Home Blog

Asadovi će sinovi nakon 27 godina konačno znati gdje je babin mezar

Abaz Kulašić jedna je od 86 žrtava koje će u subotu biti ukopane na kolektivnoj dženazi u Prijedoru. Ekshumiran je na Korićanskim stijenama, a konačni smiraj će pronaći nakon punih 27 godina od ubistva. U vrijeme ubistva imao je 42 godine. Iza njega su ostala i dva maloljetna sina koja su tek dugo godina nakon ubistva oca, smogla hrabrosti da odu na Korićanske stijene, mjesto ubistva.

Bivši logoraši iz Trnopolja u subotu će naći vječni smiraj

Brat Teufik, predsjednik Medžlisa Islamske zajednice Kozarac i član Odbora za pripremu kolektivnih dženaza, prisjetio se logora kroz koje je prošao s bratom i ostalim članovima porodice kao i njihovog rastanka tog 20. augusta 1992. godine.

“Kada je u pitanju ova dženaza i ukop mislim da sam ovaj put više emotivan i vezan jer ću ukopati brata. Od 2003. godine znamo da je ubijen na Korićanskim stijenama. Nikada ne možemo biti zadovoljni jer ne možemo doći do kompletnih tijela. Kod mog brata nema kičme, nema rebara…”, pojasnio je Kulašić.

Spomenik u Kozarcu – undefined
Asadov brat Teufik

I Teufik je bio sa bratom kada su ih, kako je kazao, “pokupili” od kuća i odveli prvo u logor Keraterm, a nakon toga u Trnopolje.
“Onda je jednog dana iz Prijedora krenuo konvoj i svratili su sa jednim autobus i maltene tražili dobrovoljce za odlazak. Uspjelo se nagurati maltene 100 ljudi i sa tom grupom je bio i moj brat. Njega je vuklo to što je imao dva maloljetna sina”, ispričao je Kulašić.

Dok priča pokazuje kamen na kojem je ispisano i ime njegovog brata na Spomen-obilježju u Kozarcu i govori o danu kada je Abaz odlučio da krene u konvoju prema, kako su im kazali, slobodnoj teritoriji.

“Ubijen je 20. augusta. Nikad neću zaboraviti taj dan jer već 21. augusta smo na radiju čuli i prve vijesti da se dogodio veliki zločin na Vlašiću. Odmah smo to povezali s tim konvojem i ljudima koji su krenuli kao prema slobodi”, kazao je Kulašić.

Skrivanje kostiju smatra dodatnim zločinom. Podsjetio je i da porodice žrtava svake godine 20. augusta odlaze na Korićanske stijene kako bi odali počast žrtvama i obilježili još jednu godišnjicu.
“I igrom slučaja prolazili smo kraj te grobnice, a da to nismo znali jer su ih dušmani prekrili kamenjem. Mnoge porodice nisu ni dočekale da ukopaju ostatke članova porodice. Boli vas to što se kaže da se to maltene nije ni dogodilo, nije počinjen zločin, bez obzira na dokaze”, pojasnio je Kulašić.

Smatra da je bitno da potomci, dva sina od njegovog brata Abaza, znaju gdje je mezar njihovog oca.

“To je na neki način smiraj i olakšanje, ali boli ovih 27 godina. Ipak, je to dug period i imam osjećaj da samo familije imaju interes da se to dovrši i da se pronađu kosti”, poručio je Kulašić.

Podsjetio je da je na području prijedorske općine ubijeno više od 3.000 nesrba.

“I dalje tragamo za nekih 700, 800 osoba, a svjesni smo da neke nikada nećemo pronaći”, rekao je Kulašić

Za kolektivnu dženazu koja će 20. jula ove godine biti klanjana u Vedrom polju u Hambarinama, spremni su posmrtni ostaci 86 žrtava iz Prijedora i Kotor Varoši.
Radi se o žrtvama bošnjačke nacionalnosti čiji su posmrtni ostaci uglavnom ekshumirani na Korićanskim stijenama.

Najmlađe žrtve koje će ove godine biti ukopane su mladići koji su u momentu kada su ubijeni imali svega 19 godina: Samir (Sadika) Garibović, Emir (Kemala) Đonlagić i Suad (Mehe) Kljajić. Suad će biti ukopan zajedno sa svojim ocem Mehom.

Najstarija žrtva koja će biti ukopana ove godine je Bećir (Adema) Bešić koji je rođen 1931. godine.

Ove godine konačni smiraj će naći otac i sin Hajrudin i Jasmin Elezović, braća Edin i Emir Elezović te Fahrudin Elezović.

Zajedno će ukopani biti i otac i sin Šerif i Zafir Bajrić te braća Zulić, Mirsad i Suad, braća Jakupović, Armin i Dedo, braća Grabić Mustafa i Vejsil, te braća Sivac, Nedžad i Edin.

Nakon kolektivne dženaze, posmrtni ostaci žrtava bit će ukopani u različitim mezarijima, a u skladu sa željama njihovih porodica. Najveći broj žrtava, 68 njih, će biti ukopan u Šehidskom mezarju Kamičani dok će ostali biti ukopani u Šehidskim mezarjima Čarakovo, Hambarine, Bišćani, Skela, Rizvanovići te Šehidskom mezarju Dabovci u Kotor Varoši.

Dodik: NE MOŽE BOŠNJACI, ne dam da nam i to uzmete!

Dodik tvrdi da za Bošnjake Dejtonska BiH nije prihvatljiva, već stalnim djelovanjem treba otimati nadležnosti Republici Srpskoj i neustavno prenositi na nivo BiH, istovremeno oduzimajući pravo na ravnopravnost Hrvatima u Federaciji BiH koja je prvobitno nastala kao Bošnjačko Hrvatska Federacija na paritetnom odlučivanju.

– U svakoj višenacionalnoj državi, najveću odgovornost za međunacionalne odnose, ima najbrojniji narod, u ovom slučaju – Bošnjaci. Nije razumno očekivati od Srba i Hrvata da prihvataju otimanje svojih prava potvrđenih međunarodnim dejtonskim sporazumom i da se mire sa tim – rekao je Dodik narodnim poslanicima u parlamentu Srpske.

Približavamo se tridesetoj godišnjici završetka rata u BiH, a živimo u stalnom trvenju i pokušajima majorizacije Bošnjaka nad Srbima i Hrvatima, rekao je predsjedavajući Predsjedništva BiH Milorad Dodik, obraćajući se poslanicima na posebnoj sjednici Narodne skupštine Republike Srpske na kojoj će parlamentarci danas odlučiti da li će podržati njegovu izjavu po kojoj bi spor sa Hrvatskom oko izgradnje Pelješkog mosta bio štetan po vitalni interes Srpske.
– Zamislite sada Evropu 1975. godine i stepen saradnje i integracija koju je ostvarivala 30 godine od završetka Drugog svjetskog rata, u odnosu na sadašnju BiH i prijetnje ratom i proizvodnjom oružja “za ne daj Bože”, kako kaže Bakir Izetbegović – istakao je Dodik.

Mektić: Neće BiH BITI HOT SPOT

Ministar sigurnosti Bosne i Hercegovine Dragan Mektić danas je u Sarajevu održao konferenciju za medije na kojoj je iznio stav o nekoliko aktuelnih tema, a prvenstveno o jučerašnjem sastanku u Briselu na kojem je bilo riječi o migrantskoj krizi u BiH.

Mektić je rezimirao jučerašnji sastanak s predstavnicima Evropske unije istaknuvši pojedine zaključke.

“Upoznao sam delegaciju EU o stanju u vezi s migracijama u EU i rekao sam, nekoliko puta, da mi ni po koju cijenu ne želimo biti ‘hot-spot’ država gdje će migranti dolaziti, a da se drugdje postavljaju jaki bedemi. To ne želimo ni po koju cijenu. Ali vidjevši da EU zaista nema neko rješenje, barem da ga vidimo, ti problemi će potrajati. Potom sam rekao da smo mi u BiH spremni da se na ozbiljan način bavimo migracijama kao humanitarnim problemom”, rekao je Mektić.

U Briselu je, kaže ministar sigurnosti, zamoljen da ne govori o ruti, nego da govori o problemu u BiH, bez obzira na to odakle dolaze migranti.

“Oni žele operativno koordinacijsko tijelo koje može donositi odluke i provoditi proces praćenja migracija. To znači da ću ja pokrenuti reformu operativnog štaba da bismo ga učinili efikasnijim. Mi sada dođemo kao neko savjetodavno tijelo u kojem se nešto analizira i konstatuje, ali se ne donose odluke”, rekao je Mektić.

Ministar sigurnosti se osvrnuo i na pisanje pojedinih medija, prvenstveno Radio-televizije Republike Srpske.

“Kome je u interesu da se odmah iskrivi potpuna slika o jučerašnjem sastanku. Odmah je na RTRS-u rečeno kako je razgovarano o prihvatnim centrima, a da sam ja ponudio centre u RS iako to od mene niko nije tražio. Nije bilo riječi ni o kakvim prihvatnim centrima. Kao da oni u Briselu znaju gdje je Maglaj, gdje je Doboj. Njih ne zanima gdje će ti centri biti. Zbog čega to rade? Ako je razlog što mrze Dragana Mektića, onda udri do mile volje. Uživam u tome”, rekao je Mektić.

Povratak i život u Srebrenici: Želimo da ovdje odrastaju naša djeca

Srebrenica je godinama unazad bila sinonim za Genocid nad Bošnjacima i tako će biti dok je svijeta i vremena.

Ipak, ljudi koji su na vlastitoj koži iskusili ogromnu žrtvu, koji su ostali bez članova svojih porodica, onih najbližih, osim te univerzalne boli koju će do smrti nositi na vlastitim ramenima, jednostavno su odlučili da moraju da žive dalje i da se prisjećaju svoje Srebrenice onakve kakvu su je zapamtili ranije ili kako su je zapamtili njihovi roditelji.

Adem Mehmedović, zajedno sa svojom suprugom Nerminom, prije nekoliko godina se odlučio na ono što mnogi ni u snu ni danas ne pomišljaju – da živi svoj život u Srebrenici i da svoju porodicu opskrbljuje hljebom koji je zarađen upravo u njegovom rodnom gradu. Adem trenutno radi kao uposlenik RTV Srebrenica, ali put do njegovog komada sreće na zvjezdanom srebreničkom nebu je bio veoma trnovit.

“Vratio sam se sam prije nekoliko godina u Srebrenicu, kao momak, sa 26 godina. U početku sam bio bez posla, ali sam jednostavno želio nešto novo u životu. Prvi i osnovni razlog mi je bio – hajmo probati, to je moje, pa ako ne bude išlo, grije Sunce i na drugim mjestima u BiH. Počeo sam raditi ubrzo, pa sam se oženio 2017. godine. I supruga je počela da radi u vrtiću. Prije dva mjeseca smo kupili i stan u Srebrenici, a prije toga smo neko vrijeme bili podstanari u Srebrenici. Teško je objasniti ljudima šta nas je privuklo tamo, jednostavno želja da živimo na svom. Moja supruga je doslovno i odrasla ovdje, jer se ona u Srebrenicu vratila još 2001. godine, zajedno sa roditeljima. Često komentarišemo kada putujemo – čim se vraćamo prema Srebrenici, nekako se opet u njoj najbolje osjećamo. Možda mnogo toga fali ovdje, ali je nama lijepo u Srebrenici”, kaže Adem Mehmedović.

Mehmedović je pronašao svoj mir, pronašao ga je u sokacima svog usnulog grada. Adem i njegova porodica i ne pomišljaju više da napuste Srebrenicu, te je više nego ikada ubijeđen da je upravo to mjesto gdje će odrastati njegova djeca. A nije jedini mladi čovjek koji u Srebrenici tako razmišlja.

“Uvijek nam je mnogo toga nedostajalo, odrastali smo u teškim prilikama, počevši od agresije na BiH. Ja sam do sada promijenio 20-ak mjesta stanovanja. Ipak, kako godine prolaze, meni je sve ljepše i ljepše u Srebrenici. Ja sam u posljednjih nekoliko godina sve sretniji i sretniji. Sad mi je daleko lakše živjeti ovdje. Možda je to razlog da u brojnim negativnim stvarima vidim pozitivu, što neki drugi ljudi možda ne vide”, kaže Adem.

Poučeni iskustvima iz prošlosti da ne bi razmišljali o budućnosti

Uprkos tome što se Genocid u Srebrenici dogodio prije gotovo 25 godina, u Srebrenici i oko nje i dalje stanuju ti duhovi prošlosti koji imaju namjeru da ugase svaku nadu Srebreničanima, onim čestitim ljudima koji su odlučili da prkose svim nedaćama i vrate se na svoja krvava ognjišta. Prijetnje su i dalje tu, ali Adem kaže da ljudi koji sada žive u Srebrenici drugačije razmišljaju nego prije 25 godina. “Neke se stvari ne mogu zaobići i iznervira te sve to, ali proradi inat pa onda kažeš: ‘Ma, nećeš!’ Poučeni smo mi iskustvima iz prošlosti da ne bismo razmišljali o budućnosti. Gradimo naš svijet ovdje. Razmišljamo često o svemu tome, nije da te ne pogodi, da te ne uplaši, ali na neke ljude jednostavno ne možemo utjecati. Oni misle to što misle, uradili su to što su uradili i uradili bi to što su uradili, ali mi smo, po prvi put, spremni na sve. Nismo mi neki element koji je ovdje u podređenom položaju i koji poginje glavu. Mi smo svoji na svome. Cilj svih ljudi ovdje je da grade svoju zajednicu i da Srebrenica bude mjesto boljeg života. Teško će biti kao u prošlosti, ali želimo da ovo bude mjesto gdje će se naša djeca i dalje rađati, gdje će odrastati, gdje će se školovati i voljeti svoj grad. Ima ovdje mnogo Bošnjaka i Srba koji vole ovaj grad i žele mu sve najbolje, ima i onih koji ga ne vole, a žive u njemu, ima i onih trećih koji polijepe prijeteće plakate pa odu u Bratunac. Tako je kako je, ali čovjek u podsvijesti uvijek ima ono što se ovdje dogodilo. Međutim, sve tvoje je tu i ne želiš ga pustiti ili se odreći svega toga”, ističe Mehmedović.

Srebrenica nije “ono tamo”

Svaki početak nije bajkovit, pa je normalno očekivati da nikome neće sve ići onako kako je „naumio“ u svojim snovima. Ali, entuzijazam mladih ljudi koji su odlučili da prkose historiji i svim onim dušmanskim duhovima prošlosti koji vrebaju srebreničkim šumama danas je jači od svega. Srebrenica je postala prkos. Srebrenica je postala inat. Srebrenica je postala feniks koji se lagahno podiže iz pepela, a upravo su mladi oni koji tom feniksu “glancaju” krila za neke nove letove na srebreničkom povjetarcu sreće.

„Dragog Allaha samo još molim za proširenje porodice, a sve ostalo će doći. Molim Boga da se naša djeca rađaju ovdje i da odrastaju ovdje. Mi uvijek možemo reći da je Srebrenica naša Hidžra i da nam je čast da se djeca rađaju na mjestu gdje je počinjen genocid. To je ono što je svima nama u mislima i dovama, kada god stanemo pred Uzvišenog Allaha“, ističe Adem Mehmedović.

Konstatacija da je Srebrenica danas zaboravljena od brojnih od kojih ne bi trebala da bude zaboravljena ne umanjuje činjenicu da su ljudi u Srebrenici odlučili da se sami izbore za komad svoje sreće. Žele sebi i svojim porodicama učiniti Srebrenicu boljim mjestom za život. Srebrenica i dalje živi, uprkos brojnim problemima, a zaslugu za to imaju isključivo oni kojima u ličnim kartama piše SREBRENICA.

„Nije da nema posla ovdje, ima tih nekih firmi i za početak se može pronaći neki solidan posao. Nevjerovatno zvuči, ali ovdje posla možda ima više nego u nekim mjestima u FBiH. Sve ostalo je stvar subjektivnog zapažanja. Možda moja pravila ne važe za druge i možda druge ne bih mogao ubijediti. Uvijek ljudima u ostatku BiH pokušavam da kažem da Srebrenica nije “ono tamo”. Ovo je jednostavno Bosna, ovo je dio naše zemlje. Srebrenica je Bosna i Hercegovina. Srebrenica je naša. Kod mene je taj osjećaj patriotizma i ljubavi prema Srebrenici bitniji od svega“, kaže na kraju razgovora za Preporod Adem Mehmedović.

Piše: Harsi Ahbabović

preporod.com

Dodik nehotice otkrio da je Dragan Čović bio “srpski glas” u Predsjedništvu BiH

Predsjedavajući Predsjedništva BiH Milorad Dodik je na današnjoj sjednici Narodne skupštine RS uputio zahtjev, pozvavši se na zaštitu entitetskog interesa, da se spriječi pokretanje spora s Hrvatskom zbog izgradnje Pelješkog mosta, nakon što je preglasan na sjednici Predsjedništva BiH. On je tokom rasprave iznio zanimljivu informaciju o ulozi Dragana Čovića kao bivšeg člana Predsjedništva BiH. Naime, Dodik je rekao da je Čović bio srpski glas u Predsjedništvu BiH, odnosno da je štitio srpske interese.

Govoreći o odnosu Predsjedništva BiH o izgradnji Pelješkog mosta Dodik je rekao.

“U prethodnom sazivu Predsjedništva Bosne i Hercegovine pokretano je to pitanje i stavljano na dnevni red dva ili tri puta. U svakom od tih slučajeva dva člana Predsjedništva, srpski član gospodin Ivanić i hrvatski član Čović, glasali su protiv ovakvog zaključka. Tako da slijed naše politike u novim uslovima u kojima sada nemamo mogućnost da imamo dva glasa nego samo jedan, jedino je bilo moguće ulaganje interesa Republike Srpske”.
Ovo je odgovor svima onima koji su bili protiv izbora Željka Komšića, šta bi se dešavalo da su u Predsjedništvo BiH zasjeli Dodik i Čović.

Ovaj monstrum je silovao Bošnjakinju u Miljevini i dobio samo sedam godina zatvora

Sud BiH je pravosnažno osudio Dragana Janjića na sedam godina zatvora zbog silovanja počinjenog na području Foče 1992. godine.

Janjić je proglašen krivim da je kao pripadnik policije u augustu 1992. godine udarao, a potom silovao svjedokinju B-1, u prostorijama Policijske stanice (PS) Miljevina.

Prema presudi, Janjić se obavezuje oštećenoj na ime nematerijalne štete isplatiti 15.000 maraka, dok se njen imovinskopravni zahtjev preko dosuđenog iznosa odbija, te ga može ostvariti u parničnom postupku.

Janjić je u oktobru 2018. godine također osuđen na sedam godina zatvora, ali je ova presuda ukinuta i naloženo je obnovljeno suđenje.

Na ovu presudu ne postoji mogućnost žalbe.

Karamatić: E Bošnjaci, MOLIĆETE VI ZA OVO

Predsjednik HSS-a BiH i član Predsjedništva Hrvatskog narodnog sabora (HNS) Mario Karamatić tvrdi da se BiH kreće prema svom “neizbježnom kraju” te da su za to najveći krivci bošnjački političari koji, prema njegovim riječima, žele da Bošnjaci dominiraju nad Srbima i Hrvatima.

Komentirajući za Insajder izjavu predsjednika HDZ-a BiH Dragana Čovića, koji je nakon sjednice Predsjedništva HNS-a poručio da slijedi “oštar zaokret hrvatske politike u BiH”, ne isključujući ni mogućnost “razlaza s koalicijskim partnerima”, Karamatić kaže da se Čovićeva izjava odnosila isključivo na SDA.
– Ukoliko u SDA ne žele razgovarati o Izbornom zakonu, mi u principu više nemamo o čemu razgovarati – kaže Karamatić.

On tvrdi da je SDA najveći krivac i za to što devet mjeseci nakon izbora još nije formirana nova vlast na razini BiH.

– SDA trenutno ima situaciju u kojoj ima svoje ministre u Vijeću ministara, a tamo također imaju i ministre iz bivšeg Saveza za promjene koji slušaju gotovo sve što im se kaže. Za SDA je to lagodna situacija i misle da bi na taj način Vijeće ministara moglo funkcionirati i naredne četiri godine, samo kad bi se mogli riješiti Hrvata, zatim Srba, a na njihova mjesta postaviti svoje Hrvate i Srbe sa halal certifikatom. Međutim, mislim da su se preračunali i da to to na taj način neće funkcionirati. Kao prvo, odluke o privremenom financiranju institucija BiH nema. Od prvog dana sljedećeg mjeseca nema plaćanja na razini države, pa, evo, ako se Bakir Izetbegović želi nastaviti boriti za BiH do zadnjeg Bošnjaka – bujrum – poručuje Karamatić.

Na pitanje kako vidi rasplet političke krize u BiH, Karamatić odgovara da, po njegovom mišljenju, BiH ide prema svom “neizbježnom kraju”.

– Vrijeme je da počnemo razmišljati što dalje, jer je očigledno da najmanje jedan narod ne želi zemlju u kojoj bi sva tri konstitutivna naroda bila ravnopravna, da žele dominirati u ovoj zemlji, a to je u ovakvoj kompleksnoj državi jednostavno nemoguće. To znači lagano umiranje BiH u agoniji i mislim da će na kraju upravo ovi što opstruiraju uspostavljanje bilo kakvog normalnog sustava na kraju moliti da im damo neku “bašča državicu” – kaže Karamatić.

Koristite FaceApp? Upravo ste jeftino prodali sve svoje osobne podatke i fotografije Rusima

Svi koji su instalirali aplikaciju dali su dopuštenje autorima aplikacije da bez ikakve naknade koriste njihovo ime, prezime, fotografije, ali i mnogo više.

Posljednjih nekoliko dana društvenim se mrežama šire fotografije na kojima su korisnici umjetno postarani. Aplikacija FaceApp popularna je ne samo među običnim korisnicima već i među poznatim i slavnima.

No iza aplikacije koja je, na prvi pogled, osmišljena samo za zabavu krije se i ona mračna strana.

Odvjetnica Elizabeth Potts Weinstein na Twitteru je upozorila na uvjete korištenja aplikacije u kojima je pronašla zabrinjavajuće informacije.

Svi koji instaliraju aplikaciju i prihvate uvjete korištenja FaceAppu daju “stalnu, neopozivu, besplatnu i na razini svijeta” dozvolu za “korištenje, reprodukciju, modificiranje, adaptiranje objavu, prevođenje i stvaranje drugih dijela” od vašeg sadržaja.

U prijevodu, korisnici su FaceAppu dali dozvolu da koristi njihove fotografije, ime i prezime, korisničko ime i sve ostalo za što god im treba, uključujući i reklame.

Ako ste instalirali aplikaciju, nemojte se iznenaditi ako vaša fotografija osvane na nekom oglasnom plakatu za, primjerice, kondome, lijek protiv impotencije ili pak nešto treće.

Čak i ako korisnici imaju isključenu opciju pristupa fotografijama pohranjenima na njihovim uređajima, ova aplikacija tu opciju ignorira i pristupa fotografijama.

Dodatno bi sve trebalo zabrinuti i činjenica da je aplikacija FaceApp napravljena u Rusiji, što znači da su svi podaci poslani u Rusiju. Naime, iza aplikacije koja je dostupna od 2017. godine stoji Yaroslav Goncharov, bivši inženjer Microsofta i Yandexa.

Weinstein je upozorila i kako je to direktno kršenje europske Direktive o zaštiti osobnih podataka (GDPR).

Računalni stručnjaci već upozoravaju kako bi aplikacija mogla, dugoročno, napraviti više štete nego koristi, no unatoč tome, i dalje ima visoke ocjene na App Storeu i Google Play Storeu.

Zato, ako ste ju instalirali, preporučujemo da ju uklonite sa svog uređaja kako biste zaštitili buduće fotografije i informacije. Ako pak niste, držite se podalje od nje.

Holandija prikrila fotografije mrtvih Bošnjaka iz Srebrenice

Holandija je zemlja koja snosi odgovornost za genocid počinjen u Srebrenici 1995. godine a činjenica da holandski bataljon koji je bio stacioniran u UN-ovoj zaštićenoj enklavi nije ništa poduzeo kako bi spriječio ubijanja trauma je koja proganja holandsko društvo čak i dva desetljeća nakon što su se tragični događaji odvili.

Inertnost holandskih vojnika bila je dio holandske vojne strategije koji su, kako kaže Edwin Giltay, pisac knjige The Cover – up General, bošnjačko stanovništvo Srebrenice „prepustili“ vojnicima Vojske RS-a. U tim dramatičnim trenucima holandski oficir Johannes Rutten napravio je fotografije na kojima se vidi devet bošnjačkih leševa, što je dokaz vremenskog početka genocida, jer su snimci napravljeni 13. jula, dakle samo dva dana nakon pada Srebrenice.

Edwin Giltay, sticajem okolnosti, našao se u središtu skandala u kojem je vojno – obavještajna služba nastojala prikriti postojanje fotografija, u čemu je djelimično i uspjela. Zbog otkrivanja „afere“ knjiga je bila zabranjena, a sam Giltay našao se na udaru obavještajnih službi.

U vašoj knjizi iznosite tezu da su holandski vojnici tokom pada Srebrenice snimili „kompromitirajuće“ fotografije. Da li su te fotografije snimljene po naređenju pretpostavljenih ili je vojnik koji ih je snimio radio to na svoju inicijativu i da li se na fotografijama nalaze prizori koji svjedoče da su vojnici vojske Republike Srpske (Srpske snage) počinili zločine genocida?

Iako vojnici holandskog bataljona nisu zaštitili Srebrenicu napravili su role fotografskog filma kao posmatrači Ujedinjenih nacija, veoma seriozno. Mnoge od tih fotografija su kasnije korištene kao dokaz počinjenih zlodjela, što je potvrdio i Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju u Hagu (ICTY). Ljiljana Piteša iz kancelarije tužilaštva u emailu koji mi je poslala 3. oktobra 2017 napisala je: “Željela bih podvući da je saradnja koju smo imali sa vojnicima holandskog bataljona, uključujući svjedočenje u našim slučajevima, bilo esencijalno za procesuiranje zločina genocida koji se dogodio u Srebrenici“.

S druge strane, samo je ograničen broj fotografija dospio do ICTY-a. Holandski advokati Klaas Arjen Krikke i Michael Ruperi, koji su zastupali preko 200 veterana iz holandskog bataljona u osmišljenoj pravnoj tužbi protiv njihovih bivših poslodavaca, požalili su se 28. novembra 2016, u članku koji je objavila holandska novinska agencija ANP, da je mnogo fotografija koje su načinili njihovi klijenti uništeno i da su to učinili njihovi pretpostavljeni. Ostatak fotografija oduzela im je vojno – obavještajna služba odmah po povratku iz Bosne. Advokat Krikke dodao je zlokobno: “Na vojnike holandskog bataljona izvršen je pritisak da ne objavljuju te fotografije“.

Želim napomenuti sljedeće: ne mogu tvrditi kao nespornu činjenicu da su vojnici holandskog bataljona primili naredbu da prave fotografije u Srebrenici. U svojoj knjizi opisujem, iz pozicije svjedoka, unutrašnji špijunski skandal koji se odigrao u Holandiji, a kojim se nastojalo prikriti i zataškati postojanje fotografija. Pa iako mediji neprekidno opisuju knjigu kao „knjigu o Srebrenici“ u njoj ne iznosim informacije iz prve ruke o događajima koji su se desili 1995.

Po vašim tvrdnjama fotografije je načinio poručnik Johannes Rutten zajedno sa još dvojicom holandskih vojnika. Kada su snimljene fotografije i pod kojim okolnostima? Osim toga, holandska obavještajna služba tvrdi da su role s filmovima uništeni ali vi ste drugačijeg mišljenja. Postoji li mogućnost da se ti filmovi i danas nalaze u arhivi obavještajnih službi? U knjizi pominjete i radio emisiju u kojoj je neimenovani oficir holandske vojske posvjedočio kako su holandski vojnici pomagali srpskoj vojsci da „ukrca“ bošnjačke muškarce u autobuse kojima će biti odvedeni na masovna stratišta?

Poručnik holandskog bataljona Johannes Rutten načinio je fotografije dramatičnih događaja u Srebrenici. Prema njegovom svjedočenju pred Haškim tribunalom on je ”nadgledao nešto za šta je vjerovao da je asistiranje poručnika holandske vojske i nekolicine vojnika holandskog bataljona u deportacijama populacije pomaganjem muslimanskoj izbjeglicama da napuste područje“.

Druge fotografije poručnika Ruttena pokazale bi tijela devetorice mrtvih Bošnjaka koji su ubijeni malo prije nego će on doći na to mjesto. Krv se još slijevala niz tijelo leševa. Dok je još bio u tom području na Ruttena i njegove kolege pucali su vojnici srpskih snaga. Tako da su oni riskirali svoje živote snimanjem tih fotografija. Sve se to desilo 13. jula 1995. godine u Srebrenici, dakle dva dana nakon pada enklave.

Ono što je bilo alarmantno za holandske vlasti jeste da bi fotografije devet tijela bile dokaz da su Srbi počinili genocid, a za holandsku vojsku dovoljan dokaz da djeluju. Iako je kasnije sve negirano, najviši oficiri holandske vojske su bili svjesni šta se događa u vrijeme kada su zločini činjeni, baš kao što je pukovnik Rutten izvijestio svoje nadređene o tome šta je vidio.

„Kada se pukovnik (veteran holandskog bataljona Johannes Rutten) na koncu vratio u Holandiju predao je role filma holandskoj vojno – obavještajnoj službi na razvijanje. Kasnije je obaviješten da je došlo do greške u procesu razvijanja i da se fotografije ne mogu razviti“, stoji u njegovom svjedočenju pred ICTY-om. Međutim, Peter Rutten (nije u srodstvu s pukovnikom Ruttenom) koji je vodio službenu policijsku istragu o fotografijama koje je napravio Johannes Rutten ubijeđen je da iza svega stoji smišljena zavjera. Prema Peteru Ruttenu rolne fotografskog filma su pohranjene negdje u arhivi.

Tvrdite da su Ministarstvo odbrane, obavještajna služba i vojno – obavještajna služba Holandije uložili mnogo truda da spriječe objavljivanje fotografija. Zašto su poduzete toliko složene i kompleksne operacije zataškavanja?

Prikrivene fotografije nisu napravile samo ekstremno loš PR našoj zemlji. Kada bi se obznanile one bi bile od koristi u sudskom procesu koji majke Srebrenice trenutno vode protiv države Holandije. Sjećam se da sam čuo kako se njihov advokat Marco Gerristen žalio, tokom molbe koju je podnosio 6. oktobra 2016. apelacionom sudu u Hagu, o tome kako su ključne i suštinske informacije zadržane od holandske države i kako takvo ponašanje šteti njegovom slučaju. Sve su to razlozi zbog kojih je holandska vojno – obavještajna služba inicirala operaciju zataškavanja i služila se prijetećim mjerama da se fotografije ne pojave u javnosti.

Iznosite i tezu da je na jednom sastanku u obavještajnoj službi donesena odluka da se učini sve kako se role filma ne bi pokazale javnosti pod izgovorom da se na taj način vojnici trebaju zaštiti. Zašto je donesena takva odluka?

Zaposlenica vojno – obavještajne službe, dok me pokušavala regrutovati kao analitičara 1998. godine, informisala me o tajnom sastanku na kojem je prisustvovala a na kojem se govorilo o zloglasnim rolama fotografskog filma koje je snimio poručnik Rutten. Prema njenim riječima iznesen je argument da ove fotografije ne bi nikada smjele biti objavljene u javnosti kako bi se zaštitili veterani holandskog bataljona. Jednom objavljene, u čitanim i popularnim magazinima, veterani bi mogli biti prepoznati od prijatelja koji bi onda mogli početi postavljati teška pitanja o njihovoj ulozi u Srebrenici. Ovo bi moglo biti dosadno za veterane…

Istina se prikriva u demokratskom društvu, to je šokantna istina. Fotografski dokazi početka genocida zataškani su od holandske vlade s ciljem da „naši momci“ mogu piti pivo sa svojim drugarima u lokalnim pubovima bez da budu izloženi propitivanjima o njihovom promašaju u Srebrenici.

Dok je ranije spomenuta uposlenica vojno – obavještajne službe bila neuspješna da me angažuje otkrio sam da je i ona sama tajno bila podvrgnuta nadzoru od drugog holandskog špijuna. Situacija je u potpunosti izmakla kontroli. U srcu ovog, u neku ruku rata, unutar vojno – obavještajne zajednice bile su zloglasne fotografije. Jedna frakcija željela je da objavi kako fotografije nisu u potpunosti izgubljene, dok je druga struja nastojala da ih zadrži u tajnosti.

Dalje, vaša knjiga je bila zabranjena u Holandiji ali je sud donio odluku da se omogući njeno objavljivanje. Ko je i zbog kojih razloga sprječavao njeno objavljivanje?

Ovaj skandal unutar vojno – obavještajne zajednice opisao sam u knjizi The Cover-up General 2014. Godinu dana nakon što je knjiga objavljena osoba koja me htjela regrutovati optužila me za ogovaranje i pokrenula je protiv mene pravnu tužbu, a sve uz podršku njenog bivšeg šefa iz obavještajne službe. Iznenađujuće, pobijedila je. Moja knjiga je zabranjena, što je bio jedinstven slučaj suzbijanja slobode izražavanja u Holandiji. Apelacioni sud u Hagu, s druge strane, rezolutno je poništio odluku. Na sreću, sudije koje su prostudirale sve dokaze, prepoznale su da je moja knjiga utemeljena na dokazima i presudila da je „tačna bez svake dvojbe“.

Stoga, The Cover-up General je ponovo izdata 2016. Dodao sam još osam poglavlja, opisujući svoju pobjedu za slobodu novinarskih prava.

Jedna od posljedica pravnog postupka je da ja više ne smijem otkrivati ime špijuna regrutera. Njeno ime mora ostati tajna.

The Cover-up General dobio je odlične kritike i preko 40 preporuka koje su dali članovi holandskog parlamenta, novinari koji se bave istraživačkim novinarstvom i vojni historičari. Čak je i ministarstvo odbrane moralo da reaguje nakon što mu je parlamentarna komisija naložila da razjasni šta je službeni stav ministarstva odbrane.

U odgovoru ministarstva pisalo je da moju knjigu „karakteriše lako čitljiv stil“ ali se tvrdi da je neistinita.

Međutim, ministarstvo je propustilo da prepozna presudu Apelacionog suda u Hagu i referirao se na raniju presudu koja je poništena. Ovo je veoma neizvjesno. Na nesreću, ministarstvo je bilo nespremno da razriješi skandal koji je osramotio oružane snage.

Srebrenica je najveći promašaj naše vojske, iako je vojsku potreslo nekoliko skandala prema kojima se neprimjereno odnosilo u bliskoj prošlosti. Izgleda da je postala praksa da se prema skandalima uspostavlja veoma neprofesionalan odnos.

Pišete i o tome da su se u vrijeme pada Srebrenice holandski vojnici ponašali neodgovorno, da nisu pružili nikakav otpor ili učinili bilo šta drugo da spriječe ubijanja ljudi. Kako objašnjavate njihovo ponašanje i nedostatak empatije i da li su holandski vojnici u Srebrenici dobili naređenje od komande holandske vojske da ne čine ništa i da li je „držanje po strani“ bila politika Holandije i holandske vojske?

Ne mogu naći riječi kojima bih opisao ponašanje holandskog bataljona u Srebrenici: Upravo su pripadnici holandskog bataljona razoružali Bošnjake u Srebrenici i obećali da će ih zaštititi. Štaviše, kada su Srbi pregazili enklavu, upravo su ih moji zemljaci predali na milost i nemilost njihovim arhineprijateljima, bez ijednog trenutka oklijevanja. Holanđani nisu ispalili niti jedan metak. Linije odbrane koje su iskopali Bošnjaci samo tako su predate u ruke srpskih trupa. Protivtenkovsko oružje iz holandskog arsenala nije uopšte korišteno.

Moram napomenuti da je 10. jula, dan prije nego će enklava pasti, Francuska ponudila pomoć holandskom bataljonu u sekciji snaga brzog odgovora kao i mogućnost izvođenja napada vrhunskim helikopterima Tiger i njihovim posadama. Svaki od ovih helikoptera mogao je lako eliminisati srpske tenkove za svega nekoliko minuta. Kako god, Holandija je odbila prihvatiti njihovu ponudu.

Ništa ne raditi i ne miješati se bila je tadašnja politika holandskog bataljona. Još za vrijeme obuke za misiju vojnici tog bataljona podučavani su kako tamo nema dobrih i loših momaka. Oni su samo trebali čekati svoje vrijeme. Zračna podrška je obećana u slučaju da se nešto dogodi.

Da li je Srebrenica najveća holandska kolektivna trauma modernog vremena?

Genocid u Srebrenici je najbolnija kolektivna trauma naše zemlje. Posebno je teško Holandiji da iznađe riječi za ovu sramotu ove tragične epizode, kada je već toliko mnogo laži izrečeno od vlasti. Transparentnost je ključna po mome mišljenju, ali čini se da holandska vojno – obavještajna služba misli drugačije.

Još jedna napomena: Zastrašujuće je da je u našoj navodno civiliziranoj zemlji legalno da naše tajne službe zastrašuju holandske građane i šire dezinformacije a sve u interesu države.

Izvor: Al Jazeera

Haradinaj: Saznao sam ŠTA RADI SRBIJA, Balkane REAGUJ

Haradinaj je rekao da “pristup jednog dijela međunarodne zajednice u odnosu na dijalog sa Beogradom, podiže potrebu i da se Kosovo naoružava”.

“Srbija kupuje oružje u Rusiji. Francuska je takođe postigla ugovor sa Srbijom za raketni sistem. U međuvremenu, oni nam govore da sporazum ne možemo nazvati ‘sporazumom o uzajamnom priznavanju u postojećim granicama’. Šta onda da radimo?”, naveo je Haradnaj.

“Mi smo nezavisna država. Ne tražimo ništa drugo od dijaloga osim uzajamnog priznavanja. Ako niste spremni za ovo, da li je to onda poruka za nas da bi i mi trebalo da kupimo oružje?”, dodao je Haradinaj, a prenosi prištinska štampa.

I potpredsednik vlade Kosova Enver Hodžaj tvrdi da je “militarizacija Srbije prijetnja regionu”.

“Iako se proglašava vojno neutralnom, pokazuje suprotno. Ko prijeti Srbiji toliko da treba da kupi novo oružje od Francuske i drugih i poveća svoj sistem protivvazdušne odbrane? Militarizacija Srbije je nova prijetnja za region”, napisao je Hodžaj na svom Twitter nalogu, prenosi B92.

Recent Posts