Oznaka: Čović

Međunarodna zajednica trebala bi biti otvorena i puno glasnije reagirati na ono što se događa u BiH. Jeste li čuli da je itko ozbiljno reagirao na ono što Dodik govori i radi? Ne. A to je opasno, ističe Doris Pack.

Umirovljena veteranka Europskog parlamenta Doris Pack i dalje vrlo aktivno prati zbivanja na Zapadnom Balkanu, a za “Nacional” je govorila o situaciji u Bosni i Hercegovini uoči jesenskih parlamentarnih izbora

Ovogodišnju nagradu „Lux“ dobio je film „Quo vadis Aida“ bosanskohercegovačke redateljice Jasmile Žbanić. U Srbiji i Republici Srpskoj i dalje negiraju taj genocid, a Milorad Dodik ne skriva ambicije za odcjepljenjem. Kolika je opasnost od novog rata?

– Ne vjerujem da postoji opasnost novog rata. Jer ovoga puta tamo ne bismo imali UN-ove mirovne snage koje ne mogu učiniti ništa, kao što je prikazano u filmu, već bismo imali vojnike NATO-a. Toga je Milorad Dodik itekako svjestan. Ali ono što gledamo već godinama, to je rat u glavama tih ljudi, odnosno političkih vođa, to je rat koji oni vode protiv svojih građana. Jer ja znam da obični ljudi u BiH žele živjeti zajedno, ja ih poznajem, jer sam često među njima. Oni se u ovoj situaciji osjećaju izgubljeno. Neki od političkih vođa sasvim sigurno ne rade u njihovu interesu, već u interesu svojih vlastitih džepova, neovisno o tome kojoj stranci, odnosno kojem narodu pripadaju.

Njemački parlamentarci pripremaju rezoluciju o BiH pod nazivom “Pružiti podršku Bosni i Hercegovini na putu u bolju budućnost”. U Nacrtu rezolucije stranke vladajuće koalicije od njemačke vlade traže pojačani angažman u BiH, kao najodgovornije za rastuće napetosti i separatističke tendencije u BiH navode se nacionalistički lideri, a osobito SNSD-a Milorad Dodik i HDZ-a Dragan Čović. Slažete li se s tom tezom?

– Nisam više u Bundestagu i nisam vidjela taj nacrt. Mogu komentirati samo ono što sam čula, ali smatram da su u pravu. Jer problem su politički lideri, a ne ljudi. Kada god sam bila u regiji, bila sam uvijek otvorena. Zato mi se ljudi još uvijek obraćaju i pišu mi, jer misle da sam još uvijek aktivna u politici. Što se tiče Dodika i Čovića, njih dvojica surađuju, ali situacija s Dodikom je ipak drugačija, zato što on želi Republiku Srpsku izdvojiti iz BiH. Djelomično mogu razumjeti Čovićevo razmišljanje, zato što Ustav nije sasvim korektan prema Hrvatima. Naime, Hrvati ne mogu sami izabrati svog člana Predsjedništva, zato što i Bošnjaci također mogu glasati za hrvatskog kandidata. Naravno da se na to može reći da Čović sve ovo radi zato što on želi biti izabran. Možda je to i točno, ali i dalje stoji činjenica da Ustav to pitanje ne uređuje na pravedan način. Međutim, dodatni problem je i pitanje „ostalih“, građana svih drugih nacionalnosti koji nemaju svog kandidata. Kritizirala sam Čovića, jer on ne želi da se pronađe rješenje i zato su mu potrebni drugi koji bi mogli pomoći, dok Dodiku treba netko takav, kao Čović, kako bi pokazao da ima partnera. No još jednom ponavljam – Hrvati ne žele podijeliti BiH, dok Dodik to želi. A u Republici Srpskoj gotovo da i nema Hrvata. Nitko o tome ne govori. Moj dobri prijatelj, banjalučki biskup Komarica, s kojim surađujem još od 1990-ih, osjeća se potpuno izgubljenim. Hrvati iz Hercegovine ni najmanje ne mare za ono malo Hrvata u Republici Srpskoj.

