolegima upišu. “Mnogo sreće u narednoj godini”. Izašli smo sa sastanka i ono što se desilo je da sam jasno vidio ono što je svijet pokušavao da ne vidi. Znate postoji izreka koja kaže da se dešava voljna suspenzija nevjerovanja. To se upravo tada dešavalo. Sutradan sam pokušao odletjeti u Sarajevo UN-ovim transportnim avionom. Tada je u Sarajevo trebao letjeti i jedan francuski plutun kojim je komandovala žena. Bila je veoma snažna. Pred polijetanje je svojim vojnicima govorila na francuskom i jedan američki poručnik mi je kazao da mi treba šljem. Pitao sam ga zašto mi treba šljem, a on mi je odgovorio da mi treba jer će pucati na nas kada budemo slijetali na aerodrom. Prvi put nismo uspjeli sletjeti zbog previše pucnjave. Konačno smo sletjeli i znate šta je ono što smo tamo našli. U bunkeru ispod aerodromskog terminala sam se sastao sa Alijom Izetbegovićem i Harisom Silajdžićem. Oni su mi tada predstavili svoje gledište onoga što se dešavalo u Sarajevu. Pričali su mi o snajperskoj aleji, zato mi je poručnik kazao da ne možemo ići u grad. Odgovorio sam mu da moramo, niko na nas nije pucao tada. Snajperska aleja, kako se sjećam, bila je od aerodroma pa sve do grada Sarajeva.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *