Home Blog Page 82

Komšić ambasadoru Srbije: Drvar nikad neće biti srpski, bio je i ostat će bosanski

Član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željko Komšić reagovao je na (ne)diplomatski istup ambasadora Republike Srbije u BiH Aleksandra Đorđevića, koji je danas, prilikom otvaranja Konzularne kancelarije Republike Srbije u Drvaru, kazao da će Drvar u perspektivi biti srpski grad, kao što je uvijek i bio, saopćeno je iz Komšićevog Kabineta. “Drvar nikada nije bio srpski grad, niti će to ikada biti. Drvar je partizanski, i oduvijek je bio bosanski grad. Uvijek će to i biti, unatoč željama i pretenzijama Srbije na Bosnu i Hercegovinu, koje su se zadnjih decenija manifestovale kroz najveći oblik tragedije po BiH i njene građane. Nadam se da će se ambasador Srbije, u buduće, suzdržati od srbiziranja bosanskohercegovačkih gradova”, poručio je Komšić.Dodao je da “u ovoj državi ima mjesta za sve, ali nema mjesta za bilo čiji etnički ekskluzivitet.”

Nemoj se nikad zastiditi majčine mahrame i njenih dimija

Nemoj se nikada zastiditi svoje majke i njenih dimija, bosanske sinije i bašče iz svoga djetinjstva, tevsije demirlije i bakrenog abdesnog ibrika i đuguma, nanine sehare, svoje iz djetinjstva avlije i kuće čardaklije.
Ne zastidi se naših tijesnih šefteli sokaka i osunčanih cvijetnih bosanskih čaršija, babine tihe eglene i nanine šarene šamije, djedove žute hadžijske abanije i amiđinog crvenog u desno naherenog fesa.
Nikada se ne zastidi avlijskog prosca i tarabe, žutog u avliji duda, drvenog ahara i kućnog mutvaka. Ne zastidi se sestrine suze kada te je ispraćala u Hrvatsku, Sloveniju, Ameriku i Australiju.
To je, Allahov robe, tvoja dimenzija, tvoj ukras i biser, tvoje blago, ostalo od naših pradjedova, dobrih Bošnjana. Ne zastidi se Božiji robe, strinine resedije, nutme, halebije, gurabije, ćetenije, kvrguše, kljukuše, dilje, sutlije, pelteta i zerdeta!
To je Bošnjo tvoja koda, kojom te je Uzvišeni označio i odredio, zacrtao ti sudbinu da se rodiš u najljepšoj zemlji i đulistanu dunjalučkom, zemlji Bosni. Ne zastidi se Bošnjo dajdžinih šalvara kada ih obuče i krene u svoju mahalsku džamiju, šalvare su dio tebe i ti si dio njih, iz šalvara si izašao i nikad se ne nasmij kada ugledaš Bošnju da ih je obukao, znaj dobro šalvare su dio tebe i ti si dio njih, iz njih si izašao. Ne zaboravi Bošnjo u dalekom svijetu, na cvijeće: zambak, sabljicu, hađibeg, kalanfir, (karanfil) majčinu dušicu, bosiljak, šekaik, pokraj cvijeća si uvijek prolazio kada si se umoran vraćao i sa puta dolazio u svoju avliju iz džamije, škole, njive, igranja sa djecom na livadi…
To cvijeće te je uvijek dočekivalo pored avlijske staze ograđeno okrečenim kamenjem i svojim mirisom ti iskazivalo najljepšu dobrodošlicu. Ne zaboravi Allahov insanu gdje god bio da bio, ma koliko se trudio da nekome ugodiš i da se prilagodiš, uvijek ćeš biti ono što i jesi, Bošnjo i Musliman.
Ako je to tako, a jest sigurno, onda ne daj nipošto ono što si dobio u amanet od Dragog Allaha i naših dobrih djedova, dobrih, lijepih i ponosnih Bošnjana, vjeru Islam, vatan Bosnu i naše lijepe običaje, drage, bosanske adete.
WWW.NOVIHORIZONTI.BA

Prošlo je 26 godina od zločina u Ahmićima: “Džokeri” su upali u selo rano ujutro

Haški tribunal je za zločin u Ahmićima osudio sedam bivših pripadnika HVO-a, dok je pred Sudom BiH za isti zločin Paško Ljubičić osuđen na 10 godina zatvora

Prigodnim i vjerskim programom i komemoracijom danas će u Ahmićima biti obilježena 26. godišnjica stravičnog zločina jedinica HVO-a nad Bošnjacima Ahmića kada je 16. aprila 1993. godine ubijeno 116 civila, među kojima 33 žene i djece. Porodice i dalje tragaju za 29 Ahmićana.

Obilježavanju godišnjice i komemoraciji prisustvovat će i član Predsjedništva BiH Šefik Džaferović. U Ahmićima i Sarajevu istog dana bit će organizovan interaktivni narativ “Ahmići: 48 sati pepela i krvi”. Predstavljanje narativa u Ahmićima i Sarajevu pratit će i izložba fotografija Gilesa Penfounda, koje je slikao fotograf britanske vojske u sklopu UNPROFOR-a.

Penfound je dolazio u Ahmiće kako bi odao počast žrtvama zločina kojem je i sam svjedočio u aprilu 1993. godine. Na osnovu njegovih fotografija dvojica zločinaca su odgovarala pred Haškim tribunalom.

Komemoraciji će prisustvovati i ratni veterani iz regiona.
Haški tribunal je za zločin u Ahmićima osudio sedam bivših pripadnika HVO-a, dok je pred Sudom BiH za isti zločin Paško Ljubičić osuđen na 10 godina zatvora.

Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije presudio je da su ubistva u Ahmićima bila zločin protiv čovječnosti, a jedan od zapovjednika ove akcije, Dario Kordić osuđen je na 25 godina. Na slobodu je pušten početkom juna 2014. godine.

Zoran, Mirjan i Vlatko Kupreškić osuđeni su na zatvorsku kaznu od 6 do 10 godina zbog sudjelovanja u napadu, no pravomoćnom presudom su 2001. oslobođeni krivice. Drago Josipović dobio je 12, a Vladimir Šantić 18 godina zatvora. Dragan Papić oslobođen je krivice.
HRONOLOGIJA ZLOČINA U AHMIĆIMA

U rano jutro 16. aprila 1993. godine, u napadu specijalne jedinice “Džokeri” Hrvatskog vijeća odbrane (HVO), ubijeno je 116 Ahmićana od čega su 33 bili žene i djeca. Najmlađa žrtva imala je samo nekoliko mjeseci.

Noć prije napada evakuirani su Hrvati iz tih sela. HVO je napad započeo prvo iz daljine granatirajući Ahmiće-Šantiće, a zatim su grupe vojnika išle od kuće do kuće napadajući civile i njihovu imovinu i koristeći zapaljive svjetleće metke i eksploziv. Vojnici HVO-a zapalili su skoro svaku kuću Bošnjaka u Ahmićima-Šantićima, kao i dvije džamije.

Pokolj su otkrile mirovne snage UN-a sastavljene od britanske vojske i pukovnik Bob Stewart.

FOKUS.BA

Zašto je Turska najsnažnija država u današnjem svijetu?

Konstatacija da je Turska najsnažnija država na svijetu može zvučati bombastično na prvi pogled ali sigurno ćete promijeniti to mišljenje nakon što pročitate ovaj tekst.
Turska je u posljednjih pet godina pod strašnim i do danas neviđenim napadima. Asimetrični rat protiv Turske započeo je nakon 2013. godine koja je sa ekonomskog gledišta bila najbolja godina u modernoj Turskoj historiji.
Turska ekonomija u 2013. godini približila je se cifri od 1. trilion dolara, u ovoj godini su stavljeni potpisi i započeti veliki mega projekti, ove godine otplaćen je dug prema MMF fondu.
Nakon 2013. godine, Turska se susrela sa svih šest metoda koje se koriste za razbijanje i podjelu država širom svijeta, ali uz historijsku snagu i podršku naroda svih šest je uspješno prevaziđeno.
Sjetite se da Irak nije izdržao vanjsko vojno uplitanje i podijeljen je, Sirija je nakon unutrašnjih nemira podijeljena. Mnoge druge države su raznim vrstama državnih i vojnih udara izgubile slobodu i suverenitet.
Sjetite se raspada Sovjetskog saveza i Jugoslavije, u prevodu većina država u svijetu kada je se susrela sa samo jednom od ovih šest situacija o kojima govorimo, raspadale su se i nestajale.
Kojih šest prijetnji je Turska uspješno prevazišla?
1.Opasnost od unutrašnjih nemira i pobune (Događaji iz Gezi parka)
Događaji iz Gezi parka u Istanbulu iako mali događaj, zapalio je fitilj nemira među milionima ljudi širom Turske. Turska vlada radila je na rekonstrukciji parka ali ovaj događaj je iskorišten za podstrekivanje nemira od strane vanjskih faktora.
Jedna grupa ljudi u šatorima je prenoćila u parku, ujutro im je policija zapalila šatore i to je pokrenulo proteste širom zemlje desetina hiljada ljudi.
Događaji iz Gezi parka su tada uveliko izašli iz okvira protesta vezano za park, rodila se opasnost od unutrašnjeg rata.
Prosvjednici su tada pokušali silom upasti u ured turskog premijera. Strani mediji su krenuli sa crnom propagandom sa ciljem da izazovu što veće nemire širom Turske. Ali požar se polako ugasio, iako je Turska doživjela velike ekonomske štete koju su prosvjednici napravili, spasila se velike prijetnje po opstanak.
2. Istočna prijetnja pobune (Operacija na istoku Turske protiv terorista PKK)
Za vrijeme izbora u Turskoj 2015. godine na istoku i jugoistoku započeta je pobuna koja je potencijalno mogla da ugrozi opstanak Turske.
Teroristi PKK započeli su sa kopanjem rovova po ulicama i postavljanjem raznih vrsta barikada, čak i onih u kojima su se nalazile razne vrste eksplozivnih materijala.
Sa ovakvom vrstom unutrašnje pobune vjerovatno se nije srela nijedna moderna vojska do tada, pitanje je bilo kako će se turska vojska nositi sa ovakvim preprekama?
U regiju su poslate crvene beretke i specijalne jedinice policije, turske snage su uz pomoć posebne taktike i strategije borbe u urbanim sredinama uspjele da potisnu teroriste, i vrate mir na istok Turske. Neutralizirano je oko dvije hiljade terorista, nažalost nastradalo je i oko 200 turskih vojnika i policajaca.
Ali uprkos tome, na ovakav pokušaj destabilizacije Turske odgovor je stigao.
Turska će iskustvo urbane borbe kasnije iskoristiti u El-Babu i Afrinu, u Siriji.
3. Obaranje ruskog borbenog aviona
Turska je 2015. u mjesecu Novembru oborila ruski borbeni avion koji je narušio tursku granicu iz pravca Sirije. Cijeli svijet je ovu vijest pratio i gledao, širom svijeta se govorilo o mogućem ratu između Rusije i Turske.
Bila je to jako ozbiljna situacija, i veliki povod za objavu rata od strane Rusije.
Prvi put nakon drugog svjetskog rata zvanično, jedna država se usudila da obori ruski borbeni avion. U prvoj sedmici dana nije bilo jasno da li će Putin objaviti rat Turskoj, nakon što je odustala od objave rata, Rusija uvodi embargo na uvoz iz Turske.
Ali nakon par godina od ovog događaja, na razočarenje Amerike i Evrope, Turska i Rusija su ponovo uspostavili snažne veze.
Glavni razlog za pomirenje bili su međusobni interesi ove dvije države.
4. Najveći Cyber napad u historiji koji je Turska doživjela
Nakon obaranja ruskog borbenog aviona, ruski hakeri započeli su sa snažnim napadom protiv Turske. Kodni naziv ovog napada bio je “Pijun”, na upozorenje jedne američke sigurnosne agencije Turska je preduzela mjere ali tačna šteta nakon napada nije utvrđena.
Mete ruskih hakera bile su sve državne institucije u Turskoj, banke, trgovinske firme, telekomunikacije i sigurnosne agencije. Kruže informacije kako su ukradeni lični podaci 50 miliona turskih državljana i kako su prodati na crnom tržištu.
Za razliku od Ukrajine i Estonije koje su žrtve ruskih hakerskih napada, Turska je istom mjerom odgovorila. Turski hakeri oborili su većinu ruskih vladinih stranica, i preuzeli su veliki broj tajnih podataka Rusije.
5. Napad od strane tri terorističke organizacije istovremeno

Afganistan je razoren i podijeljen od strane samo jedne terorističke organizacije.Mnoge države širom svijeta su na rubu podjele ili su već podijeljene uslijed djelovanja terorističkih organizacija.
Tursku su napale čak tri terorističke organizacije istovremeno, to su PKK, FETO i DAEŠ. Teroristička organizacija FETO unutar turskih državnih institucija sabotirala je bilo kakav pokušaj odbrane, dok je PKK napadala i iznutra i iz vana raznim metodama terorističkih napada.
Teroristička organizacija DAEŠ je prešla tursku granicu i unutar turske je organizvala mnoge akcije. Turska se plašila “Afganistanizacije” države, Turska se između 2014 i 2017 godine gotovo svakog mjeseca gušila u terorističkim napadima.
Teroristička organizacija DAEŠ skoro da nema grada u Turskoj u kojem nisu izvršeni bombaški napadi. Hiljade turskih državljana su uslijed terorističkih napada izgubili živote.
Hvala Allahu, Turska je sve ove napade prevazišla.
6. Pokušaj vojnog udara 15. Jula
O pokušaju ovog vojnog udaru sve je već rečeno, više od dvije stotine ljudi izgubili su svoje živote a hiljade su ranjene. U historijskim knjigama ostat će zapisano kako su turski vojnici pucali po turskom narodu nažalost.
Nakon što je jedan ovakav pokušaj uspio u Egiptu gdje je vojska uz podršku Amerike i Izraela preuzela vlast, došla je na red i Turska.
Hvala Bogu pokušaj je bio neuspješan.
Problem opstanka Turske

Najvažnija prijetnja od svih ovih koje smo naveli je ova, Evropa sa Amerikom i Izraelom na jugu Turske nastoji uspostaviti jednu vazalnu državu.
Ako se ovo ostvari, Turska će narednih stotinu godina provesti pod prijetnjom podjele i unutrašnjih nemira.
Uzimajući sve ovo u obzir, Turska je preuzela najveći mogući rizik i ušla u Siriju.
preuzeto sa: bosna1463.com

Evo za šta Tužilaštvo BiH tereti generala Atifa Dudakovića

Suđenje Atifu Dudakoviću, nekadašnjem komandantu Petog korpusa Armije BiH i još 16 bivših pripadnika ovog korpusa koji se terete za zločine počinjene na području Krajine, počelo je čitanjem optužnice i uvodnim riječima Državnog tužilaštva, prenosi Birn BiH.

U optužnici koju je pročitala tužiteljica Marijana Čobović je navedeno da su Dudaković i ostali svjesno i voljno učestvovali u udruženom zločinačkom poduhvatu sa ciljem da se ukloni srpsko stanovništvo iz Bosanskog Petrovcca, Ključa, Bosanske Krupe i Sanskog Mosta.
Dudaković se optužnicom tereti da je podređenim jedinicama “omogućio, dozvolio i saglasio se” sa ubistvima zarobljenih pripadnika Vojske Republike Srpske (VRS), a za iste navode se tereti bivši komandant 517. brigade Nadarević, dok su ostali optuženi u svojstvu pripadnika brigada i vojne policije Petog korpusa.
Tužiteljica je uvodnoj riječi istakla kako će dokazati da je od 13. septembra do polovine novembra 1995. postojao širok i sistematičan napada Petog korpusa kojem su, kako dodaje, u akciji “Sana 95” bile podređene jedinice Sedmog korpusa i Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) RBiH, protiv civilnog stanovništva.
“Cilj napada nije bio samo oslobođenje teritorije, već je on usmjeren na civilno stanovništvo progonom, višestrukim lišenjem života, bez razlikovanja civila i pripadnika VRS koji su položili oružje. Tek prema malom broju civila je pokazana milost”, kazala je tužiteljica Čobović.
U uvodnoj riječi je naglasila da je u Bosanskom Petrovcu i okolnim selima ubijeno najmanje 65 civila, u Ključu najmanje 42, u Bosanskoj Krupi deset, a u Sanskom Mostu i okolici najamnje 100 civila.

“Ubistva civila i uništenje njihove imovine nisu bila opravdana vojnom nuždom”, navela je tužiteljica i dodala kako su meta napada bili civilni, a ne vojni objekti.

Pripadnici Petog korpusa su, kako je rekla, uništili, oštetili ili zapalili 12 vjerskih pravoslavnih objekata na području Bosanskog Petrovca, četiri na području Ključa, šest u Bosanskoj Krupi i 15 u Sanskom Mostu.

“Iz iskaza svjedoka proizilazi da je uloga tek formiranih ratnih predsjedništva u opštinama bila neznatna u odnosu na vojnu vlast. Angažovanje civilne policije je bilo na traženje Petog korpusa”, dodala je tužiteljica.

Dudakovića optužnica tereti i za zločine protiv civilnog stanovništva tokom ljeta 1994., odnosno sukoba Petog korpusa sa pripadnicima i pristalicama Narodne odbrane Autonomne pokrajine Zapadna Bosna (NOAPZB) na području Cazinske krajine.

“Oštećeni su imali svojstvo zaštićenih lica, civila i pristalica Narodne odbrane APZB-a, koji nisu učestvovali u borbenim dejstvima”, rekla je tužiteljica.

Za sukob Petog korpusa i NOAPZB, tužiteljica je rekla da je on bio “unutarnjeg” karaktera.

Asim Crnalić, koji brani Dudaković i Nadarevića, nakon uvodne riječi Tužilaštva BiH je naglasio kako postoji značajna razlika između ono što se vodi pod “rezultatima istrage” te da predlaganje dokaza Optužbe ne korespondira sa činjeničnim navodima optužnog akta.

Predsjedavajuća Sudskog vijeća Željka Marenić je na samom početku ročišta prisutne obavjestila da je predmet u odnosu na Aleta Hodžića razdvojen, nakon što je Sud zaprimio nalaz timskog vještačenja, te će se posebno dovršiti kada se za to steknu uslovi.

Nastavak suđenja je 22. aprila kada će Odbrane dati uvodne riječi.

NOVE PROVOKACIJE: Milorad Dodik: „RS je već odvojena, samo to nije proglašeno”

Ako hoćemo stabilan Balkan, onda se on mora redefinisati na način da budu objedinjeni prostori gdje su većinski dominantni narodi.
Međutim, mi smo ovdje eksperiment koji nije dozvolio da se narodi razgraniče na istorijski način, da izgrade svoje države i onda pokušaju da sarađuju i grade prijateljstvo, nego smo ostali u tinjajućem sukobu oko mnogih pitanja. Sve dok imate problem granica i otetosti teritorije, ne možete da obezbijedite trajan mir”, rekao je u intervju za “Novosti” Milorad Dodik, predsjedavajući Predsjedništva BiH, komentarišući ideju o razgraničenju sa Albancima.

Dodik napominje da Republika Srpska otvoreno prati politiku Beograda i da će prihvatiti sve što Srbija izabere kao definitivno rješenje.
Ostajete li pri svom stavu – ako Kosovo dobije stolicu u UN, RS će proglasiti nezavisnost?
“Naravno. To nije sporno. Mi smo već odvojeni, samo to nije proglašeno. BiH je potpuno podijeljeno društvo. Država ne funkcioniše, već postoji neka njena imaginacija. Dejtonski sporazum je “sklepao” tu zemlju koja nema ništa zajedničko, a mi sad treba da pokušamo da napravimo neku zajedničku politiku. To ne ide”, rekao je Dodik.
Nedavno ste u Nišu kazali da su pred Srbijom i Srpskom decenije ujedinjenja. Hoćete li to možda ubrzati?
“Hoću ako budem mogao, ali nisam avanturista i neću narod uvesti u stradanje ili izbjeglištvo. Smatram da će se u geopolitičkom i regionalnom kretanju stvoriti jedan momenat kada će ujedinjenje biti moguće. Nemam dileme da će se to desiti, samo se bojim da ja, ili neko drugi, taj momenat ne propustimo”, naveo je Milorad Dodik.
-Ponovo ste aktivirali mapu srpske države na Balkanu, ovaj put i sa dijelovima Crne Gore?
“To je hipotetička priča, a ja imam pravo da promišljam. Najstabilnije bi bilo kada bi se Srbi objedinili u jednoj perspektivnoj državi Srbiji. Nismo nikada nikoga u istoriji napali, pa nećemo ni sad. Taj prostor pripada nama. Kako će neko iz Sarajeva moći da kaže da je Banjaluka njegova? Nije njegova, već naša, srpska. Ona osjeća da pripada Srbiji. Svi to misle i 99 odsto Srba smatra da je to Srbija, a drugi mogu da se bore protiv toga koliko hoće, džaba im”, smatra srpski član i predsjedavajući Predsjedništva BiH.

-Koliko će trajati paraliza vlasti u BiH, hoće li biti izabran Savjet ministara?

ŽELJKO KOMŠIĆ ČESTITAO DAN ARMIJE RBIH: TO JE BILA JEDINA LEGALNA I LEGITIMNA VOJSKA

Član Predsjedništva BiH i predsjednik Demokratske fronte Željko Komšić uputio je čestitku svim Bosancima i Hercegovcima povodom obilježavanja 15. aprila – Dana Armije RBiH.
“Svim Bosancima i Hercegovcima čestitam 15. april – Dan Armije Republike Bosne i Hercegovine. Armija RBiH nastala je kao nužna potreba organizovanog otpora protiv agresije na Bosnu i Hercegovinu, koju su činile susjedne zemlje. Bila je jedina legalna i legitimna vojna formacija koja je branila ustavni poredak Republike BiH. Kroz svoju borbu zadržala je svoj multietnički i antifašistički karakter”, napisao je Željko Komšić u čestitci.
On je naveo i to da se pred najezdom barbarizma i zločina obilježenih etničkim čišćenjem i genocidom Armija RBiH borila ujedno i za civilizacijske vrijednosti, poštujući ono što je zapisano u poveljama i konvencijama Ujedinjenih nacija, te je najzaslužnija za opstanak države Bosne i Hercegovine.
“Na ovaj dan treba se sjetiti svih onih pripadnika Armije RBiH koji su, braneći svoju državu, dali najviše što su mogli za nju. Dali su svoje živote, da bismo mi, danas, u miru mogli nastaviti borbu za opstojnost države. Države, čiji integritet I suverinitet još uvijek neki dovode u pitanje, i to oni kojima su borci Armije RBiH stali na putu. Njihova borba i žrtva nas obavezuje da u toj borbi ustrajemo. To je naš dug prema njima, koji nažalost više nisu sa nama, ali i prema budućim generacijama”, istakao je Komšić.

klix.ba

RATNA BIOGRAFIJA DRAGANA MEKTIĆA: EVO GDJE JE BIO I ŠTA JE RADIO TOKOM AGRESIJE NA BIH

Dragan Mektić je omiljeni bh. ministar. Posebno ga vole u entitetu Federacija jer je praktično jedina prava opozicija Dodiku i onima oko Dodika. On govori sve što mu padne napamet i zato ga ljudi uglavnom vole. Nedavno su objavljeni podaci o njegovoj imovini, a prema imovinskom kartonu, vidi se da Mektić nije mnogo prihodovao od politike. Bar ne kao neke njegove kolege.

U njegovoj biografiji navodi se da je Mektić rođen 1956. godine u Gornjim Vijačanima kod Prnjavora. Sa suprugom Veselinkom ima dvije kćerke – Danijelu i Branku. Osnovnu školu je završio u Prnjavoru, a srednju Mašinsko-metalnu u Banjoj Luci. Školovanje nastavlja u Zagrebu gdje je 1979. godine završio Višu upravnu školu. Deset godina kasnije u Zagrebu završava i studij unutrašnjih poslova.

Karijeru policajca započinje 1980. godine u Općinskom sekretarijatu za unutrašnje poslove u Prnjavoru gdje je do početka rata u Bosni i Hercegovini (BiH) 1992. godine radio kao pomoćnik komandira u Stanici policije, a zatim i kao pripadnik Službe općeg kriminaliteta te kao inspektor za suzbijanje privrednog kriminala.

Rat je proveo kao zamjenik komandira Policije u Prnjavoru, a od 1995. do 1997. godine i kao načelnik Stanice policije Prnjavor. Naredne dvije godine bio je neraspoređen, a dobio je i rješenje o penzionisanju, ali u mirovinu nikada nije otišao.
A iz ratnog perioda datira i jedan događaj o kojem je u bh. javnosti bilo mnogo govora. Pripadnici boračkih kategorija iz Prnjavora sredinom prošle godine dostavili su Okružnom tužilaštvu u Banjaluci, Tužilaštvu BiH i bezbjednosnim agencijama prijavu protiv ministra Mektića za djela ratnog zločina, nedozvoljene trgovine i zloupotrebe službenog položaja. Borci traže od nadležnih organa da bude preispitana Mektićeva odgovornost u slučaju ubistva jednog lica hrvatske nacionalnosti u zgradi SJB Prnjavor u ljeto 1992. godine, koji je kao ratni zarobljenik doveden sa derventskog ratišta.

Veći broj radnji za koje ga borci sumnjiče je iz ratnog perioda, kada je Mektić obavljao najodgovornije funkcije u SJB Prnjavor. U prijavi je navedeno da je pod komandom Mektića izvedena policijska akcija u bošnjačkom selu Lišnja, kada su zapaljeni džamija i prostorije džemata, te počinjena i druga djela koje je Haško tužilaštvo uvrstilo u optužnicu protiv Momčila Krajišnika.

U prijavi dodaju da je Mektić posredstvom svojih potčinjenih vršio zastrašivanje jedne bošnjačke porodice sa ciljem da se jeftino domogne njihove imovine. Borci tvrde i da je Mektić, kada je predložen za ministra, od bivših saradnika zatražio da skrivaju detalje iz njegove prošlosti jer bi mu svako njihovo javno pominjanje onemogućilo da dođe do pozicije u Savjetu ministara.

Tužilaštvo je sve ove navode naravno istražilo i nikada nije zvanično predstavilo rezultate istrage. Ili možda nije imalo šta predstaviti. Bilo kako bilo, Mektić je bio i ostao najdraži ministar običnih ljudi naše zemlje bez obzira na nejasnu prošlost i ratnu ulogu…

bosniaksinfo.ba

Kako je poceo rat u Srebrenici?

LIVE TV
TEME
Kako je počeo rat u Srebrenici?
11.07.2018

Bosnien und Herzegowina Srebrenica
Priča o Srebrenici prije rata, naoružavanju, prvim stradanjima i onim koja su uslijedila i bila uvod u masovne egzekucije iz jula 1995.
Srebrenica je prije rata, do ’92.godine, živjela mirnim i prilično lagodnim životom. Gradsko stanovništvo, u lokalnom slengu „čaršijska raja“ funkcionisalo je kao jedna velika porodica ili se tako činilo. Nije bilo izrazitih podijela, barem vidljivo upadljivih, po etničkom, ekonomskom, socijalnom ili drugom osnovu. Bilo je manje ili više imućnih, dobrostojećih i siromašnih, ali socijalne razlike nisu bile izražene, nisu bole u oči. Sistem socijalizma i samoupravljanja davao je svima osjećaj, možda će neki reći, lažne sigurnosti i relativnog blagostanja, jer Srebrenica je bila među industrijski najrazvijenijim opštinama u bivšoj državi. Od oko 37.000 stanovnika gotovo jedna trećina je bila zaposlena. Srebrenica je imala u to vrijeme i veoma veliki broj mladih, školovanih ljudi o čemu recimo svjedoči podatak da je iz ovako malog grada tokom rata poginulo čak šest ljekara (pred rat u gradskom jezgru je živjelo oko 7.000 stanovnika).

Naoružavanje i nacionalne podjele

Krajem ’91.godine počelo je tajno naoružavanje naroda. Naoružavali su se svi, manje ili više, iz različitih izvora. Proljeće ’92.godine donijelo je nemir i u Srebrenicu. Odjeci rata u Vukovaru i ovdje su se svakim danom činili bližim i glasnijim. Podjela Jugoslavije na šest državica, bivših republika bila je završena a u novom sistemu nacionalisti su zaposjeli vlast. Počele su podijele. Dijelilo se sve na srpsko i muslimansko: policija, vlast, ulice i teritorija. SDA i SDS su u Srebrenici podijelili sve što su mogli dogovorom a nisu prezali ni od sile. Javna preduzeća i ustanove prve su bile na udaru i podijeljene su kao što ih i danas stranke u BiH dijele imenujući im podobne a ne sposobne rukovodeće strukture. Tako početkom ’92. godine policija upada u prostorije lokalne radio stanice i pod prijetnjom sile istjeruje svo zaposleno osoblje. Sutradan su program počeli voditi i emitovati novi stranački kadrovi da bi, nakon desetak dana, bio miniran relejni stub na brdu Bojna i kako je nešto ranije miniran i relej sa tv-pretvaračem na brdu Kvarc, Srebrenica je ostala u medijskom mraku.Dolazak paravojski iz Srbije i početak terora

Strah se uvlačio u ljude i počeli su odlaziti tamo gdje je ko mislio da će biti sigurniji. Najprije su Srbi odlazili preko Drine u Srbiju ili u susjedni Bratunac dok su nešto kasnije Bošnjaci kretali ka Tuzli i Sarajevu. Zavisno od uticaja, jedni drugim su postavljali ultimatume za predaju oružja.

Pripadnici tzv Vukovarskog korpusa, kako je narod zvao pripadnike raznih paravojnih grupa, prešli su preko Drine u Bratunac. Počelo je zatvaranje i maltretiranje, pa i ubijanje Bošnjaka na gradskom stadionu i sportskoj dvorani. Nekoliko uglednih Bošnjaka iz Srebrenice pozvano ja na sastanak u Bratunac 17. aprila 1992. Na tom sastanku traženo je da se podijeli MUP, kao i sam grad Srebrenica. Prema tom prijedlogu, rijeka Križevica trebala je da bude granica. Pod pritiscima naoružanih arkanovaca, opštinski predstavnici pristali su na podjelu Srebrenice, kao i na to da MUP u Srebrenici i sve policijske ispostave predaju naoružanje srpskoj policiji. Nekoliko Bošnjaka policajaca u Srebrenici čuvši za to, uzimaju oružje iz policijskog magacina i sa nekolicinom dobrovolajca odlaze u brda. Bili su to Naser Orić, Hakija Meholjić, Sidik Ademović, Akif Ustić, Suad Smailović i drugi.

Upad paravojske u Srebrenicu, pljačke, paljevine i ubistva

Do napada na Srebrenicu dolazi 17. aprila 1992. godine. Sutradan u Srebrenicu ulaze i arkanovci. Za preostale Bošnjake u Srebrenici nastupili su dani terora. U svega nekoliko dana, koliko je srpska vojska provela u Srebrenici, provaljena je i opljačkana robna kuća, opljačkane su i zapaljene mnoge kuće, a brojni Bošnjaci su ubijeni. Razularena rulja pljačkaša je na umu imala prvensteno pljačku svega što je vrijedno i tu nisu bili mnogo izbirljivi šta je srpsko, a šta muslimansko, kazuje jedan Srbin, svjedok događaja, koji ne žili da mu se ime pominje u javnosti

„Oni su pljačkali i otimali sve redom što im je zapelo za oko. Nisu oni gledali šta je čije. Jedina razlika je što Srbe nisu ubijali, ali otuđili su i nekoliko srpskih auta i drugih stvari“, kaže ovaj čovjek.

Preostali Srbi u Srebrenici su na divljanje njihovih sunarodnika ostajali uglavnom nijemi, plašeći se za svoju glavu, mada je bilo, istina rijetkih primjera da zaštite komšiju muslimana. O jednom takvom primjeru DW je pisalo u priči “Kako je Mile iz Srebrenice spasio Rami život?”.LIVE TV
TEME
Kako je počeo rat u Srebrenici?
11.07.2018

Bosnien und Herzegowina Srebrenica
Priča o Srebrenici prije rata, naoružavanju, prvim stradanjima i onim koja su uslijedila i bila uvod u masovne egzekucije iz jula 1995.
Srebrenica je prije rata, do ’92.godine, živjela mirnim i prilično lagodnim životom. Gradsko stanovništvo, u lokalnom slengu „čaršijska raja“ funkcionisalo je kao jedna velika porodica ili se tako činilo. Nije bilo izrazitih podijela, barem vidljivo upadljivih, po etničkom, ekonomskom, socijalnom ili drugom osnovu. Bilo je manje ili više imućnih, dobrostojećih i siromašnih, ali socijalne razlike nisu bile izražene, nisu bole u oči. Sistem socijalizma i samoupravljanja davao je svima osjećaj, možda će neki reći, lažne sigurnosti i relativnog blagostanja, jer Srebrenica je bila među industrijski najrazvijenijim opštinama u bivšoj državi. Od oko 37.000 stanovnika gotovo jedna trećina je bila zaposlena. Srebrenica je imala u to vrijeme i veoma veliki broj mladih, školovanih ljudi o čemu recimo svjedoči podatak da je iz ovako malog grada tokom rata poginulo čak šest ljekara (pred rat u gradskom jezgru je živjelo oko 7.000 stanovnika).

Naoružavanje i nacionalne podjele

Krajem ’91.godine počelo je tajno naoružavanje naroda. Naoružavali su se svi, manje ili više, iz različitih izvora. Proljeće ’92.godine donijelo je nemir i u Srebrenicu. Odjeci rata u Vukovaru i ovdje su se svakim danom činili bližim i glasnijim. Podjela Jugoslavije na šest državica, bivših republika bila je završena a u novom sistemu nacionalisti su zaposjeli vlast. Počele su podijele. Dijelilo se sve na srpsko i muslimansko: policija, vlast, ulice i teritorija. SDA i SDS su u Srebrenici podijelili sve što su mogli dogovorom a nisu prezali ni od sile. Javna preduzeća i ustanove prve su bile na udaru i podijeljene su kao što ih i danas stranke u BiH dijele imenujući im podobne a ne sposobne rukovodeće strukture. Tako početkom ’92. godine policija upada u prostorije lokalne radio stanice i pod prijetnjom sile istjeruje svo zaposleno osoblje. Sutradan su program počeli voditi i emitovati novi stranački kadrovi da bi, nakon desetak dana, bio miniran relejni stub na brdu Bojna i kako je nešto ranije miniran i relej sa tv-pretvaračem na brdu Kvarc, Srebrenica je ostala u medijskom mraku.

Do napada na Srebrenicu dolazi 17. aprila 1992. godine. Sutradan u Srebrenicu ulaze i arkanovci. Za preostale Bošnjake u Srebrenici nastupili su dani terora
Dolazak paravojski iz Srbije i početak terora

Strah se uvlačio u ljude i počeli su odlaziti tamo gdje je ko mislio da će biti sigurniji. Najprije su Srbi odlazili preko Drine u Srbiju ili u susjedni Bratunac dok su nešto kasnije Bošnjaci kretali ka Tuzli i Sarajevu. Zavisno od uticaja, jedni drugim su postavljali ultimatume za predaju oružja.

Pripadnici tzv Vukovarskog korpusa, kako je narod zvao pripadnike raznih paravojnih grupa, prešli su preko Drine u Bratunac. Počelo je zatvaranje i maltretiranje, pa i ubijanje Bošnjaka na gradskom stadionu i sportskoj dvorani. Nekoliko uglednih Bošnjaka iz Srebrenice pozvano ja na sastanak u Bratunac 17. aprila 1992. Na tom sastanku traženo je da se podijeli MUP, kao i sam grad Srebrenica. Prema tom prijedlogu, rijeka Križevica trebala je da bude granica. Pod pritiscima naoružanih arkanovaca, opštinski predstavnici pristali su na podjelu Srebrenice, kao i na to da MUP u Srebrenici i sve policijske ispostave predaju naoružanje srpskoj policiji. Nekoliko Bošnjaka policajaca u Srebrenici čuvši za to, uzimaju oružje iz policijskog magacina i sa nekolicinom dobrovolajca odlaze u brda. Bili su to Naser Orić, Hakija Meholjić, Sidik Ademović, Akif Ustić, Suad Smailović i drugi.

Upad paravojske u Srebrenicu, pljačke, paljevine i ubistva

Do napada na Srebrenicu dolazi 17. aprila 1992. godine. Sutradan u Srebrenicu ulaze i arkanovci. Za preostale Bošnjake u Srebrenici nastupili su dani terora. U svega nekoliko dana, koliko je srpska vojska provela u Srebrenici, provaljena je i opljačkana robna kuća, opljačkane su i zapaljene mnoge kuće, a brojni Bošnjaci su ubijeni. Razularena rulja pljačkaša je na umu imala prvensteno pljačku svega što je vrijedno i tu nisu bili mnogo izbirljivi šta je srpsko, a šta muslimansko, kazuje jedan Srbin, svjedok događaja, koji ne žili da mu se ime pominje u javnosti

„Oni su pljačkali i otimali sve redom što im je zapelo za oko. Nisu oni gledali šta je čije. Jedina razlika je što Srbe nisu ubijali, ali otuđili su i nekoliko srpskih auta i drugih stvari“, kaže ovaj čovjek.

Preostali Srbi u Srebrenici su na divljanje njihovih sunarodnika ostajali uglavnom nijemi, plašeći se za svoju glavu, mada je bilo, istina rijetkih primjera da zaštite komšiju muslimana. O jednom takvom primjeru DW je pisalo u priči “Kako je Mile iz Srebrenice spasio Rami život?”.

Rodbina i prijetelji ubijenih se okupljaju svakog 8 .maja na mezarju u haremu Bijele džamije u Srebrenici
Uvertira u genocid

Na putu Srebrenica – Jadar- Skelani 7.maja ’92.godine, ispod sela Osmače u muslimanskoij zasjedi su ubijeni Milojka Mitrović, Radosava Stjepanović, Nebojša Đorić, Zoran Vukosavljević, Simo Tanasijević, Milivoje Ilić i Danilo Petrović.

Goran Zekić, predsjednik SDS-a u Srebrenici, ubijen je 8. maja u zasjedi na putu iznad naselja Vidikovac. Istog dana srpske snage se povlače iz Srebrenice, ostavljajući iza sebe leševe i spaljene kuće.

Srebrenički Bošnjaci, koji su izbjegli u šumu, silaze u grad, gdje zatiču masakr. Čini se da je već tada posijano sjeme genocida. U kućama je ubijeno oko 30 Bošnjaka, žena i ljudi, starih, bolesnih i nepokretnih. Neke su i zapalili u kućama.

Prema svjedočenju očevidaca toga dana je zapaljeno 27 kuća i 12 ljudi, a 18 ih je ubijeno u centru grada. Istog dana, ubijeno je i 30 Bošnjaka u srebreničkim selima.

Hamed Gušić 64-godišnji penzioner ubijen je prvi i to pred kućnim vratima na Soloćuši, gdje je u njega ispaljeno trideset metaka. Stari trgovac u penziji Redžep Redžepović je zaklan pred bivšom samoposlugom, na mjestu današnjeg Motela “Alić”, dok je rudar u penziji Muharem Dizdarević ubijen na Trgu ispred robne kuče
Jedan od ubijenih je bio milicioner u penziji, invalid Safet Kulaglić. Njegov sin Amir Kulaglić govori:

“Mog oca su iz njegovog stana odveli u obližnju zgradu policije i tu je ubijen iz vatrenog oružja. Taj dan je ubijeno i više od 20 osoba u samom gradu. To su uglavnom bile starije osobe koje nisu predstavljale prijetnju nikome. Stari šumar Esed Fazlić i njegova supruga su živi zapaljeni u njihovom stanu”, kaže Kulagić.Na takav užasan način, osim Eseda i Izete Fazlić, ubijeni su još i Mehmed i Meva Salimović, Meho i Muša Vejzović, Avdo i Behka Jelkić u naselju Hrid. Istog dana u policijskoj stanici je ubijen i Jakub Abdurahmanović. Njegova supruga Šehida sa suzama u očima se prisjeća:

“Srpske paravojne snage su upale u naš stan u poslijepodnevnim satima. Moja djecu su tog dana doživjela traume i ostala bez oca. Prema informacijama drugih ljudi koji su bili u MUP-u, moj suprug je odmah pogubljen nakon dovođenja u MUP. Imao je tada 46 godina i bio je prosvjetni radnik”, kaže Šehida Abdurahmanović.

Ubijena je cijela porodica Suljuć, Huso i njegova supruga Muška dvoje njihove maloljetne djece Nezir i Nisvet njihov rođak, takođe maloljetni Sabir Cvrk a ostala je živa jedino njihova kćerkica Sanela.

Jeziva su sjećanja Damira Škalera jednog od malobrojnih Hrvata koji je rat proveo u Srebrenci.

“Kada su zločinci napustiili Srebrenicu, nas nekoliko momaka je dobilo zadatak da sakupljamo ubijene civile. U toj grupi koja je sakupljala mrtve, pored mene su bili Nino Ćatić, dr Nijaz Džanić, Bucan i Mušo, ne sjećam se pravih imena ali tako smo ih zvali, to su sinovi šnajdera Alije Pašalića, zatim Nusret Begić, Ivica Hren, na žalost ne mogu se sjetiti dali je još netko bio. Mrtve smo kopali u mezarje kod Bijele džamije u centru grada. Samo tog dana smo ih našli 30.Osobno sam sve nabrojane Srebrenčane pronašao i ukopao “, kazao je Škaler.

Dolazak izbjeglica u Srebrenicu i stvaranje enklave

Nakon ovih događaja iz Srebrenice odlaze svi koji su to mogli Počinje rat i kolone izbjeglica se slijevaju u Srebrenicu. Bošnjaci, koji nisu stigli ni do Tuzle ili do stranih zemalja, nego su se našli između rijeke Drine na istoku i teritorije koje su kontrolisali Srbi, na zapadu, mogli su otići jedino u mjesta koja, barem jedno kraće vrijeme, još uvijek nisu bila okupirana: sela u rejonu Žepe, Cerske, Konjević Polja, i grad Srebrenica sa okolnim selima.. Ovi “džepovi” teritorije su bili bukvalno otsječeni od ostatka svijeta i ostali su u takvoj situaciji do konačne srpske ofanzive u julu 1995. kada su i potuno nestali sa geografske karte BiH.

Nove provokacije Dodika“Srebrenica je udruženi međunarodni poduhvat, a njeni kreatori nemaju interes da se zna za stradanje Srba”

NOVE ODVRATNE TVRDNJE DODIKA: “Srebrenica je udruženi međunarodni poduhvat, a njeni kreatori nemaju interes da se zna za stradanje Srba”!
NOVOSTIBOSNA
apr 13, 2019

Podijeli Facebook

Predsjedavajući Predsjedništva BiH Milorad Dodik izjavio je danas Srni da je punu istinu o stradanjima u Srebrenici potrebno utvrditi samo na osnovu činjenica, a ne na osnovu interpretacije događaja kako je to do sada rađeno.

“Srebrenica i stradanje u tom kraju od nas traže samo da ustanovimo činjenice, na osnovu kojih ćemo sa sigurnošću moći da kažemo da konačno znamo punu, a ne fragmentarnu istinu o stradanju u tom dijelu Podrinja”, rekao je Dodik povodom završetka međunarodne naučne konferencije o Srebrenici u Banjaluci.

Dodik je istakao da pozivanje na sudske presude i izvještaje koji tretiraju sedam dana jula 1995. godine, a pretenduju da budu istina, nije ništa drugo nego pozivanje na zataškavanje cijele istine.

“Mi više od 20 godina slušamo interpretaciju događaja bez svih činjenica, čime se u potpunisti ostvaruje Ničeova tvrdnja da ne postoje činjenice, već samo interpretacije. Činjenice do kojih se došlo do sada, a tiču se Srebrenice, nisu u funkciji istine, već upravo u funkciji interpretacije. I mi se sve vrijeme bavimo interpretacijama u koje je ugrađen nečiji interes, jer neko ima interes da to tako bude interpretirano”, rekao je Dodik.

Prema njegovim riječima, jednu interpretaciju kao istinu može da prikaže samo onaj ko ima medijsku, finansijsku i vojnu moć.Tako je Srebrenica postala i napravljena kao udurženi međunarodni poduhvat u kojem su unaprijed u funkciji interesa moćnih određeni i krivci i žrtve. Zato je istina o stradanju Srba užasna i teška jer kreatori projekta Srebrenica nemaju interes da se o tome govori, te činjenice narušavaju njihovu interpretaciju koja je opet u funkiji njihovog interesa. Zato nikada ne smijemo odustati od utvrđivanja činjenica o punoj istini o tome šta se dešavalo u Srebrenici i oko nje, ne samo sedam dana jula, već od 1992. do 1995. godine”, kaže Dodik.

On je poručio da je neophodno utvrditi sve događaje na tom području od 1992. do 1995. godine, nikako ne bježeći i od činjenica koje će pokazati da je tamo počinjen zločin i nad muslimanima.

“Ali to mora biti dokumetovano na ozbiljan način, onako kako to rade ljudi iz nauke na svim prostorima baveći se ovakvim temama. Tek kada dođemo do istine, ali cijele istine, koja će počivati na činjenicama, doći će trenutak da se svi suočimo sa zločinom u Srebrenici, i nad Bošnjacima ali i nad Srbima. Dok se to ne desi, Srebrenica će i dalje biti predmet brojnih manipulacija koje na kraju iznova ponižavaju žrtve, ma iz kog naroda dolazile”, naglasio je Dodik.

Dvodnevna međunarodna naučna konferencija o temi “Srebrenica, stvarnost i manipulacije”, koja je završena danas u Banjaluci, okupila je eminentne stručnjake iz Rusije, SAD, Njemačke, Izraela, Italije, regiona i BiH.

Konferencija je održana s ciljem utvrđivanja istine o ratnim događajima u Srebrenici i oko nje od 1992. do 1995. godine.

(Srna/SB)

Recent Posts