Home Blog Page 3

BIO JE TO PAKAO: Holandski vojnici prisjećaju se neuspjeha da spriječe srebreničke smrti…

Veterani holandskog mirovnog bataljona pri UN-u raspoređenog u Srebrenici prisjećaju se kako su ostali bespomoćni da spriječe genocid nad Bošnjacima počinjen od snaga bosanskih Srba u julu 1995. godine, te kako je to uticalo na njihove živote

Neuspjeh međunarodne zajednice da zaštiti takozvanu “sigurnu zonu” Srebrenice u julu 1995. predstavlja crnu mrlju u historiji mirovnih misija širom svijeta.

I danas postoje mnoge kontroverze u raspravama o ulozi Ujedinjenih nacija (UN) i drugih država sudionica u nesprečavanju ubistava više od 7.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka.

Prošlog mjeseca je sud u Holandiji presudio da holandska država snosi 10 posto odgovornosti za smrt 350 muškaraca koje su ubile snage bosanskih Srba, vraćajući time u središte pažnje djelovanje holandskih mirovnih snaga pri UN-u u Srebrenici.

DutchBat III – koji je tako nazvan jer je bio treći od nekolicine kontingenata Holandske vojske koji su djelovali u svojstvu UN-ovih mirovnih snaga u enklavi Srebrenica – stigao je u januaru 1995. godine. Pripadnici ovog bataljona tvrde da su bili nedovoljno opskrbljeni i nedovoljno opremljeni, a njihovi pretpostavljeni iz Komande UN-a u Sarajevu nisu bili voljni pružiti im znatniju podršku.

Neki od mirovnjaka koji su služili u Srebrenici u sklopu bataljona DutchBat III svjedoče o svojoj misiji u pokušaju da se ispitaju i shvate neuspjesi međunarodne zajednice sa stanovišta onih koji su trebali djelovati kao njeni predstavnici.

Henk Van Der Berg: ‘To je bila totalna katastrofa’

Holandski vojnik Henk Van Der Berg kaže kako su već početkom 1995. godine krenuli problemi sa snabdijevanjem putem konvoja i da je to bio veliki problem, ali da je, kao dvadesetogodišnjak, mislio da mu se ništa ne može dogoditi.

On se prisjeća kako je situacija bila haotična kada su se ljudi počeli skupljati u veliku fabričku halu.

“Nisam siguran koliko je ljudi bilo unutra, ali ljudi su bili prestrašeni, umokrili su se, bilo je pobačaja. To je bio pakao. A taj smrad, bio je užasan, stvarno užasan. Tad sam pomislio: ‘Šta da radimo?’ Nismo imali dovoljno hrane, vode ni lijekova. Imali smo tek dovoljno za nas, ali ne mnogo. Bila je to totalna katastrofa”, priča Van Der Berg.

On je po naredbi izašao ispred holandske baze kako bi, kako kaže, s drugim vojnicima napravio vojni štit za “iskusne srpske vojnike”.

“Krupni momci s puškama, noževima; imali su šta god ti padne na pamet. Bili su naoružani do zuba. Neki od nas su im čak morali dati naše pancirke i druge stvari. Izgledali su vrlo prijeteće”, kaže on i prisjeća se da je Holandski bataljon u Srebrenici ostao još nekoliko dana i da je oko baze bilo tiho.

“Sjećam se da smo sjedili vani i pili kafu i mogli smo čuti pucnjeve i pse kako laju, a neko mi je rekao da Srbi još uvijek love izbjeglice po šumi. Ali u to vrijeme svi smo bili otupjeli na tu situaciju”, govori ovaj vojnik i dodaje da su prve godine nakon rata za njega bile teške i da je imao problem s koncentracijom kada se vratio na posao.

On smatra da holandski vojnici koji su bili u Srebrenici nemaju razloga da se žale.

“Neki ne misle tako, ali za Bosance je bilo mnogo, mnogo gore. Zbog toga se ne žalim, jer ako kažem nekome da sam prolazio težak period nakon toga, mi nemamo pravo da govorimo na taj način. Samo trebamo držati jezik za zubima i ne govoriti o tome”, kaže Van Der Berg.

Henk Van Der Berg je napustio vojsku nakon završetka službe u decembru 1995. i vratio se na stari posao. Danas koristi iskustva kroz koja je prošao da pomogne ugroženoj djeci za koju se brinu on i njegova supruga. Tokom 2017. vratio se u Srebrenicu s kolegama veteranima.

Remko de Bruijne: ‘Nismo se mogli boriti’

“Svi to vide kao da su u ponedjeljak uvečer Srbi napali, a onda do utorka ujutro enklava je bila osvojena. Ali to nije slučaj”, priča Remko de Bruijne, koji je sa svoje osmatračke pozicije sedmicama prije vidio tenkove i autobuse kako idu prema Srebrenici, ali da mu je rečeno kako se radi o vojnoj vježbi.

On tvrdi da su “Srbi imali svu kontrolu od prvog do zadnjeg dana”.

“Naš glavni zadatak bio je da posmatramo i da razoružavamo bosanske vojnike. To je bio cilj UN-a. Nikada nije postojala izjava UN-a da smo mi trebali štititi civile, to nije bio naš posao. Na kraju smo pokušali da to uradimo, ali to je bila prva greška koju su napravili”, kaže on i dodaje kako su neki holandski vojnici odlučili “da se bore uz Bosance koji su bili u enklavi”.

“Ali problem je bio u tome što, kao UN, ne možete birati strane, a mi smo to uradili”, objašnjava De Bruijne i prisjeća se kako su stalno pomjerali liniju fronta unazad dok im nije nestalo metaka, nakon čega su se vratili u Potočare.

“Stajali smo izvan ograde fabrike u Potočarima sa zatvorenim kapijama, pokušavajući pokazati da štitimo sve ljude u bazi, ali sve je to bila samo predstava, jer se nismo mogli boriti”, kaže ovaj vojnik.

On napominje da su holandski vojnici pomagali vojnicima Vojske Republike Srpske (VRS) da odvoje muškarce i dječake.

“Svi kažu da smo pomogli u genocidu jer smo im pomogli da razdvoje muškarce od njihovih porodica. Ali mi lično nismo izabrali da to uradimo. Nije da sam ja lično hodao kroz autobus i radio to, Srbi su to radili, a ja sam morao stajati sa strane”, govori De Bruijne.

Remko de Bruijne je nastavio služiti u vojsci do njenog napuštanja po završetku službe. Sada pruža podršku veteranima koji se suočavaju s borbenim traumama i drugim psihološkim problemima. U toku 2019. prisustvovao je izricanju presude bivšem predsjedniku bosanskih Srba Radovanu Karadžiću, gdje je susreo žene koje je izveo iz srebreničke enklave od Srba.

Anne Mulder: ‘Nisam očekivao da će se to desiti’

Holandski vojnik Anne Mulder se prisjeća da mu je bilo čudno kada je pri dolasku u Srebrenicu krijumčario lijekove.

“To je prvo što mi se učinilo čudnim, jer mislio sam da je UN trebao biti glavni. Zašto smo onda krijumčarili stvari u enklavu? Kad smo stigli tamo, rečeno mi je da je cijelo područje u okruženju”, kaže Mulder i prisjeća se da je zaliha bilo vrlo malo i da su se bojali izaći iz baze da ne bi postali taoci.

Situacija se, kaže, s vremenom pogoršavala i bilo je sve manje hrane i municije. On kaže da 1995. godine nije očekivao da će srpske snage napasti enklavu, ali da je to trebao očekivati.

“Srećom, nisam bio uključen u evakuaciju. Bilo je kao u ‘Schindlerovoj listi’. Tu su bile uglavnom majke, djeca i stariji, te oko 240 muškaraca i ti su momci izgledali stvarno uplašeno. To je bilo usred ljeta. Nije bilo hrane i nisu nikako imali privatnosti i nije bilo dovoljno toaleta. Tako da je, sa sanitarnog aspekta, to bio haos”, priča Mulder i situaciju opisuje kao beznadežnu.

Kaže da nije znao da su muškarce hvatali i ubijali niti je očekivao da će se to desiti.

“Nikad nisam vidio toliko mnogo grešaka napravljenih u tako kratkom vremenu. Neke moje kolege su napravile slike [zlodjela], ali su one izgubljene. Činilo se da nešto krijemo. Izgledalo je kao prikrivanje, ali ne mislim da je to bilo to. Bio je to haos koji je stvorilo holandsko Ministarstvo odbrane”, kaže Mulder.

On je napustio vojsku nakon završetka službe i vratio se studiju na univerzitetu. Na kraju se pridružio Narodnoj stranci za slobodu i demokratiju, dijelom zbog njenog priznavanja službe veterana DutchBata. Postao je član holandskog parlamenta 2010. i trenutno je član komiteta za odbranu i komiteta za vanjske poslove. Vratio se u Bosnu 2018. kao posmatrač izbora u Sarajevu i Srebrenici.

(BIRN)

U REŽIJI HDZ-a: “Kakvo oslobođenje Drvara 1995. i Hrvati… Čista provokacija”

Predsjednik SUBNOR-a RS-a Rade Džajić izjavio je da se članovi te organizacije koji baštine antifašističku borbu, duboko protive najavljenoj proslavi navodnog “oslobađanja Drvara u režiji Kantonalnog odbora HDZ-a u Livnu” i da je organizovanje te proslave “čista provokacija usmjerena prema Srbima”.

On je za agenciju Srna rekao da 1995. nije bilo nikakvog hrvatskog oslobođanja Drvara, kako poručuju iz livanjskog HDZ-a, već da su taj grad 1945. tokom Drugog svjetskog rata oslobodili partizani, prenosi RTRS.

“Kakvo oslobođenje Drvara 1995. i Hrvati… Organizovanje te navodne proslave je čista provokacija usmjerena prema Srbima. To je bezobrazluk i huškanje koje može da probudi tenzije među običnim narodom”, rekao je Džajić i dodao da drvarski i ostali Srbi u FBiH mogu da se aktivno bore protiv toga ili isele.

Livanjski mediji ranije su objavili da je na izbornoj skupštini Kantonalnog odbora HDZ-a BiH Livno usvojena inicijativa za obilježavanje 24 godine od “oslobođenja Bosanskog Grahova, Glamoča i Drvara”, uz prijedlog da to bude 13. septembar u Drvaru.

Djelovanje Alije Izetbegovića u toku Drugog svjetskog rata – koju ideologiju je Izetbegović propagirao?

Brzi slom Kraljevine Jugoslavije 1941. godine proizveo je nove političke podjele. Bosna i Hercegovina je ušla u sastav novoformirane Nezavisne Države Hrvatske. Ustaški pronacistički režim koji je vodio NDH vršio je vrbovanje mladića za vlastite oružane snage ali i njemačke, gdje su bili prisiljeni boriti se na zapadnom i istočnom frontu. Alija Izetbegović, nakon početnih dilema, priključuje se tek nastaloj organizaciji “Mladi muslimani” u trenutku kada je imao nepunih šesnaest godina. Tada nije izabran niti na jednu rukovodeću funkciju. Tek će se poslije, u toku ratne 1943. godine naći na mjestu zamjenika odbornika. Mladomuslimanska organizacija se uglavnom bavila globalnim pitanjima političko – duhovnog karaktera, tj. pitanjima u to vrijeme savremenog muslimanskog svijeta, njegovim stanjem i prosperitetom. Nacionalno pitanje Bošnjaka nije se nalazilo među prioritetima organizacije. Iako labavo ustrojena, organizacije je postajala sve popularnija među gimnazijalcima i studentima, koji su i činili jezgro organizacije. Primarna ideja je bila da se radi sa bošnjačkim narodom na njegovom prosjećivanju, kulturnom i političkom povezivanju, ali iznad svega na propagiranju islama i islamskih vrijednosti.

“Islam, protivljenje fašizmu i komunizmu (boljševicima), odnosno svakom totalitarističkom uređenju, ali i povratak nauci, bile su odrednice orijentacije organizacije” navodio je Alija Izetbegović. Njega je organizaciji privukla posebno suština islamske misli kojom su se oni zanosili, za razliku od formalizma tradicionalnog ili prevladavajućeg pristupa tadašnje islamske uleme. No Izetbegović nikada nije generalizirao i bio je itekako svjestan da su određeni imami i alimi tadašnje Jugoslavije, poput Džemaludina Čauševića, Mehmeda Handžića i Kasima Dobrače, odigrali značajnu ulogu u osavremenjivanju islamske misli u BiH. Rad “Mladih muslimana” nastavljen je kroz čitav Drugi svjetski rat a Izetbegović je 1942. godine došao u sukob sa organizacijom jer je svojevoljno uključena, kao omladinska sekcija, u “El Hidaju” – staleško udruženje službenika Islamske zajednice. Suština njegovih zamjerki bila je njihovo kruto tumačenje islama koje je “za posljedicu imalo blokiranje njegovog unutrašnjeg i vanjskog razvoja”. Međutim, organizacija je, da bi spriječila njezino prisilnu priključenje ustaškoj mladeži, potražila zaštitu “El Hidaje”, na prijedlog alima Islamske zajednice Mehmeda ef. Handžića, inače inicijatora Sarajevske i niza drugih rezolucija koje je potpisala bošnjačka inteligencija protiv nasilja ustaškog režima nad Srbima, Jevrejima, Romima itd. Želeći dobre odnose sa Islamskom zajednicom, ustaška vlast je dopustila rad udruženja izvan ustaške mladeži, pa su aktivisti nesmetano mogli djelovati u skladu sa svojim programskim načelima i ciljevima.

U ratnim godinama “Mladi muslimani” su se bavili humanitarnim radom, zbrinjavanjem izbjeglica, islamskom edukacijom omladine i sl. Zna se da je Izetbegović učestvovao i u prihvatanju izbjeglica s Korane i istočne Bosne te da je radio na skupljanju priloga za stradale u bombardovanju. Suočenje sa genocidom nad Bošnjacima zapadne i istočne Bosne tokom 1941. i 1942. godine i kod Izetbegovića je jačao stav da se Bošnjaci moraju braniti, jer ih NDH žrtvuje velikosrpskoj politici kao meso za odmazdu zbog pokolja Srba. Četnici i partizani poslije sastanka u selu Stolice u septembru 1941. godine otvoreno sarađuju i zajedno vrše pokolje nad Bošnjacima. Komunistička historiografija je poslije rata uglavnom prešućivala podatak da je na savjetovanju između ostalog dogovorena otvorena saradnja između četnika i partizana. Formira se i “četničko – partizanski štab”, što je izazvalo podozrenje Bošnjaka i njihov otklon od oružane borbe protiv okupacije i marionetske NDH. Pašaga Mandžić, kao član Pokrajinskog komiteta KPJ za istočnu Bosnu i politički komesar Ozrenskog partizanskog odreda, te narodni heroj i vijećnik AVNOJ-a i ZAVNOBiH-a, je 1973. godine javno ukazao na greške partizansko – četničke saradnje i izjavio da je takvo djelovanje odvojilo partizanski pokret od većine naroda istočne Bosne. Ovakva saradnja potrajala je sve do proljeća 1942. godine na mnogim područjima. Prerastanje partizanske gerile u Narodnooslobodilački pokret (NOP), političko organiziranje putem AVNOJ-a i ZAVNOBiH-a, koji su tokom 1942. i u novembru 1943. godine održale značajna zasjedanja afirmirajući budući republikanski, demokratski i federativni karakter Jugoslavije te ravnopravnost njezinih federalnih jedinica – republika, kao i naroda, ukinule srpsku monarhiju o potpuno prekinule saradnju NOP-a sa četnicima i Dražinom vojskom, Bošnjaci počinju masovnije pristupati pokretu i boriti se na strani Saveznika, koji počinju, posebno nakon sporazuma Tito – Subašić iz 1944. godine, obilato pomagati NOP.

Izetbegović se trebao prijaviti na regrutaciju odmah po polaganju mature 1943. godine, što je izbjegao učiniti. Za tadašnju ustašku vlast postao je bjegunac, pa se skrivao čitavu 1944. godinu. Kada je postalo isuviše opasno da kao bjegunac boravi u Sarajevu, uspjeva pobjeći od ustaških vlasti i sakriti se kod rodbine u Posavini. Prije odlaska u Posavinu, prema svjedočenju njegovog prijatelja i mladomuslimanskog saradnika iz gimnazijskih dana Nedžiba Šaćirbegovića, objavljenom u ‘Sabahu’, bošnjačkom listu u Sjedinjenim Američkim Državama, Aija Izetbegović bio je vinovnikom incidenta u jednom sarajevskom kinu, čime je privukao pažnju ustaške nadzorne službe. Njih su dvojica, Šaćirbegović i Izetbegović, tokom okupacije Sarajeva otišli u kino pogledati neki film. Prema tadašnjoj praksi, prije filma emitirani su propagandni žurnali putem kojih se javnost obavještavala o aktuelnim dešavanjima i političkim zbivanjima i stavovima vlasti, a posebno su se naglašavali uspjesi njemačke vojske, čak i kada ih u stvarnosti nije bilo. Na tu propagandu njih dvojica su glasno počeli negodovati i uzvikivati da su to neistine. Došlo je do komešanja među prisutnom publikom, nakon čega oni bježe iz kina. Ovaj čin mogao je biti još jedan poticaj da se Izetbegović skloni iz Sarajeva.

Kako će sam kasnije svjedočiti po dolasku u Posavinu niti jedna od vojski koje su na tom prostoru operirale nije mu imponirala: ni partizani, ni muslimanska milicija, a pogotovo to nisu bili četnici i ustaše. Ratne 1943. i 1944. godine provodu u origanizovanju humanitarne pomoći brojnim muhadžirima iz istočne Bosne koji su preživjeli četničke i četničko – partizanske pokolje. U takvim akcijama, poginulo je više pripadnika “Mladi muslimana”, čiji je Izetbegović i dalje bio član, unatoč sukobu sa “El Hidajom”. Prilikom jedne pojete Gradačcu, poslije posljednjeg rata, spomenuo je kako je kao mladić učestvovao u borbama za oslobođenje tog grada od okupacije tokom 1945. godine. Nažalost, osim njegovih fragmentarnih sjećanja, nema dostupnih podataka o Izetbegovićevom sudjelovanju u borbenim akcijama NOP-a. Tako se može zaključiti da je Izetbegović kao dvadesetjednogodišnjak svojevoljno pristupio oslobodilačkom pokretu i partizanskim jedinicama. Nažalost, nema potpuno pouzdanih podataka o vremenu njegova učešća u NOP-u. Po nekim svjedočanstvima tek 1945. godine, nakon pobjede NOP-a, negdje u kasnu jesen biva mobilizovan, jer je formalno još trajalo ratno stanje, i sve do početka marta 1946. godine pripadnik je divizije koja se prvenstveno bori protiv ostataka četničkih bandi istočno od Sarajeva. U kopiji registra matičnih knjiga Općine Centar (Sarajevo) zapisano je da je Izetbegović u redove Jugoslavenske armije ušao u aprilu 1945. godine, ali se ni ti podaci ne mogu smatrati potpuno pouzdanim.

Bosnae.info

Premijerka Srbije: Ovo je PITANJE SVIH PITANJA sa Bosnom i ako mene pitate…

Premijerka Srbije Ana Brnabić govorila je o tome koji su najurgentniji sporovi koje bi Srbija trebala da riješi sa svojim susjedima. Brnabić kaže da je to pitanje granica sa Hrvatskom i BiH, ali i most Ljubovija-Bratunac.
“Ako me pitate šta je prioritetno, odnosno pitanje nad pitanjima, to je onda taj most, jer mi je nevjerovatno da građani koji žive tamo ustanu ujutru, vide most, ali ne mogu da pređu nego moraju da idu na druge granične prijelaze”, navodi Brnabić za Tanjug.

Podsjeća da postoji jasan dogovor da će Srbija finansirati most, entitet RS pristupne prelaze, a država BiH granične prijelaze i da će dati dozvolu za njihovo otvaranje, što se nije dogodilo.

Nada se da će u BiH uskoro biti formirano Vijeće ministara BiH i da će se raditi na rješavanju tog pitanja.

Kad je riječ o granicama, Brnabić podsjeća da su formirane komisije koje se bave tim pitanjem, ali ocjenjuje da u ovom trenutku nije pravo vrijeme da se sa tim nastavi, jer vlast u BiH nije formirana, a u Hrvatskoj “to nije oportuno zbog njihove pripreme za kampanju”

Milomiru Davidoviću potvrđena presuda za silovanje u Foči u julu 1992.

Apelaciono vijeće Suda Bosne i Hercegovine potvrdilo je presudu Milomiru Davidoviću kojom je osuđen na sedam godina zatvora zbog silovanja u julu 1992. godine u Foči, piše portal Detektor.ba.

Prvostepenom presudom iz februara ove godine je proglašen krivim što je od 3. do 18. jula 1992. godine odveo u stan u zgradi ‘Lepa Brena’ zaštićene svjedokinje S-1 i S-4, te ih prisilio na seksualni odnos. Nakont toga su ih silovali drugi vojnici. Prethodno je žrtve iz fočanskog Srednjoškolskog centra izveo Dragan Zelenović.

Kako je naveo Detektor.ba, Davidović je prvostepenom presudom oslobođen optužbe da je u istom periodu silovao S-1, S-4 i još jednu ženu bošnjačke nacionalnosti, u napuštenoj kući u mjestu Dobro Polje, nakon što ih je Zelenović prethodno doveo iz Srednjoškolskog centra.

Apelaciono vijeće je potvrdilo i ovaj dio prvostepene presude.

Oštećenoj S-1 je dosuđen dio imovinskopravnog zahtjeva zbog pretrpljenog straha, fizičke i duševne boli, povrede slobode, dostojanstva, morala i prava ličnosti, kao i umanjene životne sposobnosti, a Davidović je obavezan da joj plati 10.000 maraka. Za ostvarivanje ostatka iznosa, oštećena se upućuje na parnicu.

Davidović je obavezan platiti i naknadu sudskih troškova u osuđujućem dijelu.

Na ovu presudu ne postoji pravo žalbe, navodi Detektor.ba.

Proces prelaska JNA iz antifašističke u srpsku vojsku – kako je trobojka zamijenila petokraku

Jugoslavenska narodna armija, ugrađena u temelje nove – komunističke Jugoslavije, sve do raspada SFRJ oslanjala se na parolu “bratstva i jedinstva”. Njezina uloga u SFRJ od 1970. godine postajala je sve značajnija, a poslije smrti Josipa Broza Tita 1980. godine, počela je postepeno izmicati civilnoj kontroli i nametala se kao samostalni faktor države u kojoj su prevlast preuzimali velikonacionalni elementi. Smanjenjem brojnog stanja za 30% i reorganizacijom komande 1986. godine nastojalo se poslati u penziju oficirski kadar koji je iznio narodnooslobodilačku borbu tokom Drugog svjetskog rata. Od sredine 1988. godine u strukturi JNA sve se više prožima srpski element a položaj nesrba postaje sve složeniji. U njenom rukovodstvu gubi se karakter zajedničke borbe, uznemiravaju se starješine nesrpske nacionalnosti te se otvaraju rupe za prodor antikomunističkih i fašističkih elemenata. Velikosrpske ideje su do tada duboko zahvatile i JNA u kojoj su Srbi uvijek bili najbrojniji, a koja je godinama stvarala sliku o sebi kao “posljednjem branitelju Titove Jugoslavije”. Vodeći generali JNA postepeno se uključuju u politički život SFRJ i vojsku sve više upotrebljavaju za ciljeve srpskog režima. Iako je JNA imala obavezu da brani suverenitet i teritorijalni integritet Jugoslavije, ona učestvuje u njezinom razbijanju. Novo rukovodstvo JNA u potpunosti se stavilo u službu srpskog velikodržavnog projekta.

Sve do početka osamdesetih godina XX stoljeća rukovodstvo vojske bilo je višenacionalno. Ipak, primjera radi, u užem vojnom rukovodstvu bila su samo četiri generala Muslimana (Bošnjaka): Džemil Šarac, Enver Ćemalović, Asim Hodžić i Rahmija Kadenić. Od sredine osamdesetih godina surovo je kršen otpor dijela kadrova procesima izrođavanja u nenarodnu vojsku, koja se odrekla svoje tradicije i ciljeva. Time je JNA pretvorena u subjekt i sredstvo velikosrpskog režima koji je planirao agresiju. Istovremeno se aktivirao i proces osipanja aktivnog i rezervnog vojnog kadra i jačanja nacionalističkih snaga. U periodu od 1980. do 1991. godine u penziju su otišli gotovo svi učesnici narodnooslobodilačkog rata, izuzev generala Kadijevića. U maju 1988. godine u širem vodećem sastavu SSNO bio je samo jedan Bošnjak – general major Fikret Jakić. U potpunosti je ovladao proces brojčanog prevladavanja kadrova iz srpskog naroda, a smanjivanja iz drugih naroda, posebno Bošnjaka.

Oficirski kadar je nakon formiranja Demokratske Federativne Jugoslavije/Federativne Narodne Republike Jugoslavije u većini bio srpski. Tako je 1947. godine 63% vojnih i političkih rukovodilaca oficirskog kadra JNA bilo iz reda Srba i Crnogoraca (Srba 52% a Crnogoraca 11%). U narednom periodu, od 1947. do 1991. godine, procenat Srba je dodatno povećan. Tako je 1981. godine u strukturi nacionalnog sastava oficirskog kadra JNA postojala potpuna dominacija Srba i Crnogoraca. Oni su u toj strukturi participirali sa 66,2%. Bošnjaka je bilo tek 2,4%, što je u odnosu na 8,4% stanovništva, koliko su činili, bilo znatno nesrazmjerno. Nacionalna neravnopravnost je naročito bila izražena među polaznicima vojnih škola, koje su proizvodile nacionalnu neravnomjernost u starješinskom kadru. U JNA je, u cilju formiranja jednonacionalne – srpske vojske, nemilosrdno i radikalno vršeno “čišćenje” komandnog kadra na nacionalnoj i političkoj osnovi. Iz aktivne službe su odstranjivani svi oni koji su se protivili nacionalizmu, a na visoke funkcije su dovođeni provjereni i poslušni velikosrpski elementi. Čišćenje se naročito aktiviralo 1990. godine kada su smjenjivani svi – od vodnika do generala. Komentarišući ovakav proces Ivan Stambolić je zapisao: “To je Armiju odvelo u krvavo bespuće, sve do njezine konačne porote u obračunu sa svim jugoslavenskim narodima, uključujući i srpski”.

Vojno rukovodstvo se, uključujući i jedinog preostalog “partizanskog” generala Kadijevića, od 1989. godine priklonilo velikosrpskoj politici Slobodana Miloševića i bilo u rukama beogradskog režima. JNA je, posebno od 1990. godine, bila pod političkom kontrolom Srbije. Velikosrpski plan odbrane “srpskih zemalja” na frontu Karlobag – Ogulin – Karlovac – Virovitica, “postavio joj se kao jedini izlaz po principu ‘uzmi ili ostavi’”. Za taj drugi slučaj Milošević i Jović su “pripremili ucjenu – formiranje vojske Srbije i napuštanje JNA”. Nemajući više “moralne i političke snage da se odupre”, JNA je prihvatila “velikosrpski politički i vojni koncept i izgubila jugoslavensko tlo pod nogama”. Od marta 1991. godine JNA je od “zajedničke oružane sile svih naroda”, kako je to definisano Ustavom SFRJ, postala oružana sila Srbije i Crne Gore i njihovih kolaboracionista u Hrvatskoj i BiH. Ta nelegalna – srpska Vrhovna komanda bila je u sastavu: Boris Jović, Jugoslav Kostić, Sejdo Bajramović (Srbija), Branko Kostić (Crna Gora) i Veljko Kadijević (JNA), dok je stvarnu komandu nad JNA preuzeo Slobodan Milošević. Transformacija JNA u nacionalnu vojsku izvršena je na cijelom prostoru Jugoslavije. Vojno rukovodstvo je naredilo svim starješinama koje se ne slažu sa “novom politikom” da napuste JNA. Ipak, pravo osipanje oficirskog kadra otpočelo je tek sa napadom na Sloveniju u ljeto 1991. godine. Uoči napada na Hrvatsku u JNA je bilo 12,6% hrvatskog oficirskog kadra. Vojska je u julu 1991. godine sve više bila nacionalno čista – srpska vojska. Gotovo svi Slovenci su se povukli iz vojske i većina Hrvata, dok Albanaca i Bošnjaka gotovo da nije bilo, te zanemarljiv broj Makedonaca. Početkom septembra 1991. godine zabilježena je masovna praksa odbijanja nošenja “titovke” od strane vojnih obveznika, ali i uklanjanja Titovih slika iz armijskih prostorija. Na uklanjanju Titovih slika iz prostorija posebno je insistirao general Vuk Obradović.

Iako je JNA doživjela poraz u kratkom ratu u Sloveniji, njoj nije niti odgovarao sukob većih razmjera na tom prostoru. Kako su u međuvremenu u potpunosti preovladali velikosrpski elementi u vojsci, Slovenija nije bila od interesa jer se ona nije uklapala u projekat Velike Srbije, tako da je vojska povučena na “srpske granice” u Hrvatsku, a zatim i u BiH. Izbacivanje petokrake i njena zamjena trobojkom, ali i četničkom kokardom, kao i sklanjanje Titovih slika, dovoljno govori o “novoj orijentaciji” JNA. Novi najsnažniji uticaj na JNA imale su Socijalistička partija Srbije i Srpska demokratska stranka BiH. Povlačenjem JNA iz Slovenije i Hrvatske u BiH, prema Joviću u oktobru 1991. godine od 200 000 pripadnika JNA 70% su bili Srbi, a od 100 000 rezervista 75% je bilo Srba.

Krnje Predsjedništvo SFRJ 25. februara 1992. godine donijelo je odluku o prestanku aktivne vojne službe tridesetorici generala i admirala JNA, uključujući i generala Kadijevića. Na njihova mjesta postavljeni su isključivo velikosrpski orijentisani generali i admirali. Milošević je za svega pola godine 1991/92. penzionisao 135 generala od 200, koliko ih je redovno imala JNA. Razlog je bio taj što nisu odgovarali nacionalističkim kriterijima nove vojske. Rukovodstvo je 8. maja 1992. godine donijelo odluku o prihvatanju ostavke načelnika Generalštaba oružanih snaga Jugoslavije, generala Blagoja Adžića i postavljanje na njegovo mjesto generala Živote Panića, kao i odluku o razrješenju komandanta 2. armijske oblasti, generala Milutina Kukanjca. Istovremeno je donesena i odluka o prestanku službe i odlasku u penziju dodatnih 38 generala i admirala. Istovremeno, tokom čitave 1991. godine JNA je, uz podršku organa SR Srbije i SDS-a BiH, radila na destrukciji BiH. Prebacivale su se vazduhoplovne, oklopno – mehanizovane, pješadijske i artiljerijske jedinice i sredstva iz Slovenije i Hrvatske u BiH, čime je stvorena do tada neviđena koncentracija vojne snage na tako malom prostoru. U skladu sa srpskim velikodržavnim projektom (RAM) JNA je izvela prvo agresiju na Hrvatskom i okupirala jednu trećinu teritorije, a zatim i na BiH, uz učešće kolaboracionističkih jedinica SDS-a iz BiH, ali i Srbije i Crne Gore. JNA je postala osnova za formiranje tri nove vojske: Vojske Savezne Republike Jugoslavije, Vojske Srpske Republike Bosne i Hercegovine (kasnije Vojska Republike Srpske) i Vojske Republike Srpske Krajine. Na taj način JNA je i formalno transformisana u tri srpske vojske, iako je bilo jasno da je riječ o jedinstvenoj velikosrpskoj vojsci sa jedinstvenim Generalštabom u Beogradu. Time je istovremeno označen i kraj JNA, koja se pretvorila u snagu i oružje za ubijanje, raseljavanje, pljačku, masovne progone i dr.

Bosnae.info

Kako su borci 7. korpusa opisali komandanta Mihajla Petrovića – “legenda o majoru živjet će vječno”

Tokom rata Armija Republike Bosne i Hercegovine iškolovala je mnogo majora, međutim na ovim prostorima kada se pomene major, bude se asocijacije na samo jednog čovjeka – legendarnog komandanta sa Šešiće planine Mihajla Petrovića. Borci 7. korpusa ARBiH se pitaju kako napisati tekst o čovjeku koji u svom činu nosi ime, prezime i kompletnu biografiju i koji je već početkom rata, dok se mnogi čestitio nisu ni snašli, od “svojih” Mudričana napravio komandose. Kako naći prave riječi za rođenog Beograđanina, Srbina, inžinjera elektrotehnike, oficira bivše JNA, koji je dao pismeni otkaz na službu sa obrazloženjem da se ne slaže sa jednonacionalnom politikom u tadašnjoj JNA i odmah se stavio na raspolaganje Štaba teritorijalne odbrane. Rukovodio je zauzimanjem Tehničkog remontnog zavoda Travnik u kome je radio gotovo 15 godina, jasno iskazujući svoje opredjeljenje, jer kako sam reče: “Kada je počela agresija na našu domovinu, u ime Travnika, njegovih građana i svega lijepog što sam doživio zajedno sa ovim ljudima, nisam mogao otići i napustiti ih sada kada im je najteže. Ostao sam jer ovdje je moja raja”.

Upravo zbog takvog stava Major je bio izuzetno omiljen. Imao je izražen osjećaj za pravdu, pa je okupio ljude iz sela Mudrike, sa Vlašičkog platoa, koje su dojučerašnje komšije Srbi protjerali sa njihovih ognjišta i zajedno sa njima krenuo u rat protiv agresora, svakodnevnom obukom stvarajući od njih elitnu jedinicu čiji su položaji bili na Šešićkoj planini. U to vrijeme bio je svojevrstan kuriozitet: Major Srbin vodi jedinicu u kojoj su svi borci Bošnjaci. O njima Major kaže: “To su radnici, gorštaci iz bosanskih šuma, kojima život nikada ništa nije poklanjao nego samo uzimao. Oni su dobričine, koji su svojim komšijama Srbima sve opraštali, do onog trenutka kada su im zapalili njihov krvavi znoj u mudričkom džematu. Međutim, ni tada nisu postali ekstremni, već su spremni oprostiti svima koji nisu okrvavili ruke”.

Svakodnevno izvodeći obuku pripremao je borce za specijalna diverzantska dejstva i pri izvođenju takvih zadataka bio je uvijek na čelu. Rijetko je govorio o uspjesima koje su postizali iako se zna da je za par mjeseci njegova jedinica izbacila iz stroja preko 100 neprijateljskih vojnika, a o mukama i strahu koji su izazivali kod njih govori izjava srpskog komandanta na njihovom radiju: “Mi smo na Šečićkoj planili vodili Vijetnamski rat”. Major i njegovi borci imali su mnogo razloga za razgovor sa novinarima, ali on je uz svoj dobro poznati osmijeh odbijao riječima: “Čekaj bre da otjeramo četnike, a onda ćemo da pričamo i hvalimo se”. U junu 1992. godine agresor je na prostorima Bosanske krajine otpočeo sistematsko čišćenje nesrpskog stanovništva, koje se u dugim i tužnim kolonama slijevalo kao rijeka u Travnik. Odlazeći na položaj Major i njegovi borci susretali su nesretne ljude poklanjajući im toplu ljudsku riječ i potvrdu da su ovdje na sigurnom i među svojima. I tada Major u TV kameru izgovara rečenicu koja je obišla svijet: “Nakon doživljenog razaranja Turbeta i Karaule, i nakon susreta kolona prognanika sa područja Bosanske krajine, postao sam veći Musliman od svih bosanskohercegovačkih Muslimana, a na Drini i Savi bit ću veći Srbin od svih bosanskohercegovačkih Srba”. Tom izjavom opet je potvrdio svoje opredjeljenje za borbu protiv zla, na strani onih koji su beznočno i najbrutalnije napadnuti.

Istovremeno sa obukom, planiranjem i izvođenjem borbenih dejstava, vodio je brigu o logistici i moralu u jedinici, a njegova desna ruka bio je, zvuči nevjerovatno, efendija Nurija Grabus – Dino. Boravkom na čudljivoj i prkosnoj Šešićkoj planini, Majorevi borci su upoznavali njene ćudi i ljepote, kao i sebe same. Stvorila se tako neka čudna ljubav koja ih je vezivala. Samo oni koji su hodili ovim našim planinama i upoznali ih znaju da planina koga zavoli ne ispušta tako lahko. Jednostavno sačuva ga samo za sebe ne želeći ga dijeliti ni sa kim. Vežu se vječno. Tako je čudljiva i prelijepa Šešićka planina, kojoj je Major poklonio svu svoju ljubav i umijeće, valjda sluteći skori odlazak njega i njegovih boraca, ljubomorno i sebično ga uzela u svoje orkilje. Dana 25. oktobra izvršavajući borbeni zadatak Major je teško ranjen. Iako očajni, njegovi borci munjevitom brzinom pružaju mu prvu pomoć i dovoze u Travničku bolnicu, odakle je transportovan u Zenicu, u koju, nažalost, nije stigao. Negdje u Drivuši, prestalo je kucati “jedno veliko ljudsko srce”. Borci smatraju da je i on slutio svoj kraj, jer je odlazeći na položaj rekao supruzi Ani i prijateljima: “Ako poginem ukopajte me među moje borce i neka mi dženaza krene ispred Gasulhane”. Nakon njegove smrti muk, čuđenje, tajac, ali i ponos na sve što je učinio ovom gradu i njegovim ljudima. Osvanuo je tužni utorak 2. novembra 1992. godine, dan kada je grad Travnik sa suzama ispraćao svog najdražeg sugrađanina, potvrđujući njegove riječi: “Da Bosne i Hercegovine nema bez sva tri naroda”.

Tog dana u veličanstvenoj, tužnoj, ali nadasve ponosnoj povorci bili su svi travničani, bez obzira na vjeroispovjest. Major Pero otišao je onako kako je i živio okružen ljudima, a njegov mezar na čelu mezarluka i slučajnom prolazniku govori o njegovom načinu života, jer on je i u akcijama bio samo i uvijek na čelu. Nakon svih koji su došli da se oproste, posebna tuga, pored porodice supruge Ane, sina Saše i kćerke Jelene, izbila je iz očiju njegovih Mudričana, koji su mu dali obećanje: “Dragi naš Majore krenuo si sa nama da dođemo do Drine, zbog tebe i u ime tebe, doći ćemo mi, a tako i ti sa nama.”

Bosnae.info

“Komšiću, krenuo si NA DEJTON, to je to, krećemo i mi na tebe”

Iz HNS-a naglašavaju kako je konstitutivnost i jednakopravnost konstitutivnih naroda i po slovu Ustava BiH i po njegovom tumačenju od za to najmjerodavnije institucije, Ustavnog suda BiH, ne samo neporeciva ustavna kategorija nego i natkrovljujuće ili temeljno načelo cijeloga Ustava BiH, a time i Daytonskoga sporazuma jer je Ustav BiH najvažniji dio toga sporazuma
Hrvatski narodni sabor traži reakciju protiv Komšića

Hrvatski narodni sabor (HNS) BiH smatra kako je predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željko Komšić, koji je, kako navode, posredstvom izbornog inženjeringa i većinske bošnjačke izborne volje uzurpirao poziciju hrvatskog člana Predsjedništva BiH, u svojoj jučerašnjoj izjavi na grub i potpuno izravan način pokvario same temelje ustavnog poretka BiH i Daytonskog mirovnog sporazuma. Komšić je juče izjavio da je “prihvatanjem Mišljenja Europske komisije HDZ odbacio povijesno zaostali koncept konstitutivnosti”.

Komšić je, kako navode, višekratno eksplicitno izjavio kako ne priznaje i odbacuje načelo konstitutivnosti naroda te pozvao i druge političke subjekte u BiH da se pridruže njegovoj neustavnoj i antidaytonskoj političkoj agendi.

Iz HNS-a naglašavaju kako je konstitutivnost i jednakopravnost konstitutivnih naroda i po slovu Ustava BiH i po njegovom tumačenju od za to najmjerodavnije institucije, Ustavnog suda BiH, ne samo neporeciva ustavna kategorija nego i natkrovljujuće ili temeljno načelo cijeloga Ustava BiH, a time i Daytonskoga sporazuma jer je Ustav BiH najvažniji dio toga sporazuma.

“Stoga, bez imalo pravne i političke dvojbe, Komšićeve izjave treba okarakterizirati kao izravan udar na ustavno-pravni poredak, negiranje Ustava BiH i nepoštivanje Daytonskog mirovnog sporazuma.

Hrvatski narodni sabor u BiH će poduzeti sve raspoložive legitimne pravne i političke aktivnosti kako bi ovo antidržavno, antiustavno i antidaytonsko djelovanje bilo sankcionirano i onemogućeno. Također, pozivamo i sve ostale mjerodavne pravne i političke subjekte u BiH i međunarodnoj zajednici da osude i sankcioniraju navedeni pokušaj negiranja i rušenja ustavno-pravnog poretka BiH”, priopćili su iz HNS-a.

Kako su dodali, “svoje opasne antiustavne postupke Komšić pokušava opravdati vlastitim (pogrešnim) tumačenjem Mišljenja Europske komisije o zahtjevu BiH za članstvo u EU, u kojem se na bilo koji način ne poistovjećuje osiguranje prava kandidiranja na izborima s ukidanjem temeljnog načela Ustava BiH i Daytonskog sporazuma, načela konstitutivnosti naroda”.

Dokument, kako ističu, sadrži na nekoliko mjesta kritike mehanizma zaštite vitalnog nacionalnog interesa, za koji se navodi da otežava i usporava proces donošenja odluka, ali nigdje ne poziva na ukidanje načela konstitutivnosti.

“Spomenute izjave Željka Komšića samo su još jedan u nizu dokaza kako je njegovo već treće uzurpiranje pozicije hrvatskog člana Predsjedništva BiH dio osmišljene unitarističko-šovinističke političke agende. Jedan od glavnih ciljeva te agende je potpuno ustavno, pravno i političko dekonstituiranje Hrvata, najprije na razini Federacije BiH, a onda i na razini države”, stoji u priopćenju.

JOŠ JEDNA RUNDA: Novi sastanak Izetbegovića, Dodika i Čovića biće održan..

Sastanak predsjednika SNSD-a, HDZ-a i SDA, Milorada Dodika, Dragana Čovića i Bakira Izetbegovića trebao bi se održati najkasnije do utorka, 20. avgusta, kada su zakazane dvije sjednice Predsjedništva BiH, saznaje Novinska agencija Patria.

Još uvijek se čeka na zvaničnu potvrdu ove informacije.

Novi sastanak je usaglašen tokom jučerašnjeg razgovora šefa Delegacije EU u BiH Larsa-Gunnara Wigemarka i Dodika na Jahorini. Razgovor Wigemarka i Dodika trajao je oko dva sata, a Wigemark bi trebao posredovati i tokom nove runde pregovora predsjednika nacionalnih partija u BiH.

Dodik je ranije izjavio da odbija poslati svoju delegaciju u Ambasadu SAD-a u Sarajevu, gdje su se trebali približiti stavovi oko ANP-a.

Ranije, 5. avgusta u Sarajevu je održan sastanak lidera političkih stranaka i šefa delegacije Evropske unije u BiH Larsa Gunara-Vigemerka oko deblokade formiranja vlasti. Predsjednici SDA, SNSD-a i HDZ-a BiH tada su postigli dogovor u vezi sa formiranjem Vijeća ministara Bosne i Hercegovine, te potpisali Principe za formiranje vlasti na nivou Bosne i Hercegovine.

Situacija iza toga se zakomplicirala, jer se različito tumače potpisani Principi, a koji se odnose na usvajanje Godišnjeg nacionalnog plana (ANP) bez kojeg Željko Komšić i Šefik Džaferović neće podržati SNSD-ovog Zorana Tegeltiju za budućeg državnog premijera.

(SB)

Oglasila se OSA o diplomi direktora Osmana Mehmedagića

Rješenje kojim Inspektorat entiteta RS traži od Univerziteta za poslovne studije poništavanje diplome direktora Obavještajno-sigurnosne agencije (OSA) Bosne i Hercegovine predstavlja novi nasrtaj na OSA-u i direktora Osmana Mehmedagića, saopćeno je iz OSA-e BiH.

“Diploma direktora Mehmedagića je uredno stečena i izdata. To je potvrđeno u više ranijih provjera koje je kroz svoju karijeru u obavještajnom sektoru Mehmedagić prolazio. OSA BiH i direktor Mehmedagić su već duže vrijeme pod konstantnim udarima pojedinih pravosudnih i političkih centara moći kojima ne odgovara zakonit, profesionalan i odgovoran rad Agencije u borbi protiv kriminala i drugih štetnih djelovanja po državu Bosnu i Hercegovinu i njene građane”, navodi se u u saopćenju OSA-e.

U saopćenju se navodi da je ovo pokušaj da se preko Inspektorata RS na ovakav način diskredituju Mehmedagić i OSA BiH, te je to samo nastavak udara “i potpuno je jasno ko i s kojim ciljem stoji iza njih”.

“Pravosudne institucije i inspekcije imaju pravo da u skladu sa zakonom vrše provjere, ali niko nema pravo da montira bilo kakve istrage kojima bi diskreditirali osobe koje se suprostavljaju organizovanom kriminalu u BiH”, zaključili su iz OSA-e.

Recent Posts