Ratne priče boraca 215. viteške brigade iz Brčkog – “čežnja Posavaca za rodnom grudom nadomak Save”

Odmah iznad Brčkog, na obroncima brda Vranovača, nalazili su se položaji boraca 215. viteške brigade 2. korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine. Odvavdje su bosanski ratnci, uglavnom izbjeglice, svakog dana gledali svoj rodni grad, a neki i svoje kuće. Od navedenog mjesta rijeka Sava nije udaljena niti četiri kilometra. Na obali Save, sa hrvatske strane, u naselju Gunja, jedan broj boraca imao je i svoje porodice. Da je mir, oni bi sa Vranovače do Gunje, odnosno Save došli pšješice za četrdesetak minuta, a kolima za desetak. U ratnim uvjetima bili su primorani do obale Save i natrag putovati čak 1 600 kilometara, i to tri noći i dva dana. U ratno vrijeme, svake srijede, iz Rahića autobus je za Gunju kretao u 16 sati, a stizao je nekada u subotu. Tako su zapravo, igrom nesretnih ratnih okolnosti, Posavci sa slobodne brčanske teritorije od svih Bosanaca bili zapravo najudaljeniji od Save.

A svaki dan su sa čežnjom gledali njezine obale, baš kako su gledali i grad Brčko. Potpisivanjem Dejtonskom mirovnog sporazuma kod brojnih Brčaka izmiješali su se mržnja, strah i nada za sudbinu svoga grada. Bojali su se da će ostati u srpskim rukama, iako im je obećano da će nakon godinu dana biti “čardak ni na nebu ni na zemlju”, tj. i “njihov i tuđi”.

Decembra 1995. godine sa Salihom Mehmedovićem i Esadom Fazlićem, starješinama 215. viteške brčanske brigade, ratni novinar Šefko Hodžić obišao je prve linije odbrane iznad Brčkog. Samo se u dubokim čizmama može ući u duboke tranšeje, koje ovdje bukvalno život znače. Uđeš u tranše s jednog kraja, a izađeš na drugom, ili se vratiš nazad. Izlazaka iz tranšeja na drugim mjestima nema, a ni podizanja glave, ako ste visoki. Jer, ode glava. Doduše, naši su neke položaje, posebno one ranije, uredili kao vidikovce. S njih možeš bezbjedno gledati Brčko, koje je ispod prostrano, ali, nažalost, okupirano. To malo prostora između naših položaja i Save je taj famozni koridor, srpska žila kukavica.

Jednim od tih kanala stižemo do naših boraca koji se bukvalno nalaze iznad brčanskog prigradskog naselja Omerbegovača. Iako su tranšeji blatnjavi, a neki i pravi kanali, rovovi za ostmatranje i borbu, te zemunice, tako su uređene da u njima nema nimalo vlage. Tu zatičemo dosta boraca. Neki stižu i iz susjednih položaja i kanala. “Prijatelju, eno, ona kuća s prozorom u potkrovlju, to je moja kuća u Omerbegovači”, navodi borac Hašim Jašarević i pokazuje na svoju kuću, koja se nalazi stotinjak metara od nas. Njegova kuća je, dakle, ostala, ali kuća Ekrema Bahora nije. Srušena je i ruševine njegove kuće se, takođe, vide.

Danas su dežurni iznad Omerbegovače i borci Emir Rizvanović iz Dizdaruše, Dževad Abdurahmanović iz “4. jula”, gdje je živio i komandant ARBiH Rasim Delić, Sakib Muratović je iz Suljagića sokaka. Sve su to gradska i prigradska brčanska naselja. Iz Brčkog su i Fajko Baković, žestok ratnik, pa Ekrem Dedić, Esad Fazlić i dr. “Kako ste podnijeli vijest iz Dejtona o sudbini Brčko?”, pitam ih. “U početku je bio šok. Naime, prvo smo čuli Miloševićevu izjavu iz Dejtona da je Brčko pripalo Srbima, a nije rekao da će biti arbitraža. Zaista nam je bilo teško”, navodi borac Dedić. “Ja znam da ću se svojoj kući vratiti milom ili silom. Nismo se mi ovdje uzalud tri i po godine borili i u vodi truhli da se ne možemo vratiti kući”, navodi borac Baković.
Borci iz Brčkog su na Vranovači, odmah iznad predgrađa svoga grada uspjeli zadržati nekoliko žestokih srpskih ofanziva, pa bi, kako navode, bila velika nepravda ukoliko Brčko ne pripadne Federaciji BiH. A šta su sve srpski vojnici činili da bi u toku rata proširili koridor je priča za sebe. Jednog dana bombardovali su baš navedene položaje sa početka članka i to sa 11 aviona, raketirali ih iz helikoptera, granatirali iz oruđa raznih kalibara. O ofanzivama na Vranovaču da se i ne govori. Ipak, srpski vojnici ih nisu pomjerili. Pomjerili su ih pripadici 215. viteške brigade ARBiH i to prema gradu Brčkom. Vranovača je u toku rata bila mjesto odakle je iz Srbije išla sva logistika prema okupiranim dijelovima Bosanske krajine.

Što se tiče Vranovače to je brdo visoko svega 129 metara, ali je za Posavinu u toku rata bilo od važnosti kao Igman za Sarajevo, Vlašić za srednju Bosnu ili Majevica za sjeveroistočnu. U toku Drugog svjetskog rata, kada je Brčko također imalo veliku komunikacijsku važnost, njemački vojnici su tvrdili da “ko drži Vranovaču drži i Brčko”. Srećom borci ARBiH su cijeli rat držali ovo brdo i osujetili su sve srpske ofanzive na njega.

“Mi imamo puno povjerenje u naše Predsjedništvo i našeg predsjednika. Znamo da su učinili što su mogli da mirnim putem dobijemo Brčko. Ali, ovi borci su najzaslužniji što se uopšte u Dejtonu o Brčkom razgovaralo, što idemo na arbitražu. Zamislite šta bi bilo da smo se povukli na Majevicu i da se sada ovdje nalaze četnici? Niti bi se o Brčkom pričalo, niti bi nas bilo na mapi. Mi smo, ipak, sačuvali 75 odsto teritorije opštine Brčko”, komentariše borac Dedić.
Borci su pričali i kako su se pod zastavom 215. viteške brigade borili za odbranu slobodnih brčanskih teritorija. Prisjećali su se bitki za Omerbegovaču, koju su branili do sredine 1993. godine, a u početku su imali samo 12 pušaka. Gotovo da je toliko naoružanja na sebi imao agresorski vojnik Savo Vacaković, koji je likvidiran u Bici na Vranovači. Zbog svega navedenog, brčanski borci ne žele izgubiti svaku nadu da će se vratiti u svoj grad, u kome je prije 1992. godine bilo 80% stanovnika bošnjačke nacionalnosti. I poslije Dejtona Brčaci su nastavili pripremu za eventualnu borbu – i dalje su se kopali kanali, iako, kako kažu, imaju ih “toliko da bi, kad bi ih pružili, ovdje na Vranovači ušli, a izašli u Beču.”

[BOSNAE.INFO]

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *