Home Blog Page 82

SUD BiH: Nastavak suđenja Dudakoviću i drugim pripadnicima 5. Korpusa Armije BiH u..

Nastavak suđenja generalu Atifu Dudakoviću i još petnaestorici pripadnika i komandanata Petog korpusa Armije BiH za zločine nad Srbima na području Krajine 1995. godine zakazan je u Sudu BiH za ponedjeljak, 26. augusta

Tužilaštvo BiH podiglo je optužnicu protiv Dudakovića i još 16 pripadnika i komandanata Petog korpusa Armije BiH za zločine protiv čovječnosti na području opština Bosanski Petrovac, Ključ, Bosanska Krupa, Sanski Most i ratni zločin protiv civilnog stanovništva na području opština Bihać i Cazin.

Osim Dudakovića, optuženi su Ekrem Dedić, Sanel Šabić, Ibrahim Šiljdedić zvani Šiljo, Safet Salihagić, Adis Zjakić, Hasan Ružnić, Redžep Zlojić, Samir Solaković, Fatmir Muratović, Muharem Alešević, Husein Balagić, Ale Hodžić zvani Pumparica, Edin Domazet, Ejub Koženjić zvani Ejko i Šeširdžija, Ibrahim Nadarević i Said Mujić.

Optužnica ih tereti za ubistvo više od 300 Srba, među kojima najviše civila, uglavnom starije životne dobi, kao i vojnika koji su se predali ili bili zarobljeni i tako onesposobljeni za borbu. Tijela jednog broja žrtava pronađena su nakon rata i ekshumirana iz više pojedinačnih i masovnih grobnica, a za nekima od ubijenih još se traga.

Dio optužnice za Dudakovića odnosi se na ratne zločine počinjene nad žrtvama bošnjačke nacionalnosti, pripadnicima i pristalicama Narodne odbrane Autonomne Pokrajine Zapadna Bosna, za vrijeme sukoba u Cazinskoj krajini, na području opština Bihać i Cazin.

Predmet u odnosu na Aleta Hodžića je razdvojen, nakon što je Sud dobio nalaz timskog vještačenja i on će biti posebno dovršen kada se za to steknu uslovi.

Početak suđenja zakazan je za 12 sati.

(Vijesti.ba/Srna)

Davor Dragičević od septembra ulazi u politiku

“Politika je dovela do ovoga, politika mi je ubila dijete, protjerala, nastavlja s progonom moje porodice i grupe ‘Pravda za Davida'”

Davor Dragičević, otac stradalog mladića iz Banje Luke Davida, najavio je kako od septembra ulazi u politiku.

On je u svojoj objavi na Facebooku naveo kako mu je politika ubila dijete te da se zbog toga odlučio ući u politiku.

“Politika je dovela do ovoga, politika mi je ubila dijete, protjerala, nastavlja s progonom moje porodice i grupe ‘Pravda za Davida’.

Jedini način da zaštitim porodicu, svoju kćerku i grupu PzD jeste da uđem u politiku, u septembru će sve biti jasno, barem će pozicija i (op)pozicija imati alternativu”, napisao je Davor Dragičević.

Dodao je i kako “ide do kraja” za istinu za Davida, Dženana i svu djecu BiH.

“Ja idem do kraja, a vi vidite za bolje sutra, pravda za Davida, idemo do kraja”, napisao je Dragičević.

(VIjesti.ba(

Sjećate li se predsjednika Srbije, Tomislav Nikolić danas živi kao kralj, na grbači vlastitog naroda…!?

Tomislav Nikolić, bivši predsjednik Srbije i predsjednik Nacionalnog savjeta za saradnju s Rusijom i Kinom živi u rezidenciji u Užićkoj 23, i traži da mu se postavi tenda što će građane Srbije koštati 960.000 dinara sa PDV-om(oko 16.000 KM, op. „SB“), saznaje “Blic”

Tako stoji u planu javnih nabavki Uprava za zajedničke poslove republičkih organa Srbije, pa će nakon renoviranja bazena, postavljanjem tende biti zaokruženo uljepšavanje vile u kojoj porodica Nikolić boravi i nakon prestanka funkcije predsjednika države. Zimsko je uljepšavanje već urađeno 2017. godine kada mu je saniran krovni pokrivač, podkonstrukcija i unutrašnjost pomoćnog objekta u ovom kompleksu da ne bi došlo do prokišnjavanja, čime bi se narušio komoditet i zdravlje bivšeg predsjednika.

Sve se to plaća iz budžeta Srbije iako Nikolić nije više na funkciji predsjednika države, a osnov za ovakve njegove prohtjeve leži u promjeni uredbe o nepokretnostima za reprezentativne potrebe, koju je Vlada Srbije zbog njega morala da izmijeni novembra 2018. godine. Tom promjenom, mu je dat legitimitet za dalji boravak u vili od 800 kvadrata u Užičkoj 23.

Postavljane konstrukcije za tende pokazuje da nekadašnji predsjednik Srbije nema namjeru da se iseli iz rezidencionalnog objekta i da mu se stvaraju nove pogodnosti za uživanje. Te pogodnosti ovog puta građane Srbije koštaće 960.000 dinara s PDV-om. Iznos možda nije veliki, ali je velika bruka da bivši predsjednik i dalje koristi privilegije besplatnog stanovanja, iako posjeduje luksuzni stan od 158 kvadrata na Novom Beogradu, koji je platio čak 590.000 eura.

(SB)

NISU SVI KOKOŠJE PAMETI; MEKTIĆ OHLADIO BAHATOG DODIKA: „Kako sad ANP sklepani dokument, a na čelu tima koji ga je godinama pripremao bila je tvoja…“!?

Dragan Mektić nije mogao izdržati da ne prokomentira nove nebuloze izrečene od strane Milorada Dodika.

Dodik je kazao kako je Bosna i Hercegovina samo vježbalište za strance, te kako je ANP samo “sklepani dokument koji predstavalja zbir raznih gluposti”, te kako je potpuno besmislen.

„Kako sad ANP sklepani dokument, a na čelu tima koji ga je godinama pripremao bila je Ana Babić-Trišić tvoja sadašnja savjetnica“, napisao je Mektić na društvenim mrežama, prenosi „Slobodna Bosna“!?

(SB)

Salkic trazi da vlada RS prekine praksu negiranja bosanskog jezika

Potpredsjednik bh. entiteta RS Ramiz Salkić zatražio je ponovo od Vlade RS da riješi problem izučavanja bosanskog jezika i nastave na bosanskom jeziku u tom entitetu.

Traži da Vlada RS prekine praksu negiranja bosanskog jezika, kojim govori 52,86 posto stanovnika u Bosni i Hercegovini i koji je, prema izjašnjenju građana na popisu 2013. godine, drugi jezik po zastupljenosti u ovom entitetu.

U pismu koje je uputio entitetskom premijeru Radovanu Viškoviću, ministrici prosvjete i kulture Nataliji Trivić, te uredima visokog predstavnika, Misija OSCE-a u Bosni i Hercegovini i Delegaciji Evropske unije u Bosni i Hercegovini, Salkić napominje da nova školska godina u entitetu RS počinje za dvije sedmice, a da bošnjačka djeca početak nastave ponovo dočekuju uskraćena za jedno od osnovnih ljudskih prava.

– Pravo na jezik je zagarantovano ustavima entiteta i države, ali i brojnim međunarodnim konvencijama, te od Vas, kao predstavnika Vlade entiteta RS, tražim da se poštuje ovo pravo i prestane diskriminacija bošnjačke djece – ukazao je Salkić.

Kao politički predstavnik Bošnjaka u ovom dijelu Bosne i Hercegovine, podsjeća da je Ustavom entiteta RS definisano pravo konstitutivnih naroda na vlastiti jezik i pismo, a to pravo je zagarantovano entitetskim zakonima, odlukom Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, mišljenjem OSCE-a, ali i Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i osnovnim slobodama.

Podsjetio je na odrednice iz ustava entiteta i BiH o korištenju jezika konstitutivnih naroda, kao i da postoje i brojne druge međunarodne konvencije i dokumenti, po kojima narodi, u ovom slučaju Bošnjaci u entitetu RS, mogu izučavati i nazivati svoj jezik onako kako oni žele, bez ikakve diskriminacije.

-Imajući u vidu sve navedeno, a posebno činjenicu da su se Bošnjaci u Bosni i Hercegovini, a samim tim i u ovom entitetu, na popisu 2013. godine, ličnim izjašnjenjem opredijelili da govore bosanskim jezikom, obraćam Vam se s pitanjem: kada će prestati političko negiranje bosanskog jezika i kada će prestati diskriminacija bošnjačke djece u obrazovnom procesu u ovom entitetu – naveo je Salkić.

Početak nove školske godine koja je na pragu, dobra je, kaže, prilika da prestane sistemska diskriminacija i da vlasti ovog entiteta prestanu kršiti međunarodno pravo.

Bošnjaci u ovom entitetu su, napomenuo je, kontitutivan narod i prema Ustavu bi trebali biti ravnopravni građani s drugim narodima i građanima.

-Nažalost, Bošnjaci danas nisu ravnopravni u svim segmentima društva, a jedan od najizraženijih je obrazovni proces. Diskriminacija se, također, ogleda i u činjenici da se srpskom narodu omogućava da imenuje svoj jezik onako kako želi, a s druge strane, to pravo se oduzima bošnjačkom narodu ili im se nameće neprihvatljivo rješenje, po kojem se nudi naziv nepostojećeg jezika. Ovo stanje je neodrživo i ono svakodnevno ostavlja posljedice u društvu, stvara nepovjerenje u organe entiteta, ali i stvara opštu nepovoljnu sliku s pozicije poštivanja osnovnih ljudskih prava i sloboda. Obzirom da se radi i o kršenju ustava države i entiteta i međunarodnog prava, o ovom problemu su detaljno upoznati svi relevantni predstavnici međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini, ali i mnogi izvan BiH – dodao je entitetski potpredsjendik Ramiz Salkić.

fokus.ba

Muslimanska narodna organizacija prema suverenitetu BiH pod austrougarskom vlašću – “manje carevi više sultanovi”

Okupacijom Bosne i Hercegovine 1878. godine od strane Austrougarske monarhije u životu bosanskohercegovačkih naroda nastupaju brojne promjene i otvaraju se nova pitanja, problemi i izazovi. Jedno od najvažnijih pitanja postat će i pitanje suvereniteta BiH u okviru nove države. Istovremeno, okupacija nije imala jednake posljedice za sve bosanskohercegovačke nacionalno – konfesionalne identitete. I dok kršćansko stanovništvo brzo i lahko napušta elemente orijentalno – islamske kulture, Bošnjaci (tada nacionalno Muslimani), u nemogućnosti da to prihvate, jednostavno se izoliraju i povlače u sebe. Kao rezultat političkih aktivnosti u okviru bošnjačkog pokreta za vjersko – prosvjetnu autonomiju u BiH, utemeljena je 3. decembra 1906. godine Muslimanska narodna organizacija (MNO), kao prva politička stranka u BiH. Politički program stranke, na čijem čelu se nalazio Ali beg Firdus, zahtijevao je proširenje autonomne borbe sa vjerskih pitanja na pitanje političkih sloboda, uređenje agrarnih odnosa, općinske samouprave i ravnopravnosti građana. Program je jasno ukazao na teško stanje u kojem se našao bošnjački narod. Već početkom 1907. godine održani su izbori na cijelom prostoru BiH, na kojima je pravo glasa imalo preko 130 000 punoljetnih Bošnjaka. MNO je dobila široku podršku, prije svega gradskog stanovništva, zanatlija i trgovaca. Sa druge strane, podrška bošnjačkih intelektualaca je izostala tako da su njezino vodstvo činili uglavnom zemljoposjednici.

Srpska narodna organizacija (SNO) osnovana je na skupštini održanoj od 27. do 31. oktobra 1907. godine, ujedinjenjem triju političkih grupa koje su se među srpskim građanstvom oformile sredinom prve decenije XX stoljeća. Jednu grupu činile su vođe autonomne borbe sa srpskom čaršijom. Njeni najistaknutiji predstavnici bili su Gligorije Jeftanović i Vojislav Šola, a od intelektualaca pridružio im se dr. Milan Srškić. Ova grupa je 1905. godine pokrenula Srpsku riječ, ‘list za politiku, prosvjetu i privredu’, preko kojega je zastupala svoje, u prvom redu, ekonomske interese. Iz djelatnosti radničkog i sindikalnog pokreta osnovana je 28/29. juna 1909. godine i Socijaldemokratska stranka za BiH.

Kakav je bio stvarni cilj hrvatskog i srpskog nacionalnog programa u BiH najbolje se vidi iz propagande koju je vodila Radikalna stranka iz Srbije u cilju “srpske nacionalne ideje”. Austrougarska vlada dobro je pratila stanje nacionalnih odnosa u BiH. Tako je Benjamin Kalaj u noti upućenoj grofu Kolnakiju 23. oktobra 1891. godine, osvrčući se na sve učestaliju propagandu iz Srbije naveo: “Tako se u Bosni sada čuje sve češća parola da je čitava Bosna i Hercegovina nastanjena od jednog narodnog plemena, srpskog, a tamošnji katolici i muhamedanci nisu ništa drugo nego Srbi koji su uzeli drugu vjeru, umjesto prvobitne pravoslavne, i da će prije ili kasnije morati u njih da se probudi prava nacionalna svijest.” U širenju srpske nacionalne ideje prednjačilo je društvo ‘Zora’. ‘Napredak’, politički list Srba, svojom pojavom 1890. godine pojačao je širenje trokonfesionalne ideologije srpske nacije u BiH. I list ‘Bosanska vila’ suprostavljao se bilo kakvoj ideji bosanstva i bošnjaštva. Sve tadašnje događaje ‘Bosanska vila’ posmatrala je sa srpskog gledišta, šireći, prije svega, srpski ugled. List je uporno ponavljao tezu da je “BiH srpska zemlja i da u njoj živi jedan jedini srpski narod razjedinjen u tri vjere”. Ovakvoj srpskog propagandi suprostavilo se hrvatsko političko vodstvo prije svega preko ‘Glasa Hercegovca’ i ‘Osvita’, čiji je osnovni politički cilj bio “sjedinjene BiH sa Hrvatskom a u okviru Habsburške monarhije”.

Neposredno prije zvaničnog konstituisanja MNO, čelnici ovog političkog pokreta uočavaju društveno zaostajanje i materijalno opadanje Bošnjaka, te zahtijevaju energičan kulturni napredak, pored borbe za vjersko – prosvjetnu autonomiju i borbe za političke slobode. Ključno pitanje je ipak bilo pitanje autonomije i suvereniteta BiH – istina ograničenog suvereniteta pod okriljem sultana Osmanskog carstva. Sve do aneksije 1908. godine, MNO je kroz svoj list ‘Musavat’ BiH smatrala u državno – pravnom pogledu dijelom Osmanskog carstva, dok je Austrougarsku smatrala tek opunomoćenom evropskom silom, koja je sticajem neprilika po Bošnjake na Berlinskom kongresu dobila upravu nad ovom pokrajinom. Da bi što jače istakla sultanov suverenitet, MNO nastoji organizovati sultanov rođendan u cijeloj zemlji (tada je na vlasti bio sultan Abdulhamid II). Početkom avgusta upućen je poziv svim muslimanima da proslave sultanov rođendan. Ovu proslavu okupacione vlasti silom sprječavaju, iako je svake godine proslavljan rođendan Franje Josifa.

Pitanje suvereniteta BiH i njezinog autonomnog položaja došlo je i do izražaja kada se imenovao reis ulema. To se najbolje može vidjeti iz pregovora MNO i Vlade 7. januara 1908. godine: “Već prvog dana pregovora izbio je oštar sukob, pošto se pokazalo da bošnjački prvaci i vlada zauzimaju sasvim suprotna gledišta u pitanju suvereniteta nad BiH. Bošnjački pregovarači su insistirali da je sultan pravi suveren okupirane zemlje, dok je austrijskom caru Berlinskim ugovorom dato samo administrativno pravo, a ne i duhovno, koje pripada sultanu kao halifi, pa prema tome jedino on, odnosno njegov zamjenik u pitanjima vjere šejhul – islam, može izdati menšuru reisu kao vjerskom poglavaru Bošnjaka. Ovaj stav podržali su hafiz Sulejman ef. Šarac, vrhovni šerijatski sudija, hadži Salih ef Korkut, član Ulema – medžlisa, i ugledni mostarski muderiz hadži Salih ef. Alajbegović, koji su u ranijim pregovorima učestvovali na strani vlade. Zbog toga je vlada hafiza Šarca, kao vrhovnog sudiju, suspendirala i stavila pod disciplinski sud.” Da su bošnjački prvaci kroz vjerska pitanja postavljali i državno – pravna pitanja, primjetio je i baron Benko, koji je oštro napao Egzekutivni odbor MNO i istakao stav “da vlada ne može odstupiti od principa da pravo imenovanja reisul uleme pripada jedino caru i kralju”. Naravno, ovakav stav je zastupan zbog potrebe udaljavanja Bošnjaka od Osmanskog carstva. Proglašenjem aneksije za to više nije bilo razloga pa se vlada nije miješala u veze Bošnjaka sa Istanbulom.

I uređenje agrarnih odnosa MNO je predstavljalo važan faktor. Predstavnici MNO-a protivili su se povlaštenom položaju stranih kolonista, koji su dobijali državnu zemlju, “dok se od našeg seljaka beskućnika stvara varoški proleterijat”. Opredijelivši se za fakultativni, a ne obligatni, otkup kmetova, austrougarska vlada je u dobroj mjeri uvažila stavove MNO o pitanju agrarnih odnosa i iskazala razumijevanje značaja istih u BiH kao općepolitičkog pitanja. Pored agrarnog pitanja MNO je bio važan i odnos prema drugim nacionalno – političkim pokretima, kao i odnos bošnjačke inteligencije prema samoj stranci. Većina bošnjačke inteligencije, koja se školovala uglavnom na Zapadu, nije bila uključena u djelovanje MNO. Zasigurno je nedostatak inteligencije jedan od glavnih razloga česte krize i teškoća u koje je zapadala MNO tokom pregovora sa vladom. Nedostatak inteligencije odrazio se i na nesigurnost u saradnju sa drugim strankama, čemu svjedoči rasprava iz lista ‘Musavat’ od 23. do 29. maja 1908. godine pod nazivom “S kim ćemo?”. Ipak, u pogledu najvažnijeg pitanja, nedvosmisleno je dat odgovor, “kako smo god protiv pripojenja naše domovine Hrvatskoj, isto smo tako protiv njenom usjedinjenju sa Srbijom!” U svojoj borbi da BiH ostane u okviru Osmanskog carstva MNO je imala podršku SNO. Razlika je bila u trajnost i iskrenosti proklamovanja političkog cilja, jer svakako da SNO nije odgovaralo niti Osmansko carstvo, ali kako je Austrougarska u tom trenutku bila jača i trenutna, stali su na stranu MNO. Dok je za MNO autonomija BiH u okviru Osmanskog carstva bila trajni i konačni politički cilj, za SNO bosanskohercegovačka autonomija predstavljala je privremeno rješenje na putu ka krajnjem cilju – pripajanju BiH Kraljevini Srbiji.

Bosnae.info

Bregović: Da sada krene, ja sam iz mješovite kuće, znate šta bih uradio…

Goran Bregović, balkanska i svjetska muzička zvijezda, stigao je u rodno Sarajevo nekoliko dana prije koncerta “Tri pisma iz Sarajeva” koji će biti održan na Bijeloj tabiji. Vidno raspoloženog Bregovića sreli smo na Sarajevo Film Festivalu gdje će predstaviti dokumentarac “Mali dokumentarni film o tri pisma” i razgovarali s njim o muzici, Sarajevu, ali i kritikama na koje nailazi.

“Tri pisma iz Sarajeva” napokon ima priliku čuti i sarajevska publika. Kakva su očekivanja i zbog čega je Sarajevo toliko čekalo na ovaj koncert?

Sarajevo jeste dugo čekalo, ali “Tri pisma iz Sarajeva” su porudžbina bazilike Saint Denis iz Pariza. Zbog toga je taj koncert prvi put izveden u Parizu sa Francuskim nacionalnim simfonijskim orkestrom i solistima. Krenulo je kao porudžbina, tražili su da napišem koncert za violinu i simfonijski orkestar i ja sam počeo baratati sa dvije metafore. Prva je Sarajevo koje ne koristim kao ime grada, već kao metaforu za vrijeme u kojem živimo, jer ono što smo u Sarajevu vidjeli 1992. danas gledamo u cijelom svijetu. Danas možete biti dobre komšije, a već sutra pucati jedni na druge jer ste različiti. Druga metafora je violina, moj prvi instrument koji nikada nisam naučio svirati. Violina je metafora koja mi omogućava da imam muziku, jer se svira na tri načina – klasični koji možemo nazvati kršćanskim, dakle onako kako se svira u klasičnoj muzici, drugi je klezmer, način na koji violinu sviraju Jevreji, a treći orijentalni, onako kako violinu sviraju muslimani na Orijentu.

Koncert ćete održati 24. augusta na Bijeloj tabiji, koliki je izaov bio pretvoriti jedan takav prostor u koncertnu dvoranu?

Ja sam insistirao da koncert bude održan na Bijeloj tabiji. Odrastao sam na Kovačima, cijeli život sam pio tucanu kafu i oduvijek sam smatrao da je Bijela tabija najljepše mjesto u Sarajevu. Znam da se u Sarajevu stvari pokreću teže nego na drugim mjestima, ali sam pomislio da bi “Tri pisma iz Sarajeva” mogla postati razlog promjena. Izgleda da sam bio upravu i da ćemo dobiti ljetnu pozornicu koju Sarajevo do sada nije imalo. Pretpostavljam da je bilo komplikovano prilagoditi je, ali danas sam bio gore i izgleda mi poput svjetskih tvrđava koje su pretvorene u najljepša koncertna mjesta.

“Tri pisma iz Sarajeva” posvetili ste vjerskom skladu u svom rodnom gradu, odnosno krahu istog ističući da je to vaša molitva za mir. Je li mir u kojem živimo prividan i je li mir na ovim prostorima uopće moguć?

Ako pogledate historiju uvidjet ćete da smo stalno iznova ponavljali iste ratove i da iz njih nismo naučili ništa. Tužno je koliko malo čovjek uči. Međutim, ja sam privilegovan jer imam mogućnost uraditi ono što političari i vjerski lideri ne mogu, ja mogu stvari koje su nezamislive staviti na jedno mjesto i pokazati da one mogu biti u harmoniji. Šteta je da to ne koristim, jer ako postoji mjesto sa kojeg trebam poslati poruku da je lako i jednostavno živjeti zajedno onda je to Sarajevo. Ovo je grad koji u svojoj historiji ima lake i teške momente suživota. Mi nikada nismo objašnjavali zbog čega je Sarajevo imalo najveći doprinos kulture i subkulture u bivšoj Jugoslaviji, a danas znamo da je to zbog miješane sredine. Miješanost daje kulturu, autentičan je samo barbarizam.

Kako komentarišete kritike zbog činjenice da ste devedesetih godina, kada se Jugoslavija raspala, odbili zauzeti stranu ističući kako to nije vaš rat?

Ja sam dugo na terenu i o sebi sam čuo razne stvari i kvalifikacije. Jedino što nisam do sada čuo je da sam gej i nacionalista, valjda za to nemam dovoljno kvalifikacija. Ja sam iz miješane kuće, moj otac je bio Hrvat katolik, majka mi je pravoslavna Srpkinja, a supruga muslimanka. Prema tome, ne znam prema kome bih ja u tom ratu uperio pušku. Zaista sve volim jednakim žarom i to se vidi i u mojoj muzici koja predstavlja patchwork svih nas. U mojoj muzici naći ćete različite utjecaje, od dalmatinskih klapa do makedonskih neparnih ritmova. To je neizbježno, jer muzika izlazi iz mnogo dubljeg mjesta nego govor. Istina, niko nema iluziju da muzika može nešto promijeniti. Ne mislim ja da ću koncertom pred nekoliko hiljada ljudi na Bijeloj tabiji utjecati na stanje svijesti, ali možda zaista ti ljudi koji dođu gore pomisle da u život može izgledati poput te muzičke partiture u kojoj sviraju muslimani, jevreji i kršćani.

Pethodnih dana je u fokusu javnosti vaše gostovanje u emisiji “Ćirilica” u kojo ste voditelju Milomiru Mariću govorili o svom susretu s osuđenim ratnim zločincem Radovanom Karadžićem.

To je anegdota koju stalno prepričavam. Legenda kaže da je obezbjeđenje druga Tita napravilo propust na otvaranju Skenderije, jer nije pretreslo sve kabine u wc-u i kada je jedan dečko izašao vidio je druga Tita kako piša i počeo aplaudirati. To su situacije za koje ne možete biti spremni. Ovo je bilo isto, godinu dana prije početka rata zatekao sam se na istom mjestu s Karadžićem, igrali smo karte i pitao sam ga kako stoji naša stvar. To je nekako vremenom postala legenda koju prepričavam i koja je paralelna s ovom o drugu Titi.

Kako vam Sarajevo izgleda danas, iz perspektive osobe koja je svirala po cijelom svijetu?

Uvijek sam mislio da Sarajevo ima više sreće sa umjetnicima, nego umjetnici sa Sarajevom. Ovdje je teško uspjeti i možda su baš zbog toga ti uspjesi ozbiljniji. Međutim, ima neke čarolije u mjestima u kojima odrasteš. Ja sam ovdje proveo najbolje godine života i zbog toga o Sarajevu ne mogu govoriti objektivno. Ja sam Sarajlija i sebi mogu dozvoliti da kažem nešto ružno o ovom gradu, ali nekome drugom to nikad ne bih dozvolio. Sarajevo danas mi izgleda mlado, podsjeća me na Istanbul. Međutim, kada je riječ o politici mi moramo naučiti osnovne stvari, moramo naučiti da glasamo mozgom, a ne u afektu. Demokratija može biti opasna i mi smo najbolji primjer toga.

Da se vratimo na muziku, svirate li ono u čemu uživate ili ono za šta ste sigurni da će izazvati osjećaje u publici? Da li je i koliko je publika danas probirljiva?

U muzici ne možete mnogo kalkulisati. Onaj ko je osuđen da piše mozgom, osuđen je na propast. Možda neki glupan misli da zna foru, ali ja sam oduvijek znao da to kreće duboko, iznutra. Cijeli život sam imao privilegiju da za novac radim ono što bih inače radio besplatno.

Veliku popularnost stekli ste osamdesetih godina prošlog stoljeća kad ste djelovali u grupi Bijelo dugme. Šta bi Brega koji je osamdesetih godina bio frontmen Bijelog dugmeta rekao o muzici koju svirate danas?

Godišnje odsviram dvadesetak koncerata s Bijelim dugmetom i ponekad mi se učini da tu ima i solidno napisane muzike. Nije to bez razloga bilo toliko uspješno, a ono što je najvažnije je činjenica da mnogo stvari u opusu Bijelog dugmeta ima veze s tradicijom. Ja sam izgleda oduvijek instinktivno radio nešto što sam tek kasnije osvijestio. Znate, život je kratak i nemate kad da pritišćete mnogo tačaka, a ja sam na svu sreću od početka imao samo jednu, onu odakle su moji korijeni. Kada ste mladi mislite da imate vremena, ali onda shvatite da ako imate sreće možete istražiti samo jednu mogućnost. Oni koji misle da imaju vremena vjerovatno računaju na život poslije ovog.

Govorite o mogućnosti istraživanja jedne tačke no ipak ste nakon uspjeha koji ste postigli s Bijelim dugmetom odlučili karijeru fokusirati na Orkestar za svadbe i sahrane koji je originalno ideja Branimira Johnnyja Štulića. Zbog čega?

Bijelo dugme je na velikim koncertima uvijek imao trubački orkestar koji je svirao nama u garderobi i uvijek je vođa orkestra bio u bijelom odijelu. Taj romski, užasavajuće kičerski nagon da šef odjene bijelo odijelo mi je do te mjere bilo groteskno da mi se počelo dopadati. Misliš da bih ja inače odjenuo bijelo odijelo? Pa ima li nešto gore od toga? Međutim, kada mislim o svom koncertu, o najvažnija dva sata u svom danu, ja sam prerušen u bijelo odijelo, na pozornici imam alkohol i tamo sjedim ne radeći ništa naročito, jer dajem signale orkestru i malo pucketam prstima. Ne sjećam se da mi je to Johnny ikad spominjao, sjećam se da me je zvao da napravim bend u kojem bih ja svirao bass, a on gitaru. On je divan dečko, ali on ne zna svirati gitaru. Ta mi je konverzacija, naprimjer, ostala u sjećanju. Ali ako je imao ideju o tom orkestru.

Cik media

ANP, MAP, NATO, RS: Teški dani za Milorada Dodika

AUTOR: Ozren Kebo Milorad Dodik ima samo jedan cilj – nametnuti entitetsku volju državi. On nastoji postići nemoguću stvar – da Republika Srpska bude svima važnija od Bosne i Hercegovine. Stariji posmatrači političkih zbivanja vjerovatno će se sjetiti legendarne izjave Edhema Bičakčića, davnog premijera Federacije BiH, koji je rekao da svako jutro kad se probudi, prvo sebi postavi pitanje – „Šta danas mogu uraditi za Bosnu i Hercegovinu?“ Tu pošalicu političke provenijencije Dodik je doveo do savršenstva, s tim što se na njegovim usnama umjesto Bosne i Hercegovine kočoperi Republika Srpska.
Ali avaj, ono što je njemu važno, nije ostalima. Možda još samo Željki Cvijanović. Maksimum do kojeg može dobaciti je ono na šta i zakoni obavezuju sve učesnike u političkom životu zemlje – da se interesi i potrebe Republike Srpske poštuju u omjeru koji je određen relevantnim dokumentima i sporazumima. Ali dosadašnjim ponašanjem toliko je pretjerao da mu je čak i za taj cilj potrebna radikalna promjena postojeće paradigme jogunjenja, sile, vrijeđanja i aktivne proizvodnje antagonizama.

Činjenica je da Milorad Dodik odavno nije bio u ovako nepovoljnoj situaciji. Manevarski prostor mu je reduciran kao i perspektive Republike Srpske. Na personalnom nivou – i dalje je pod sankcijama i silni novci potrošeni u tom pravcu doslovno su bačeni. Na entitetskom, stvari su još lošije. Republika Srpska tone, sve je praznija, starija i besperspektivnija. Ima mnogo indicija da posljednji razgovor s ruskim ambasadorom nije prošao onako kako je Dodik očekivao. Razilaženja, naravno, nisu ideološke, nego finansijske prirode. Rafinerija u Brodu novi je dokaz tome. Još gore, nekoliko jakih firmi posljednih sedmica zatvara urede i odlazi iz Banje Luke. To je uvijek loš znak i depresivno djeluje na okruženje. A najgore po Dodika, ne odlaze iz Bosne i Hercegovine, samo iz Republike Srpske. Sele se iz Banje Luke u Sarajevo. Da prostite, umjesto banjalučkih Srba, kruh će u njima zarađivati sarajevski Bošnjaci. U Banjoj Luci traju žive rasprave o tome je li njihov grad pod tihim ekonomskim sankcijama, ili se radi o ekonomskom trendu kojem nikakve sankcije nisu potrebne. Jednostavno, poslodavci iz neperspektivnih bježe u možda ne baš perspektivne, ali sigurno u manje neperspektivne sredine. I to nije trend koji bi ikoga trebao radovati. Samo uravnotežen razvoj svih dijelova BiH ima smisla. Ugrožavanje suptilne ravnoteže nije dobro ni za koga, ali krivca za ovaj trend ne treba tražiti u „političkom Sarajevu“, nego upravo u Dodiku i njegovoj maksimalističkoj politici koja ga iz mjeseca u mjesec reducira na minimalističke gabarite.

Ako do petog septembra ne bude postignut dogovor, onda su mu na raspolaganju dvije mogućnosti. Prva je da realizira one svoje prijetnje. A prijetio je općim haosom. U tom slučaju, em će izazvati neviđeni politički, ekonomski i životni belaj, em će isključivi krivac za taj belaj biti on. Druga je da odustane od prijetnji, ali tada ga na volej čeka opozicija kojoj njegova posrtanja konačno daju izvjesnu snagu. Nakon izbora, bila je usitnjena, razbijena, marginalizirana. Svakom Dodikovom greškom, bar na verbalno-pojavnom nivou, njena snaga raste. Uglavnom, ništa dobro za Milorada. Njemu bi više nego bilo kom drugom odgovarao kvalitetan dogovor koji bi konačno otkočio političku pat poziciju. Problem je što je za dogovor on, sa svojim radikalnim ponašanjem, najveća smetnja.

To je okvir u kojem se odvija proces započet petog augusta, kada su tri političara potpisala sporazum o principima formiranja vlasti. Za sada, kao što vidimo, ništa od toga. A ne može se reći da se nije izlazilo u susret Dodiku, da se nije imalo razumijevanja za njegovu poziciju. Toliko je otišao u krajnost da je postigao nemoguću stvar – svjedočili smo skoro pa istovjetnim stavovima HNS-a i DF-a. Odnosno, Dragana Čovića i Željka Komšića. Iako je 20. augusta još jedno dogovaranje o tome da se dogovor otkazuje u javnosti dočekano ismijavanjem, ostaje činjenica da je i takav ishod bolji od razvijanja daljeg neprijateljstva, jer znamo šta sve to može značiti.

Ispostavlja se jedna bitna stvar – u svakoj kriznoj situaciji političku, da ne kažemo diplomatsku prednost stiču one snage koje iskažu više sabura, spremnosti na kompromis, uvažavanja stavova i pozicije druge strane. Sve ovo što nabrajamo nikada nisu bili kvaliteti Milorada Dodika. Strateški je toliko opkoljen da mu ni novi dugometražni intervju kod Milomira Marića na onoj nesretnoj Happy televiziji sad više ne može pomoći. Hoće li naći snage i pameti da ipak nešto izmudrija veliko je pitanje. Dobro bi bilo da nađe. Oni s kojima pregovara izgleda da su svjesni svega i ne otežavaju mu položaj. A i zašto bi mu otežavali kad njegovi problemi evidentno odgovaraju Željku Komšiću, Šefiku Džaferoviću, Bakiru Izetbegoviću, čak i Draganu Čoviću. Ali ne odgovaraju državi i narodu. Vrijeme prolazi, institucije su na čekanju, a građani više nemaju strpljenja. Najtraženiji proizvod u Bosni i Hercegovini posljednjih mjeseci je – karta u jednom pravcu.

(IZVOR: Analiziraj.ba)

“Ti bi da crtaš mape BiH, pa da ti kažemo mi nešto o mapi tvoje Hrvatske!”

Izjave Mire Kovača nisu naišle na odobravanje u velikom dijelu političke javnosti – Nije dobro da visoki funkcioner bilo koje susjedne države daje ovakve izjave i miješa se u unutrašnje stvari svojih susjeda. Njegova izjava je neodmjerena i pokazuje da on ne poznaje stanje u BiH
Saborski zastupnik Hrvatske crta mape BiH: I mi imamo ideja o ustroju Hrvatske, ali ih ne iznosimo u javnost…

Republici Srpskoj i nama u RS-u ne pada na pamet da na bilo koji način umanjimo svoju autonomiju, kaže glasnogovornik SNSD-a

Predsjednik Odbora za vanjsku politiku Hrvatskog sabora Miro Kovač, bivši šef diplomatije te zemlje i “novi crtač mapa BiH”, kako ga nazvaše u Demokratskoj fronti, u razgovoru za novoosnovanu Radio-televiziju Herceg-Bosne iz Mostara iznio je svoje viđenje kako bi trebalo administrativno preurediti našu zemlju. Kovač smatra da bi Hrvati u BiH preustrojem zemlje u tri regije, po uzoru na Belgiju, mogli ostvariti jednakopravnost s Bošnjacima i Srbima.

Očekivano, ovakve izjave nisu naišle na odobravanje u velikom dijelu političke javnosti. Adil Osmanović, zamjenik predsjednika SDA, smatra ih neodmjerenim i nedozvoljenim.
Đavo ne miruje

– Nije dobro da visoki funkcioner bilo koje susjedne države daje ovakve izjave i miješa se u unutrašnje stvari svojih susjeda. Njegova izjava je neodmjerena i pokazuje da on ne poznaje stanje u BiH. Također, rekao bih da ide u pravcu zagovaranja mijenjanja Dejtonskog mirovnog sporazuma na najgrublji način, a znamo da je RH potpisnik tog sporazuma i treba voditi računa o tom sporazumu, rekao je Osmanović za Oslobođenje, navodeći jedan primjer.
image
Adil Osmanović: Zamislite da Italijani spomenu sunarodnjake u Istri / Arhiva Oslobođenja

– Kako bi bilo kada bi neki visoki funkcioner Italije kazao da treba rješavati neke stvari kada su u pitanju sunarodnjaci u Istri. Sigurno bi u Hrvatskoj kazali da ne treba da se miješa u unutrašnje stvari jedne suverene, nezavisne države kao što je Republika Hrvatska. I mi isto tako poručujemo – ne trebaju i ne smiju se miješati u unutrašnje stvari BiH. Imamo Dejtonski mirovni sporazum i za sve u okviru tog sporazuma i u okviru Ustava BiH treba tražiti dogovor unutar zvaničnih institucija države BiH. Niko nije toliko naivan da ne može između redova čitati. Ne treba nama takva briga o BiH. Svaka ovakva izjava, a, nažalost, imate visokih funkcionera u Hrvatskoj koji se tako miješaju u unutrašnje stvari BiH, otežava situaciju u našoj zemlji, rekao je Osmanović.

Na kraju, poručio je da nama trebaju dobre, korektne izjave, na kojima će dvije države graditi dobrosusjedske odnose, a da unutra svi zajedno trebaju postići konsenzus o izmjenama Ustava i Izbornog zakona.

Iz Demokratske fronte saopćili su da najnoviji Kovačev istup potvrđuje “da ‘đavo ne miruje’ i da se iz dana u dan građanima ove zemlje serviraju umobolne ideje o njenom razvaljivanju na tri dijela”.

– Opetovao je ono što je prije par mjeseci kao probni balon pustio u javnost: BiH treba podijeliti po “belgijskom principu” – Bosna cijela u tri dijela, u kojoj bi Hrvati, dobijanjem svoje administrativne jedinice, dobili puni suverenitet. Kao da ga sada nemaju…, navodi se u saopćenju DF-a.
image
Dženan Đonlagić: Treći entitet se nikad neće desiti / Arhiva Oslobođenja

Potpredsjednik ove stranke Dženan Đonlagić u izjavi za Oslobođenje ocjenjuje da izneseni stavovi hrvatskog visokog zvaničnika nisu prijateljski i ne doprinose izgradnji dobrosusjedskih odnosa. Ne smatra da su Kovačeve izjave samo dio predizborne kampanje i pokušaja pridobijanja glasova bh. Hrvata sa pravom glasa u Hrvatskoj.

– Ovo nema nikakve veze za izbornom kampanjom, nego sa čežnjom, odnosno aspiracijama za uplitanja u isključivo unutrašnja pitanja BiH. Radi se pokušaju stavljanja u fokus nikada realizovanog cilja stvaranja trećeg entiteta, što se nikada neće desiti, kategoričan je Đonlagić.

Mišljenja prethodnih sagovornika Oslobođenja dijeli i Damir Mašić, član Predsjedništva SDP-a BiH.

– Kovačev istup predstavlja direktno miješanje u unutrašnji ustroj Bosne i Hercegovine. Ko god predlaže tzv. belgijski model kao i “švicarski model”, kao eventualno rješenje za BiH, taj definitivno nema pojma o našoj zemlji, a pogotovo ne o njenoj historiji. Šta god pričali i susjedi i komšije, politika u vezi Bosne i Hercegovine će se voditi u našoj zemlji, a ne u susjedstvu, rekao nam je Mašić, te dodao da očekuje najoštriju reakciju Predsjedništva BiH, Vijeća ministara i Ministarstva vanjskih poslova BiH.
image
Damir Mašić: Očekujem oštru reakciju vrha naše države / Arhiva Oslobođenja

Za razliku od tvrdnji i stavova da Kovačeve izjave predstavljaju direktno uplitanje u unutrašnje odnose u BiH, u SNSD-u na našu molbu za komentar kažu da je njima najbitnije naglasiti da je Republika Srpska “nedodirljiva i u svakom mogućem smislu neupitna kategorija”. Usput, saznali smo da postoje “unutrašnji odnosi Federacije”.

– Da li je realan problem da postoji otvoreno takozvano hrvatsko pitanje, realno je, ali ono mora da bude riješeno unutar Federacije BiH kako je i predviđeno Dejtonskim mirovnim sporazumom. To je unutrašnje pitanje Federacije BiH, to je pitanje za Bošnjake i Hrvate, da nađu rješenje za svoje međusobne odnose unutar tog entiteta, rekao nam je Radovan Kovačević, glasnogovornik SNSD-a.
Kakva crna regija?!

U izjavi hrvatskog političara, izgleda, najviše im je zasmetalo što se spominju regije.

– Gospodin Kovač govori o nekakve tri regije. RS je mnogo više od nekakve regije. Eventualno stvaranje trećeg entiteta, to je pitanje za FBiH. Međutim, svi moramo priznati, jer je očigledno, da Hrvati u FBiH, iako bi po Ustavu trebali biti ravnopravan konstitutivan narod, to trenutno nisu. To je pitanje koje bi trebalo pokušati riješiti, ali to je pitanje koje će Hrvati i Bošnjaci međusobno morati da rješavaju, ponavlja Kovačević.

Dodaje i da Hrvatska kao potpisnik i garant Dejtonskog sporazuma “sigurno ima pravo da iznosi svoje mišljenje o tome na koji način i u kakvom položaju se nalazi hrvatska zajednica u BiH”.

– Dakle, mi u tom smislu ne vidimo problem, zaključio je.

Iako smo bili uporni, reakciju i komentar političara HDZ-a iz BiH nismo uspjeli dobiti. Međutim, prema onome što je rečeno još početkom godine na zasjedanju Hrvatskog narodnog sabora, kada je ponovo za predsjednika izabran Dragan Čović, jasno je da je Kovačeva izjava na tragu stavova stranaka HNS-a.

HNS je, dakle, u januaru jednoglasno usvojio deklaraciju kojom poziva na administrativno-teritorijalni preustroj zemlje te izmjene Izbornog zakona kako bi se osigurala puna jednakopravnost sva tri naroda.

Tada je, pored ostalog, navedeno da su upravo “Belgija i Bruxelles, kao sjedište Evropske unije, dobar primjer za BiH kako primijeniti načela federalizma i konsocijacijske demokratije kao dio evropske pravne i političke stečevine” i ujediniti ih s načelima pojedinačnih prava i sloboda.

Komšić je upravo pobjedio u igri: Fin, fin, pa ih sve prešao!

Iako na sjednici Predsjedništva BiH Zoran Tegeltija nije zvanično predložen za mandatara za sastav Vijeća ministara BiH, budući da o tome još nema političkog konsenzusa, iz kabineta predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Željka Komšića već su otišli zahtjevi nadležnim institucijama za njegovu provjeru.

Glasnogovornik SIPA-e Luka Miladinović potvrdio je za naš portal informaciju, koju smo prije nekoliko dana prvi objavili, o tome da je SIPA 19. augusta 2019. godine zaprimila Komšićev zahtjev za provjeru istinitosti informacija koje je na obrascu izjave Centralne izborne komisije Bosne i Hercegovine naveo Tegeltija.

Dodaje da SIPA-a ima rok od osam dana od zaprimanja zahtjeva za izvrši navedene provjere.

Druga institucija kojoj je odaslan isti zahtjev je Centralna izborna komisija (CIK) BiH i ona je danas obavijestila javnost da je ovaj posao već završila i da Tegeltija ispunjava uslove za mandatara za sastav Vijeća ministara BiH.

Zanimljivo je da je iz CIK-a saopćeno da je ovo urađeno po zahtjevu Predsjedništva BiH. No, Klix.ba pouzdano saznaje da u vezi s ovim zahtjevom nije bilo zajedničkog zaključka sva tri člana Predsjedništva, što implicira da je i ovaj zahtjev proistekao iz kabineta predsjedavajućeg Komšića.

Komšića smo upitali da li o ovome postoji zajednički zaključak Predsjedništva, no on nije odgovorio na naše pitanje.

Izvršene provjere 2h 38m
CIK: Zoran Tegeltija ispunjava uslove za mandatara za sastav Vijeća ministara BiH

Inače, dva navedena zahtjeva za provjeru mandatara za sastav Vijeća ministara BiH, koja su nadležnim institucijama upućena samo iz jednog kabineta, predstavljaju presedan u odnosu na dosadašnju praksu, budući da su o ovome ranije sva tri člana Predsjedništva BiH zauzimala stav.

Sve ovo ne bi bilo toliko sporno da javnost 20. augusta, dakle nakon što su zahtjevi za provjeru Tegeltije već upućeni nadležnim institucijama, nije svjedočila zajedničkoj odluci sva tri člana Predsjedništva BiH, Komšića, Milorada Dodika i Šefika Džaferovića, da otkažu obje sjednice Predsjedništva zakazane za taj dan.

Jednu na kojoj su trebali po Komšićevom zahtjevu odlučiti o slanju Godišnjeg nacionalnog programa (ANP) za NATO i drugu na kojoj su po Dodikovom zahtjevu trebali imenovati Tegeltiju.

Komšić je nakon toga javnosti objasnio da on i Džaferović nisu htjeli dozvoliti da preglasavanjem Dodika na prvoj sjednici dovedu do povlačenja vitalnog nacionalnog interesa i obaranja ove odluke u NSRS-u. Isto tako, nisu htjeli ni da izbace iz igre Tegeltiju kao kandidata.

No, upravo na jednoj od ovih sjednica trebalo se zapravo tek raspravljati i o tome da se nadležnim institucijama upute zahtjevi za provjeru Tegeltije.

Treba, s tim u vezi, naglasiti i da prema Poslovniku Predsjedništva BiH i Zakonu o Vijeću ministara BiH, Predsjedništvo (kao kolektivni organ) šalje zahtjev za provjeru kandidata za predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH pa se stoga postavlja i pitanje da li se ovdje radi o validnom, odnosno ispravnom proceduralnom potezu.

Ovdje se također postavlja pitanje zašto su se trošili resursi, a da se uopće ne zna da li će Tegeltija biti izabran za kandidata te zašto se na ovaj korak nije odlučio Dodik koji je bio predsjedavajući tokom prvih osam mjeseci mandata Predsjedništva BiH.

Također, potrebno je spomenuti i da Komisija za pripremu izbora Vijeća ministara BiH pri Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine BiH još nije formirana zbog nedostatka političkog dogovora o tome ko će biti u rukovodstvu.

Cik media

Recent Posts