Ahmed Hrustanović čitao je pisma svog rahmetli babe Rifeta: “Sine moj, da mi je samo da te vidim”

Želim da se zna da postoje svjedočanstva kakve golgote su prošli naši očevi, majke, odnosno ljudi iz Srebrenice nad kojima je počinjen genocid. I da to moja djeca i unuci znaju.

Selam alejkum, sine moj, kako si? Ja sam te toliko poželio, da mi je samo da te vidim, ne znam šta bih dao za to. Kad sam sinoć čuo jednu pjesmu u gradu, plakao sam kao dijete.

Onda si mi se ti, sine moj, ukazao pred očima. Ovako je pjesma išla: “Proljeće je došlo u martu mjesecu, ja s prozora sada gledam tuđu djecu, igraju se djeca, igre razne, a u mene suze teku kao kiša”. Eto, to sam ti upamtio, dalje nisam mogao, nego samo to.

To je dio pisma koje je rahmetli Rifet Hrustanović poslao svom sinu 25. septembra 1994. efendiji Ahmedu iz Srebrenice u Tuzlu.

Efendija Hrustanović je posljednji put oca vidio u aprilu 1993.

On, sestre, majka i brat odlaze u TZ na siguran teritorij. Babo Rifet ostaje u Srebrenici. ON je ubijen u Kravici. Pronađen je u tri sekundarne grobnice. A ukopan je u Memorijalnom centru Srebrenica 2012.

On je nama redovno slao pisma od 1993. do 1995. Pisma smo sačuvali i to je velika uspomena, trag vremena, sjećanje na genocid, stradanja – kaže Ahmed

Ahmed se vratio u Srebrenicu i danas je tamo imam. Kaže da je njegova majka čuvala pisma.
Majka je to čuvala kao oči u glavi. A povremeno ih je uzimala, kada bi htjela da se ispriča s njima. Ja sam to prije čitao, ali u posljednje vrijeme pomalo me bilo strah. Uvijek mi se oči napune suzama – govori drhtavim glasom Ahmed.

Ovo su Ahmedove jedine uspomene na njegovog babu i odlučio podijeliti s ljudima.

Hoću da se zna da postoje svjedočanstva kakve golgote su prošli naši očevi, majke odnosno Srebreničani nad kojima je počinjen genocid. I da sutra moja djeca, unuci, znaju šta se ovdje događalo – kaže Ahmed na kraju.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *