Home Blog Page 58

ŠTA BI GRAĐANI RS-a DOBILI KADA BI ENTITET ODVOJIO OD BiH: Ova analiza je poražavajuća za Dodika…

„Republika Srpska je već odvojena, samo što to nije proglašeno“, tako je građane Bosne i Hercegovine u najnovijem istupu obavijestio predsjedavajući Predsjedništva Milorad Dodik, apsolutni vladar života i smrti u RS i lider vladajućeg Saveza nezavisnih socijaldemokrata.

A onda u maniru pravog militanta poručio da “ne može neko iz Sarajeva reći da je Banjaluka njegova, kad je ona srpska!”

Iako je nesporno da ima pravo da promišlja, bilo bi dobro da, zarad mirne krvi među usijanim glavama, to radi u svoja četiri zida. Jer, kad promišlja naglas to zvuči poput poziva na novi žestok rat: “Najstabilnije bi bilo kada bi se Srbi objedinili u jednoj državi – Srbiji”.

Valjda, zbog dva miliona evra vrijedne vile na Dedinju čiju kupovinu još nije objasnio narodu za čije se interese, navodno, svakodnevno bori u mrskom mu Sarajevu. Do nje bi u objedinjenju lakše mogao taksijem koji mu opet plaća narod, a taksira Helikopterski servis te iste Republike.

Dok tako “iz inostranstva” posmatra poslušnike u Republici Srpskoj, ne treba zaboraviti da dnevne aktivnosti usmjerava i na brojanje miliona KM koji su, zasad, neobjašnjenim i neistraženim putevima stigli do njegovih džepova.

One koje je poslije izbora ostavio na „braniku otadžbine“ obavezao je da njeguju tanane stranačko-prijateljske niti. Dok svako vuče svoju vunicu, rujni tragovi od džepa naroda, preko tendera i ostalih biznis dilova, vode do firmi SNSD-u dobro znanih vlasnika.

Sve i kada bi se formalno odvojila od Bosne i Hercegovine, pa i ako zanemarimo međunarodne konsekvence koje bi Republika u koju se “zaklinje” u tom slučaju trpjela, poniženi građani ne bi osjetili nikakvu promjenu. Baš nikakvu!

Prijatelji, djeca, kumovi…

Autoputeve bi i dalje gradio blizak prijatelj Milorada Dodika, Slobodan Stanković i njegova firma “Integral inženjering”. Doduše, nije sasvim sigurno da je firma uistinu Stankovićeva, jer se na sastancima, kao predstavnik kapitala “Integrala”, s vremena na vrijeme pojavljuje Dodik junior.

Svaki megabajt interneta, svaki metar kabla položio bi “Prointer” iza kojeg zvanično ne stoji, a zvanično njim upravlja, vjerovali ili ne, opet Dodik junior.

Nema seoskog prilaza niti udaljenije vukojebine gdje ne bi došle Kajine mašine. To što kilometar seoskog puta do mjesta sa deset kuća vrijedi milion maraka, Bog će narodu oprostiti, jer ktitor Kaja će crkvu da sagradi. On je, što bi mu jednom prigodnom biznis prilikom rekao Joca Amsterdam, ”pošten čovek”.

Ni za skupo plaćene naplatne kućice narod Republike Srpske neće morati da brine. Nema te bespotrebne kućice koju firme Dragana Čorokala neće ukloniti. Neće sada neki milioni stajati na putu građanima samostalne Srpske da furaju autoputevima od Banjaluke do…, šta znam, Laktaša. Sve dalje od Laktaša se plaća! A narod baš nema para pa trenutno putem furaju ježevi i vjeverice, kao u pjesmama Jove Zmaja. Ali, u samostalnoj Srpskoj narod će autoputem ići od kuhinje do hale, ako bude štogod imao da ubaci u usta.

I apsolutna sloboda u Republici Srpskoj mora da se poštuje, a kako to provjeriti u pravo vrijeme i na pravom mjestu nego brzom i bezbjednom limuzinom. Tu se dokazuje i tender-kredibilitet brižno gradi Đorđa Kojić, stranački kadar, vlasnik “Brčko Gasa” i glavni snabdjevač institucija.

Republičku imovinu i dalje će krčmiti inostrani pred sudovima dokazani hohštapleri i utajivači poreza kojim se ovdašnja vlast ne bavi dok im istovremeno u bescijenje daje ono što je stvarao ovdašnji narod.

Jer, Dodik takvima voli da poruči, ali i da vikne preko Drine: “Dobrodošli na slobodnu teritoriju”. Čuo je to prije koji dan presuđeni kriminalac i utajivač poreza Miroslav Mišković, dok je otvarao famozni “Delta Planet” ispod kojeg je zemljište stekao kriminalom. Narod će u sobodarskoj zemlji za slične od vlastitih usta odvajati ogroman porez i graditi velelepne kružne tokove. A u sredini će biti zastava. Da se vijori 12 metara! I da sve što je u RS ostalo stane pod istu!

Ono čega se pametan stidi, Dodik će bez problema priznati. Ne postoji mjesto na koje se nije “ugradio”.

“Gotovo da nema nijednog objekta koji je izgrađen u Istočnom Sarajevu, a da u tome nije učestvovao SNSD – od gradske kuće, preko vrtića, muzeja, puteva, pozorišta, trga, dvorane, pa do bolnice”, poručio je.

A narodu…

Ako pak kome zasmeta ova apsolutna sloboda i poželi nešto reda, u slobodarskoj, samostalnoj Srpskoj može ljubazno, sa “dragi ministre”, da se obrati prvom specijalcu Draganu Lukaču.

U RS ljudi će slobodno šetati. Doduše, ne baš svuda, ne baš kad hoće i ne u grupama većim od po troje, ali će zato moći neometano da fotografišu. Ipak, da ne bude dibidus dosadno, tu bi mogla (u formi izmijenjenoj u odnosu na trenutnu) da postoji začkoljica. I turisti i domaći moraće da budu oprezniji da im u kadar ne uleti neki Lukačev policajac ili, ne daj Bože, konj ili neko drugo službeno lice. Jer, u Policijskoj Srpskoj sloboda jeste apsolutna, ali samo za potočić i cvijet, dok mini hidroelektrane ne kažu drugačije!

Ako li ko s uma smetne sve ovo, bez brige! Tu će biti policajci da, po znatno proširenim ovlaštenjima, nesmetano hapse, privode, uzimaju izjave, presreću, prijete, udaraju… Vraćaju na pravi, slobodarski put! (Priručnik: Protest, Banjaluka 25. decembar 2018. godine).

Jer, ministar-beton zna šta je red, a sve što narod treba da zna krije se u drvenoj palici, uz brutalan povik –

Naprijed!

Posljednji dani bužimskog komandanta – Izeta Nanića

Supruga slavnog komandanta odbrane Bužima i 505. viteške brigade, Sefija Nanić vjeruje da je Izet predvidio svoju smrt! Nekoliko dana prije kobnog 5. avgusta 1995. godine, kada je dao svoj život za domovinu Bosnu i Hercegovinu, odlazio je na mezar svog brata Nevzeta, koji je kao pripadnik Armije Republike Bosne i Hercegovine poginuo još 1992. godine, i tamo dugo ostajao. Noć prije pogibije, 4. avgusta 1995. godine, komandant Nanić je zabilježio svoja “Razmišljanja”. U svojim “Razmišljanjima”, koja je počeo da bilježi tačno u 21:30, naveo je pravce sutrašnjeg napada 505. viteške brigade i imena starješina kojima je zadatke izdao. Pravac je bio: Previja – Vratnik – Glina. Zadatak:spoj sa Hrvatskom vojskom.

U “Razmišljanima” je naveo i sada već legendarnu misao: “Sve je u igri. Nadam se da će uspjeti i ja sa njima – a onda i narod. Pobjeda je blizu. Ako Bog da, bit će moja BiH. Osjećam se da mogu uraditi zamišljeno. Daje mi snagu i sve sam uložio. Nestalo je struje. Sretno”.

Alija Osmanović, starješina 505. viteške brigade, bilježi da je komandant Nanić 4. avgusta, prilikom postrojavanja elitne jedinice “Hamze”, izjavio: “Ne smijemo dozvoliti da Hrvatska vojska izgubi ovu bitku. Mi se moramo spojiti sa njima. Ako se ne susretnemo sa njima u Dvoru, borbu nastavljamo do Kostajnice, odnosno dok se sa Hrvatskom vojskom ne spojimo”.
Igrom sudbine, Nanić je 5. avgusta, izabrao svoje komandno mjesto na Ćorkovači. Tu su bužimski borci izvojevali prvu veliku pobjedu protiv srpske vojske, 7. oktobra 1992. godine. Između Ćorkovače 1992. i Ćorkovače 5. avgusta 1995. godine bile su mnoge sudbonosne bitke, za opstanak, ne samo Bužima, već cijele BiH. Bužimljani su predvođeni svojim komandantom, i ranije vodili velike bitke, ali su nakon Ćorkovače počeli oslobađati svoju zemlju. Tokom srpske ofanzive “Munja 93”, Nanićevi borci su 2. januara 1993. godine do nogu porazili srpsku vojsku. Također, i u srpskoj ofanzivi “Breza 94”, u septembru 1994. godine, Ratko Mladić je jedva izvukao živu glavu u naletu boraca 505. bužimske brigade. Abdić i njegova Narodna odbrana su najveće poraze doživjeli upravo u borbi protiv boraca 505. brigade. Samo u avgustu 1994. godine, Nanić je osmislio operaciju u kojoj će biti zarobljeno 1 200 pripadnika Narodne odbrane (autnomaša). Smisao operacije je bio da su autonomaši uvučeni duboko u teritoriju pod kontrolom 505. brigade, kako bi se činilo da je 5. korpus potpuno razbijen. Komandant 4. brigade Narodne odbrane, Nevzad Derić Keđa, čak je tada pozivao na predaju Dudakovića i Nanića. Međutim, ubrzo je shvatio da je u klopci. Nanić je sa svojom 505. brigadom prvi ušao i u Veliku Kladušu, kada je prvi put srušena “autonomija”.

Malo je poznato da je Nanić imao i tajni nadimak “Igman”, jer je sanjao da sa svojim oslobodiocima preko Igmana uđe u Sarajevo, koje je bilo pod strahovitom opsadom.

Tog famoznog, 5. avgusta 1995. godine, specijalna jedinica 505. brigade – “Hamze”, već je bila probila srpske linije i bez većih poteškoća napredovala je kroz Hrvatsku u susret Hrvatskoj vojsci. Tada je Nanić naredio da se pođe prema Dvoru. U međuvremenu uspostavljena je i veza sa Komandom 511. brigade. Seadu Deliću je naređeno da sačeka borce 511. brigade i uvede ih u bitku, dok je glavnina boraca na čelu sa Nanićem krenula prema Dvoru.

Alija Osmanović koji se nalazio uz Nanića u tim trenucima bilježi: “Kretali smo se prema Dvoru, kroz šumu, u rejonu Vijenca, ispod kote Hleb. Ispred nas, koji minut ranije prošla je grupa naših boraca. Putem smo stizali naše borce. Odjednom smo začuli glasove iz šume i pucnjavu. Komandant Nanić je iz stojećeg položaja otvorio vatru, a onda odskočio u stranu, zamijenio okvir i nastavio da puca iz klečećeg stava. Tada sam ga vidio kako pogođen pada. Ja sam se nalazio sa druge strane puta i odmah mu nisam, zbog četničke vatre, mogao prići. U njegovoj blizini našao se borac Zahid Makić, koji mu je prišao prvi i povukao ga za drvo”. Zahid Makić navodi: “Komandat je bio pogođen u glavu i vrat i mnogo je krvario. Vidjelo se da umire. Tada nam je pritrčao Osmanović i naslonio komandantovu glavu na svoje krilo. Komandant je umirući gledao u Osmanovića i uspio samo da ga zovne: ‘Crni…’ i izdahnuo je”.

Pored komandanta Nanića, poginuli su i Ismet Isaković, a malo dalje smrtno je ranjen i njegov brat Suljo. Stotinjak metara ispred Nanića poginuo je i Meho Bašić, pomoćnik komandanta za obavještajne poslove. Tada su preživjeli borci raspoređeni u formaciju lijevka i pod borbom je izvlačeno tijelo poginulog komandanta. Nakon što je tijelo komandanta izvučeno tri kilometra dalje, Osmanović je generalu 5. korpusa, Atifu Dudakoviću, poslao poruku koja je glasila: “Komandant 505 poginuo”. Zbog šoka, gotovo dvije minute nije bilo nikakvog odgovora, a onda je stigao generalov odgovor: “Neka najstariji među vama preuzme komandu”. Bio je to Sead Jusić. Od generala Dudakovića je traženo da dođe do mjesta pogibije, ali je on odgovorio da ne može jer se nalazi u Ličkom Petrovom Selu, gdje se očekivao spoj sa Hrvatskom vojskom. Ipak, poslao je načelnika 5. korpusa, Selmanovića. Selmanović je ubrzo došao i saopštio da je Sead Jusić novi komandant 505. bužimske brigade.

Komandant Izet Nanić, brigadir, nosilac “Zlatnog ljiljana”, mozak svih pobjeda 505. brigade i mnogih koje je vodio 5. korpus ARBiH, ukopan je na bužimskom mezarju. Kasnije su, njemu i njegovom bratu šehidu Nevzetu, njegovi Bužimljani podigli turbe u rodnoj Nanića dolini. Smrću komandanta Nanića, njegova kćerka Lejla je promijenila ime u Izeta. Iza njega su ostali sinovi Nevzet i Ibrahim te supruga Sefija.

Izvor: bosnae.info

Radovan Višković: Želim sreću onima koji ruše BiH

Imam osjećaj da se samo Republika Srpska zalaže za BiH, ali dejtonsku BiH, a da je svi koji se kunu u nju ruše. Želim im sreću na tom putu i da nas riješe zablude koja se zove BiH – rekao je Višković za Večernje novosti.

Višković smatra da je potrebno formirati vlast na niovu BiH da bi svim građanima bilo bolje, jer zbog toga Republika Srpska trpi veliku ekonomsku štetu, te je naveo primjer “Elektroprenosa BiH” koji posljednjih 15 mjeseci ne funkcioniše, a na računima stoji više od 150 miliona KM.

– Naša elektroprenosna mreža čeka investicije da bi bila modernizovana. Taj novac nije u prometu BiH i trpe firme iz Republike Srpske i iz Federacije BiH. Treba nam vlast na niovu BiH – istakao je Višković.

On je podsjetio i na raspodjelu povrata PDV gdje je Republike Srpska već izgubila 33 miliona KM, što smatra da je veliki novac za koji su se penzije mogle povećati za tri odsto.

Višković je ocijenio da bi najbolje bilo da su svi u vlasti i na nivou Republike Srpske i BiH jer bi se onda svi okrenuli pronalasku najboljih rješenja s obzirom na to da različite ideje i mišljenje mogu samo donijeti dobro.

– Sada imamo dvotrećinsku većinu i to nam daje odličan manevarski prostor za bitne odluke – rekao je Višković.

On je naglasio i da je o pitanju NATO jasan stav Republike Srpske, koja će se ponašati onako kako se i Srbija bude ponašala, te je još jednom pomenuo da je za Srpsku moguća samo vojna neutralnost.

Prema njegovim riječima, Srpska ne želi granicu na Drini, za nju Drina nije granica već rijeka koja povezuje dva ista naroda.
Govoreći o Kosovu i Metohiji, Višković je poručio da Srpska daje punu podršku institucijama Srbije o tom pitanju, te da u institucijama BiH nikada neće dati zeleno svjetlo za priznanje takozvanog Kosova.

– Podržavamo napore Srbije da zaštiti naš narod na Kosovu i Metohiji i radimo gdje god možemo da pomognemo Srbiji na tom putu – rekao je Višković.

Kada je riječ o navodima da je Republika Srpska zbog migracija “pala” na ispod milion stanovnika, Višković je rekao da niko nema zvanične podatke, jer se oni dobijaju na popisu.

– Naša je procjena da nas je više od milion, ali odliva stanovništva ima, to moramo da kažemo. Sve što Vlada radi usmjereno je na poboljšanje ambijenta za život ljudi i na to da nas bude što više. Odlazak ljudi nije samo problem Republike Srpske, teko je u cijelom svijetu – objasnio je Višković.

Izvor: Vijesti.ba

Muslimanski nišan sa srpskim imenom

Priča o Vidu Kaučiću je priča o Bosni i Hercegovini, o tome da je život različitih vjera i nacionalnosti ovdje moguć uprkos kontinuiranom stvaranju umjetnih sukoba i stalnom podizanju međunacionalnih tenzija

Među više hiljada muslimanskih imena na bijelim nišanima Šarića mezarja u Bihaću, stoji i jedno srpsko ime. Iza tog imena krije se zanimljiva sudbina Vida Kaučića. Nišani su isključivo muslimansko nadgrobno obilježje, a Vidov se nišan ni po čemu, osim po imenu i malenoj zvijezdi petokraci, ne razlikuje od ostalih, piše Al Jazeera Balkans.
Mehmed Džanić, mutevelija džemata Prekounje kaže da ima neprovjerene informacije o ovom čovjeku: „Radi se o Srbinu porijeklom iz sela Radić koji je u našoj mjesnoj zajednici proveo skoro cijeli život radeći kod porodice Rekić, koja se bavila klesarstvom“.

Na nišanu piše da je rođen 1923. godine i da nišan podižu Rekići, klesari kod kojih je Vid radio što se poklapa sa pričom koju je ispričao mutevelija Mehmed da je Vid bio samac i da su mu Rekići bili jedina porodica koju je imao.

Pronašli ga, dali mu posao i utočište

„Bio je omiljen među građanima, posebno onima koji su bili simpatizeri komunističke partije. Muho Ćehaja je tada bio predsjednik mjesne zajednice, on je tada rekao ljudima u Domu mjesne zajednice da mu ne smije ništa faliti i oni su ga uvijek lijepo dočekivali i posluživali mu kafu, jelo i sve što bi zatražio“, priča Mehmed.
Ramo Hodžić je unuk Hasana Hodžića prvog bihaćkog klesara i sjeća se da mu je otac pričao o Srbinu koji je proveo desetak godina u njihovoj porodici učeći zanat, a zatim prešao kod susjeda Rekića gdje je ostao do smrti.
„Moj otac i stric su od mog djeda, a on od pradjeda uzeli taj zanat i nastavili održavati tradiciju. Moj djed je radeći nadgrobne spomenike pronašao Vida Kaučića kao samca i ponudio mu posao što je on prihvatio i tako je ustvari Vid došao u Bihać. Ni moj otac, a niti djed nisu znali njegovo porijeklo osim što je živio u Radiću kada su ga upoznali. Nije imao porodice, niti ga je netko tražio. Došao je kod nas odmah poslije Drugog svjetskog rata i ostao na zanatu sve do smrti moga djeda 1956. godine, kada prelazi kod klesara Rekića“, prisjeća se Ramo šta mu je otac pričao.
Jako cijenjen i poštovan među muslimanima

Posao tadašnjih klesara je bio izuzetno težak. Sve se radilo ručno. Kamen se kopao duboko u zemlju, pilao i otkidao ručno zbog čega su klesari morali biti jaki ljudi, ali su i brzo gubili zdravlje. Vid je bio jako cijenjen i poštovan među muslimanima, a posao mu je išao dobro od ruke.
„Sve se radilo ručno. Najprije se skine jedna sloj zemlje, pa se dođe u dubinu od desetak metara kako bi se dohvatio najzdraviji dio kamena. Sve se to radilo uz pomoć klinova i poluga. Zakači se kamen i izvlači s konjima. Moja porodica je tu iznad Bihaća imala rudnik tog kamena i tu je Vid proveo neko vrijeme.“, priča Hodžić.
Klesarska radnja Hodžića bila je u to vrijeme smještena u naselju Čekrlije gdje je vađen kamen, poslije dobro poznati bihacit. Vid se gore navodno i oženio sa Milkom, ali veza nije potrajala i nije imao djece. Tako da iza njega nije ostala porodica.
„Bila je neka Milka, žena hrvatske nacionalnosti koja je u tom mjestu bila predsjednik Narodnog odbora kako se tada zvala mjesna zajednica. On je imao s njom neku vezu ali nije bio oženjen s njom. Međutim, ne znam tačno šta se desilo i ta veza nije potrajala tako da Vid kad je od nas prešao kod Rekića nije imao nikoga sa sobom“, priča Hodžić.

Sam sebi isklesao nišan

Kod porodice Rekić je dodatno usavršio klesarski zanat i ostao do smrti. Salko Rekić ga je lijepo primio i smatrao ga svojim, a mještani također. Zbog lijepog odnosa muslimana prema njemu, Vid je pred smrt izrazio želju da bude ukopan kod svojih komšija.

„Vid je posljednje godine svog života proveo u jednoj sobi kod porodice Hrnjić. Tu je došao jer se porodica Rekić značajno proširila, te je samim tim i prostor u njihovoj porodičnoj kući smanjio. Težak klesarski život utjecao je na zdravlje ljudi koji su se tada bavili tom vrstom posla i oni su uglavnom rano umirali. Ni Vida nije zaobišao taj fenomen, razbolio se i nakon nekoliko godina bolovanja umro“, priča Mehmed.

Dobro je izučio zanat, te je sam sebi prije smrti isklesao nišan koji i danas stoji iznad njegovog groba. Nišan je identičan muslimanskim nišanima novijeg doba, uz izuzetak zvijezde petokrake koja se nalazi na vrhu nišana.
“Ne znam da li je on bio učesnik narodno-oslobodilačkog rata (NOB), što je po godini rođenja mogao biti, ali se kretao u krugovima tadašnje partije i zbog toga je vjerovatno ta zvijezda na vrhu. Obolio je i sve manje je radio, ali je izrazio želju da sam sebi napravi nišan što mu je porodica Rekić dozvolila”, kaže Mehmed.

Priča o Vidu Kaučiću je priča o Bosni i Hercegovini, o tome da je život različitih vjera i nacionalnosti ovdje moguć uprkos kontinuiranom stvaranju umjetnih sukoba i stalnom podizanju međunacionalnih tenzija. Njegov grob i nišan iznad njega, svjedoče o tome da smo svi, prije svega, ljudi i da nas vežu sudbine koje su, iako različite, uveliko isprepletene i određene sa više različitih identiteta.

Priča o Vidu Kaučiću je priča o Bosni i Hercegovini, o tome da je život različitih vjera i nacionalnosti ovdje moguć uprkos kontinuiranom stvaranju umjetnih sukoba i stalnom podizanju međunacionalnih tenzija.
Među više hiljada muslimanskih imena na bijelim nišanima Šarića mezarja u Bihaću, stoji i jedno srpsko ime. Iza tog imena krije se zanimljiva sudbina Vida Kaučića. Nišani su isključivo muslimansko nadgrobno obilježje, a Vidov se nišan ni po čemu, osim po imenu i malenoj zvijezdi petokraci, ne razlikuje od ostalih.
Mehmed Džanić, mutevelija džemata Prekounje kaže da ima neprovjerene informacije o ovom čovjeku: „Radi se o Srbinu porijeklom iz sela Radić koji je u našoj mjesnoj zajednici proveo skoro cijeli život radeći kod porodice Rekić, koja se bavila klesarstvom“.

BBC o Bosni: BiH i Hrvatska u velikoj svađi, ovo se sprema

Hrvatski obavještajci su zbog afere vrbovanja selefija, koja je u proteklom periodu uzdrmala Bosnu i Hercegovinu i zemlje regiona, tema svjetskih medija, pa tako BBC piše da je protestna nota Predsjedništva BiH samo jedna epizoda beskrajne serije.

BBC navodi da je predsjednica Republike Hrvatske susjednu Bosnu i Hercegovinu željela prikazati kao sigurnosnu prijetnju i utočište za hiljade terorista, zbog čega je za dokazivanje takvih tvrdnji uslijedila svesrdna pomoć Sigurnosno-obavještajne agencije Hrvatske.
U članku objavljenom na portalu BBC-ja autor Guy De Launey cijelu aferu poredi sa političkom satirom iz američke serije Veep, navodeći pri tome da u Bosni i Hercegovini nema mnogo razloga za smijeh, pa je Predsjedništvo BiH uputilo protestnu notu Hrvatskoj.

“Sadržaj protestne note još nije objavljen. Međutim, vjerovatno će sadržavati neke vruće riječi o navodnom djelovanju hrvatske Sigurnosno-obavještajne agencije”, navodi BBC.
Navode da je proteklog mjeseca portal Žurnal, sa sjedištem u Sarajevu, objavio intervjue s bosanskim muslimanima koji su rekli da ih je SOA pokušala vrbovati za krijumčarenje oružja u mjesto povezano s pokretom selefija u Bosni.
“Otkriće tih skladišta oružja opravdalo bi komentare hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović. Prije dvije godine, rekla je da u Bosni ima 10 hiljada ljudi s ‘vrlo radikalnom retorikom i namjerama’ – primjedbe koje su u to vrijeme izazivale ogorčenje”, piše BBC.

Podsjetili su da je hrvatski premijer Andrej Plenković cijelu priču okarakterisao kao “stvar kreativne manipulacije” tokom posjete bosanskom gradu Neumu. SOA je tvrdnje etiketirala kao “lažne i zlonamjerne”, iako su potvrdili da su bili u kontaktu s bh. građanima.
Bh. ministar sigurnosti Dragan Mektić požurio je, podsjeća BBC, ukazati na operaciju SOA-e koja bi okaljala međunarodni ugled njegove zemlje. “Plan je bio diskreditirati Bosnu i pokazati je kao terorističko središte i prijetnju regiji i Europi”, kazao je on.
“Činilo se logičnim da će bosanski državni tužilac ući u istragu tih optužbi. No onda se ispostavilo da je u središtu istrage gospodin Mektić”, piše BBC, podsjećajući kako tužilac sumnja da je ministar otkrio tajne podatke i dao lažne izjave u Tužilaštvu BiH.
Bosanci razumiju da se cijela priča uklapa u neugodnu etnopolitičku igru ​​koja je trajala od 1995. godine kada je Dejtonski mirovni sporazum potpisan da bi se okončao sukob u Bosni i Hercegovini.

“Nacionalistički političari u Bosni i Hercegovini i dalje promoviraju ideju secesije i imaju jake veze sa strankama u Hrvatskoj i Srbiji. Vladajuća HDZ-ova stranka u Hrvatskoj ima vrlo utjecajnu sestrinsku organizaciju preko granice”, piše BBC.
Citirali su riječi političke analitičarke Ivane Marić koja je kazala da su HDZ BiH i SNSD više na strani Hrvatske i Srbije nego na strani vlastite zemlje, te da nije nemoguće da je SOA bila umiješana u zavjeru.

Podsjetila je na sličnu aferu sa SOA-om koja se desila u Sloveniji, ali smatra da su za sve ipak odgovorni političari koji održavaju etničke tenzije kako bi “podijelili, vladali i profitirali”.
“Svi to trebaju. Ovo je igra koju političari igraju sve vrijeme, pretvarajući se da imaju mnogo neprijatelja i ne moraju ništa učiniti za birače”, rekla je Marić.
Žurnalov novinar Avdo Avdić je kazao da je njegova priča rezultat višemjesečnih istraživanja, ali da državni tužilac nije pokazao veliko zanimanje za dokaze koje je prikupio.
“Godinama smo upozoravali da naši susjedi, Hrvatska i Srbija, kontroliraju ključne institucije u Bosni. Davao sam iskaz u Tužilaštvu, ali oni nisu postavili nijedno pitanje u vezi s ovim slučajem”, rekao je Avdić, prenosi BBC.
BBC piše da je posljednji nastavak priče možda bio zbunjujući za autsajdere, ali da je za umorne promatrače u Bosni i Hercegovini samo dio naizgled beskrajne serije.

Zahuktali se povratak i obnova, a onda sve stalo

Urađeni vodovod, škola, ambulanta, džamija, selo ima hladnjaču, nekoliko farmi stoke… ali mnogi odlaze zbog školovanja djece

Prvih godina povratka život se počeo vraćati u srebreničku planinsku Mjesnu zajednicu Sućeska, nekad čuvenu po velikom broju đaka i uposlenika u obližnjem Rudniku boksita, šumarstvu i drugim preduzećima.

Obnovljeno 420 kuća

Od početka povratka do danas obnovljeno je 420 kuća, asfaltiran put od Srebrenice do sela, koji je zbog odrona i slijeganja zemljišta u katastrofalnom stanju, a nekoliko zaselaka povezano je asfaltnim putem.

– Urađeni su vodovod, škola, ambulanta, džamija. Selo ima hladnjaču, nekoliko farmi stoke, a dosta ih je zaposleno u „Preventu“ u Potočarima, Općini i drugim srebreničkim preduzećima – nabrojao nam je Hamdija Huseinović, predsjednik Mjesne zajednice Sućeska i vlasnik jedine trgovinske radnje u selu.

Manje đaka
Kaže da su povratak i obnova krenuli prema planu, ali u posljednjih nekoliko godina sve je stalo. Ima pouzdan podatak da u selu stalno živi 120 porodica sa 300 žitelja. Nažalost, ovaj se broj svake godine smanjuje, što potvrđuje sve manje đaka u četverorazrednoj školi, a razloga za odlazak ima više.

Huseinović: Česti kvarovi na vodovodu, loš put…

– Ljudi zbog školovanja djece odlaze u Srebrenicu i Federaciju BiH. Škola u kojoj ima sedam đaka od prvog do četvrtog razreda, godinama je prokišnjavala, ambulanta ne radi nekoliko godina. Česti kvarovi na pumpama vodovoda, loš put od Srebrenice do sela, sve su to razlozi što mnogi odlaze iz sela – kazao nam je Huseinović.

Istakao je da selo ima perspektivu, samo treba zaustaviti odlazak.

Uspješni farmeri

Nekoliko farmera krupne i sitne stoke na ovom području uspješno posluje. Muhamed Alić proizvodi drveni ćumur i zapošljava nekoliko radnika. Mujo Hasanović gradi farmu za tov pilića kapaciteta 15.000 i planira zaposliti desetak mještana.

(Avaz.ba)

Dodik stao pred cijeli Beograd: Neka zna Srbija šta će biti na Drini

Lider SNSD-a i predsjedavajući Predsjedništva BiH Milorad Dodik bio je jedan od govornika na bini vladajuće partije u Srbiji – SNS-a koji se održava u Beogradu.
On je na početku svog govora izjavio da je došao u Beograd da isporuči ljubav Srbiji, dodavši da nju stalno prati Republika Srpska.

“RS nije dozvolila da BiH prizna Kosovo. I mi pratimo politiku Srbije i mi jasno i glasno govorimo da ne možemo u NATO zato što su inama u dva navrata bacali bombe, zato što nećemo da granica bude na Drini. Mi smo svoju odluku donijeli i pratit ćemo Srbiju. Ništa normalnije nema od toga da RS u važnim geostrateški prilikama prati Srbiju”, rekao je Dodik.

On je kazao da je “važno da znamo da budućnost Srbije podrazumijeva mir sa narodima čs kojima dijelimo ovaj balkanski prostor i da sve razmirice riješavamo pregovorima”.
“Mi u RS-u veoma jasno, za razliku do vremena od prije, možemo da kažemo svoj stav. Za nas je RS trajna kategorija, za nas je RS država u kojoj žive Srbi, a Srbija zemlja i država u koju smo zagledani”, rekao je Dodik.

SJEĆANJE NA SREBRENIČKOG BABU MUNIBA, OCA ČETVORICE UBIJENIH SINOVA: IZDRŽAO JE SVE ŠTO ČOVJEK MOŽE IZDRŽATI

četvorice ubijenih sinova u genocidu u Srebrenici, preživio je i izdržao sve što čovjek na ovom svijetu može izdržati. Okružen nepravdom, bolom i ljudskom zlobom, dedo Munib se objesio 23. aprila 2010. godine u kladanjskoj džamiji, na sveti muslimanski dan petak.

Tako je, dedo Munib otišao na drugi, bolji svijet. Na ovom je sve već preživio, i bol, i patnju, i najveću ljudsku zlobu, preživio je i ukop sinova Nedžada, Mensura, Mustafe i Redžepa i supruge koji su ubijeni jula 1995. godine u Srebrenici.
Niko na ovom svijetu ga nije razumio, pa je često razgovarao sam sa sobom, ili bi uglavnom prešutio riječi, a imao je puno toga da kaže. Kada je izrazgovarao sam sa sobom odlučio je na drugi svijet otići iz božije kuće…

Zoran Žmirić, hrvatski pisac 2016. godine posvetio mu je pjesmu…

Srebrenički babo Munib

šutjeli smo dok je Munib pričao

kad bi ljudi vidjeli

kako Munib Muminović

glavinja po Srebrenici

i razgovara sam sa sobom

upitali bi ga:

brko, je l’ se ti to moliš

ili razgovaraš s nekim?

ili te nešto boli?

na to bi se Munib zaustavio

pa se osvrnuo oko sebe tražeći riječi

koje je više puta progutao negoli izgovorio

brizuo bi u plač i prokašljao:

bole me Nedžad, Mensur, Mustafa i Redžep.

i tu bi svaki razgovor završio

jer ljudi nisu znali što bi više rekli
jednom su ga

na godišnjicu srebreničkog genocida

za tv upitali

od kud on jedini muškarac

među srebreničkim majkama

rekao je:

zar oca ne boli isto kao i majku?

svi su odšutjeli munibovo pitanje

jer među svima koji su ga čuli

nije bilo čovjeka

koji je odjednom sahranio četiri sina

možda bi Munibu bilo lakše

da ih je i on mogao sahraniti

no kosti njegove djece

ostale su rasute po bosanskim gudurama

a njemu je ostalo samo

da gaca po ulicama

kao pokisao golubi da se moli

ili da razgovara sa sobom

ili s mrtvim sinovima

praveći se da ga ništa ne boli

na koncu je Munib Muminović izdržao

sve što čovjek može izdržati

izrazgovarao je sa sobom

sve što je mislioda si je imao reći

potom je otišao u Kladanj

u džamiju

i tamo se objesio

kad čovjek odluči skončati u božjoj kući

znaš da je tu nešto jako pogrešno

kao što je pogrešno to

što čovjek u jednom danu

mora ostati bez četvero djece

kao što je pogrešno to

što nitko u Srebrenici ne zna

s kim je Munib razgovarao šepesajući ulicama

pogrešno

kao što je pogrešno to

što nitko u Srebrenici ne zna

o čemu rahmetli Munib danas razgovara

s rahmetli mu sinovima

pogrešnije od toga da si čovjek oduzme život

odustajući od boga koji kaže

da nema pogrešnije stvari

od oduzimanja vlastitog života

nad time čovjek može samo zašutjeti

Otac Adnan i kćerka Fatma sreli se nakon 32 godine

Kamere su zabilježile vrlo emotivan momenat kada je kćerka stigla do kuće u kojoj je bio njen otac. Kada su se vidjeli i zagrlili nisu mogli sakriti suze radosnice

U gradu Kahramanmarašu u Turskoj zabilježen je nesvakidašnji i krajnje emitovan događaj – otac i kćerka se ponovo sreli nakon 32 godine, javlja Anadolu Agency (AA).
Turčin Adnan Sair (57), koji se 1986. godine oženio, u tom braku je dobio kćerku kojoj su dali ime Fatma.
Nakon određenih finansijskih problema s kojima se bračni par suočavao, supruga je tada s malom Fatmom napustila Adnana te se kasnije i zvanično razvela od njega i preselila kod oca.
Adnan je nakon razvoda nastavio živjeti izvan grada, a prije godinu dana ponovo se doselio u Kahramanmaraš kod starijeg brata.
Ubrzo je izrazio želju da upozna kćer koju nije vidio tačno 32 godine, o čemu je upoznao i predsjednika mjesne zajednice Cumu Yalcina koji je uložio velike napore kako bi se otac i kćerka sreli nakon tako dugo vremena.
Kamere su zabilježile vrlo emotivan momenat kada je kćerka stigla do kuće u kojoj je bio njen otac. Kada su se vidjeli i zagrlili, oni nisu mogli sakriti suze radosnice.
Otac Adnan je nakon tog susreta u razgovoru s novinarom AA uputio riječi zahvalnosti predsjedniku mjesne zajednice koji mu je pomogao da ponovo vidi svoju kćerku.

“Ne mogu riječima opisati sreću koju osjećam. Ovaj momenat sam čekao čak 32 godine. Neka Bog spoji sve one koji su razdvojeni”, kazao je otac koji nije krio veliku radost i sreću.
“Poslije velikih problema morao sam napustiti ovaj grad. Nakon dugo vremena, opet sam se vratio u Kahramanmaraš. Bojao sam se za svoj život. Ali, sada je sve uredu. Ako to bude željela, do zadnjeg daha ću biti pored kćerke. I za nju je sve ovo vrlo emotivno. Ovo se ne može riječima opisati. Oboje smo plakali”, rekao je Adnan.

izvor:fokus

KAZNA I NA DUNJALUKU: Pogledajte kako su zločince stigle kletve bošnjačkih majki…

Kada je regionom odjeknula informacija da je Slobodan Medić Boca, komandant zloglasnih „Škorpiona“, jedinice pod kontrolom Državne bezbjednosti Srbije, u novogodišnjoj noći poginuo u saobraćajnoj nesreći na lokalnom putu Sremska Mitrovica – Veliki Radinci zajedno sa suprugom Ljiljom i sinom Dražom, najčešći komentari glasili su: “Stigla ga suza i kletva onih kojima je pobio djecu“!

Porodične tragedije

Sve me podsjetilo na jednu televizijsku emisiju od prije dvije godine kada sam s Munirom Subašić, predsjednicom Udruženja majki enklava Srebrenice i Žepe, nakon projekcije filma „Daleko je Tuzla“, gostovao uživo na jednoj televiziji u Novom Pazaru i kada je Munira, komentirajući TV snimak na kojem „Škorpioni“ pod Bocinom komandom u drugoj polovini jula 1995. godine u Godinjskim barama kod Trnova mučki strijeljaju šestoricu srebreničkih Bošnjaka, Smaila Ibrahimovića (35), Safeta Fejzića (17), Azmira Alispahića (17), Sidika Salkića(36), Saiba Salkića (20) i Dinu Salihovića (17), na kraju emisije kazala:

– Kad pronađemo sve naše ubijene i bude 10.000 bijelih nišana u Potočarima, mnogi će zločinci izvršiti samoubistvo jer neće moći spavati od onolike bjeline koja će im udarati na savjest. Vremenom će naši šehidi ustati, a tada će mnogi srpski zločinci dignuti ruku na sebe ili će i oni i njihovi najbliži doživljavati tragedije. Ja mislim da će svi oni koji su organizirali i klali našu djecu biti ukleti i prokleti do devetog koljena.

I, zaista, pitam se ovih dana stiže li to zločince kazna i na ovodunjalučkom proputovanju? Kad pogledamo lične i porodične tragedije koje su zadesile neke od zločinaca, možemo zaključiti da ih kao najteža kletva stižu suze bošnjačkih majki.

Retrospektivom tragedija koje su zadesile zločince moglo bi se zaključiti da je ovodunjalučka kazna za njih nekako započela samoubistvom kćerke zlikovca Ratka Mladića, Ane Mladić, 25. marta 1994. Ova 23-godišnja studentica završne godine Medicinskog fakulteta u Beogradu ubila se u Mladićevom stanu u beogradskom naselju Banovo Brdo iz pištolja kalibra 7,65 milimetara, na kome je bila posveta Nikole Ljubičića Ratku Mladiću kao najboljem polazniku Komandno-štabne akademije.

Šest mjeseci nakon samoubistva Mladićeve kćerke, misteriozno je ubijena porodica Branislava Puhala, šefa obezbjeđenja Ratka Mladića, supruga Dušanka i trogodišnji sin Nikola. Sve je u šturim informacijama predstavljeno kao „nesretan slučaj“.

Nikola Koljević, prijeratni profesor Filozofskog fakulteta u Sarajevu, nekadašnji član Predsjedništva BiH i potpredsjednik Republike Srpske, 16. januara 1997. na Palama je pucao sebi u glavu. Umro je 25. januara 1997. na VMA u Beogradu. Mjesecima prije samoubistva Koljević je bio u teškom psihičkom rastrojstvu. Književnik Marko Vešović je ovo samoubistvo prokomentirao riječima: „Koljevića je ubila zločinačka ruka“.
Predvodnici prijedorskih zločina Simo Drljača i dr. Milan Kovačević nisu doživjeli sudske presude za strašne zločine koje su naredili. Drljaču su ubili pripadnici SFOR-a tokom operacije „Tango“ 10. jula 1997. u Gradini kod Omarske, dok je Kovačević umro 1. avgusta 1998. u haškoj ćeliji od posljedica srčanog udara.

Nepročitana optužnica

Fočanske zločince Peru Eleza, Dragana Gagovića i Janka Janjića Tutu također je stigla ovodunjalučka pravda. Elez se, prema policijskim izvještajima, krajem decembra 1992. ubio ispred hotela u Miljevini usljed nestručnog rukovanja oružjem (mada sam od nekih Srba čuo da ga je u obračunu ubio izvjesni Marko Lakić), a Gagovića i Janjića su ubili pripadnici SFOR-a prilikom pokušaja hapšenja i odvođenja u Haag.

Kada su 2000., u razmaku od šest mjeseci, ubijeni Željko Ražnatović Arkan i Ljubiša Savić Mauzer, mogli su se čuti komentari da su „ovu dvojicu zločinaca stigle suze bijeljinskih majki, očeva, supruga i djece, kojima su Arkan i Mauzer početkom aprila 1992. ubili najbliže“.

Porodična tragedija zadesila je još jednog bliskog Karadžićevog saradnika, Jovana Joju Tintora, kreatora zločina nad Bošnjacima u Vogošći. Naime, 22. januara 2001. u Zvorničkom jezeru, prilikom krijumčarenja nafte, utopio se Jojin sin jedinac Aleksandar. Prema jednoj opciji, on se ugušio u hladnoj Drini, a prema drugoj, upucala ga je srbijanska granična policija jer nije htio zaustaviti čamac na njihovo upozorenje.

Na jutarnju prozivku šest pritvorenika u grupnoj sobi beogradskog centralnog zatvora 20. novembra 2005. nije se odazvao 42-godišnji Dušan Vučković Repić. Ostao je u krevetu hladan i ukočen. Umro je pod misterioznim okolnostima osam dana prije početka suđenja za ubistvo najmanje 22 i protjerivanje 1.822 bošnjačka civila iz zvorničke općine u proljeće i ljeto 1992. Repić je bio pripadnik zloglasne jedinice „Žute ose“ pod kontrolom Službe državne bezbjednosti Srbije. Ovaj monstrum je 28. juna 1992. izvršio masakr nad 19 Bošnjaka iz zvorničkog naselja Divič u Domu kulture u Čelopeku. Repić je prisiljavao očeve i sinove zatvorenih civila, kao i osobe koje nisu u srodstvu da međusobno vrše protivprirodni blud.

– Neutvrđenog dana okrivljeni Dušan Vučković je naredio da očevi i sinovi izađu na binu u Domu kulture, da se potom skinu goli i vrše oralni seks, što su ovi morali i činiti… – pisalo je u optužnici protiv ovog zločinca koja nikada nije pročitana u sudnici.

Bivši predsjednik tzv. Srpske Krajine dr. Milan Babić, zbog čije su ratne uloge zaplakale mnoge bošnjačke i hrvatske majke, 5. marta 2006. izvršio je samoubistvo vješanjem najlon kesom u zatvorskoj jedinici Haškog tribunala u Sheveningenu nakon presude i javnog pokajanja.

Nakon što je odležao sedam godina u jednom španskom zatvoru poslije presude Haškog tribunala za zločine nad Bošnjacima u Bosanskom Šamcu, Stevan Todorović Stiv je nekoliko mjeseci po povratku u zemlju, u avgustu 2006., izvršio samoubistvo u svojoj kući u selu Donja Slatina kod Bosanskog Šamca tako što je sebi pucao u glavu iz pištolja kalibra 7,65 milimetara. Prije samoubistva žalio se kako ne može da nađe posao, da ga ljudi nazivanju „monstrumom“, te da ne može da prehranjuje majku i sebe.

U beogradskoj bolnici, gdje je prebačen nakon što mu je pozlilo u zatvoru, pod misterioznim okolnostima 28. avgusta 2012. umro je Simo Bogdanović, vođa zločinačke grupe „Simini četnici“ iz Rume, koja je 11. jula 1992. u selu Skočić kod Zvornika brutalno ubila 27 Roma, među kojima je bila i nerođena beba.

Na seoskom groblju Jošanica kod Foče, 27. marta 2013. sahranjen je Bojan Maksimović, sin Vojislava Maksimovića, jednog od najbližih saradnika Radovana Karadžića. Maksimovića su fočanski Bošnjaci optuživali da je u maju 1992. zajedno s Veliborom Ostojićem, ministrom informiranja u Karadžićevoj vladi, šutao odsječene glave ubijenih Bošnjaka. Maksimovićev sin je sebi oduzeo život skokom sa desetog sprata beogradske zgrade u kojoj je živio.

Skok u Drinu

U Višegradu, gradu u kojem su bošnjačka djeca i žene paljeni u kućama, te ubijani na mostu Mehmed-paše Sokolovića i bacani u Drinu, učestala je pojava samoubistava. Članovi porodica višegradskih žrtava spominju slučaj medicinske sestre Ljilje Živković, koja je, radeći u Domu zdravlja u Višegradu, imala priliku da često gleda unakažena tijela višegradskih Bošnjaka. Jednog dana je otišla u šetnju i svoj život okončala skokom u Drinu s Novog mosta.

Ilija Zečević, stražar u višegradskom logoru smrti Uzamnica, nakon što je ispratio kćerke na fakultet u Užice 16. novembra 2008., ubio se iz pištolja u prizemlju porodične kuće u višegradskom naselju Šeganje. Višegradskim zločinima rukovodio je Krizni štab općine Višegrad, a jedan od članova ovog štaba Dražan Knežević, direktor preduzeća „Hidroelektrane na Drini“, njegova supruga Nataša, ljekar u Domu zdravlja u Višegradu, i Branka Pavlović, radnica općine u tom gradu, poginuli su 23. maja 2009. u saobraćajnoj nesreći koja se dogodila u mjestu Oštri vrh kod Višegrada kada je Kneževićev Golf 5 iz neutvrđenih razloga s magistralnog puta M-20 sletio u rijeku Drinu.

Nedavno sam prilikom boravka u srednjem Podrinju od bošnjačkih povratnika čuo da je i jedan od učesnika u genocidu nad Bošnjacima Srebrenice u julu 1995., Vladan Alempić, 13. februara 2013. poginuo u saobraćajnoj nesreći na magistralnom putu Zvornik – Milići, u mjestu Đevanje, nedaleko od poznate Kušlat džamije, kada se svojim vozilom Reno Clio sudario s kamionom. Alempić je došao na odmor iz Rusije, gdje je godinama radio, a Bošnjaci u Podrinju navode da su čuli priču o tome da je „u selu Raševo u julu 1995. Alempić zarobio nekoliko srebreničkih mladića, koji su se pokušavali probiti do slobodne tuzlanske teritorije i da ih je, navodno, pobio u ovom selu“.

Oproštajno pismo sarajevskog snajperiste

Časopis „Zona sumraka“ u Beogradu je 2000. objavio priču o srpskom snajperisti Predragu O. iz Sarajeva, koji se ubio u parku kod Željezničke stanice u Beogradu. U džepu snajperiste pronađeno je oproštajno pismo u kojem je napisao da se „odlučio na samoubistvo jer ga je počeo proganjati lik devetogodišnje djevojčice Dijane koju je u avgustu 1992. ubio iz snajpera u Sarajevu“.

Kameni krst usmrtio 14-godišnju kćerku Đorđa Ševića, pripadnika zloglasnih „Osvetnika“

Posljednjeg dana juna 2008. na kapeli Starog groblja u Rumi pao je kameni krst i usmrtio 14-godišnju Draganu Šević, kćerku Đorđa Ševića, koji je kao pripadnik formacije „Osvetnici“ višegradskog monstruma Milana Lukića osuđen na 15 godina zatvora zbog otmice i ubistva 16 Bošnjaka iz Sjeverina. Šević je zajedno s Lukićem i još nekoliko zločinaca 22. oktobra 1992. godine u mjestu Mioče iz autobusa koji je saobraćao na relaciji Rudo – Priboj oteo ove nesretne ljude i odveo ih u višegardsku „Vilinu vlas“, gdje ih je tokom mučenja fotografirao Milan Timotić, fotoreporter iz Zemuna, nakon čega su ubijeni i bačeni u Drinu.

Grujčića proganjali šehidi iz mezarja u Potočarima

Od Podrinjaca sam ovih dana saznao i priču o nedavnom samoubistvu Dalibora Grujčića iz srebreničkog naselja Soločuša. Grujčić se prije nego što je odlučio pucati u sebe žalio da ga „proganjaju Bošnjaci iz mezarja u Potočarima“.

Izvor:bosniansinfo

Recent Posts