– Još uvijek svakog dana pratim što se događa u regiji, pa i u BiH. I tužna sam, jer je prošlo toliko godina od Daytona, a tu smo gdje jesmo. Sukobi između naroda jednako su duboki kao i 1996. Rekla sam to nedavno i na konvenciji Europske pučke stranke u Rotterdamu. I istaknula činjenicu da, kada se traži rješenje za krize, za stolom nikada ne sjedi nijedna žena. Ni u Daytonu nije bilo nijedne žene. Tamo su bili samo „veliki muškarci“, od kojih je svaki želio svoj dio teritorija. Da je tamo sjedila razumna žena, rekla bi im: slušajte, naša djeca trebaju mir, ne vodite ih u nove ratove. Moram priznati da je taj Ustav potpuno sulud. Republika Srpska, koja je početkom devedesetih bila nezakonita tvorevina, njime je ozakonjena. A s druge strane je hrvatsko-bošnjačka federacija, koja je dogovorena i prije, u Washingtonu. To su dva dijela države koji zapravo nemaju nikakve veze jedan s drugim. Republika Srpska logično je strukturirana, ima lokalne vlasti i nacionalni parlament. Federacija BiH ima 10 kantona, 137 ministara, lokalne vlasti, federalni parlament, federalnu vladu i još Vijeće ministara u Sarajevu. Takva država s takvom strukturom ne može opstati.

Koliko je međunarodna zajednica odgovorna za takvu situaciju jer je ona nametnula Daytonski sporazum?

– Međunarodna zajednica trebala bi biti otvorena i puno glasnije reagirati na ono što se događa u BiH. Jeste li čuli da je itko ozbiljno reagirao na ono što Dodik govori i radi? Ne. A to je opasno. Zanemarivanje je ono što smo vidjeli u Ukrajini. Ovo što se događa u BiH moramo ozbiljno shvatiti. I trebalo bi dati do znanja Dodiku da neće dobiti europski novac, sve dok se tako ponaša i pokušava dezintegrirati BiH. On je dobar prijatelj s Vučićem, a pogledajte što Vučić radi u ovom trenutku.

Zar ne bi bilo lakše i logičnije da se ukine glasanje po nacionalnim strankama i da BiH postane građanska država?

– Ja mislim da prije svega građani BiH trebaju sjesti zajedno i dogovoriti Ustav prema kojem je svako predstavljen ravnopravno. Ali to nikome ne daje za pravo da govori o svom nacionalnom interesu. Jer taj je interes je sada toliko vezan uz korupciju, osobito uz ovakav oblik uređenja Federacije i to na svim razinama. Ako želite nešto obaviti na lokalnoj razini, onda se odluka o tome prebacuje na kanton. Ako je u kantonu netko drugi na vlasti, ta stvar nikada neće biti odrađena i tako dalje i tako dalje.

Hrvatske stranke u BiH tvrde da će bojkotirati izbore u jesen, ako se do tada ne promijeni Izborni zakon. Kako to komentirate?

– Ta promjena Izbornog zakona visi u zraku već godinama. Ne možete sada, nekoliko mjeseci pred izbore reći ne, mi nećemo sudjelovati. Problem je da se te promjene nisu dogodile prije. Tko je kriv za to? Pa, u ovom slučaju, nikada ne gledamo na bošnjačku stranu. Uvijek se gleda na one koji su glasni, a to su Dodik i Čović. Smatram da predstavnici triju naroda napokon moraju shvatiti da ljudi žele živjeti zajedno i da je njihov zadatak da im to omoguće. Ljudi nam govore da međunarodna zajednica, odnosno EU ne radi na tome dovoljno. To je točno. Jer mi ne reagiramo na neke negativne pojave na vrijeme i ne pomažemo u kreiranju drugačije političke situacije i atmosferu. Ne pokazujemo dovoljno interesa kako bismo svim stranama pomogli u pregovorima.

Osobito u situaciji u kojoj Rusija prijeti sličnim scenarijem kao u Ukrajini i BiH.

– Da, poznato je da Dodik otvoreno podržava Putina, a to čini i Čović. Ali za mene je još veći problem ono što radi hrvatski predsjednik Zoran Milanović. Žao mi je premijera Andreja Plenkovića koji je istinski Europljanin i u ovoj se situaciji ponaša korektno. Pritom ne mislim da Milanović radi za Putina, on je njemu predaleko. On radi za sebe i gleda isključivo vlastite interese, kako bi dobio glasove na drugoj strani. Smatram da je to velika sramota za njega, a na žalost i za Hrvatsku. Milanović uništava imidž Hrvatske u Europskoj uniji.

Vjerujete li da BiH ima šanse kao država s promjenom generacije političara?

– Da se tome ne nadam, mislim da bih plakala cijelo vrijeme. Nadam se da je to moguće i zato kroz fondaciju Konrad Adenauer puno radimo s mladim ljudima. Mnogi od njih bili su i stažisti u mom uredu, dok sam još bila u Europskom parlamentu. Uvijek sam im govorila – uđite u politiku, iskoristite to svoje znanje, pridružite se nekoj političkoj stranci u svojoj zemlji, nije važno kojoj. Ali pokušajte pomoći da se te stranke promijene iznutra. Na žalost, oni koji su to učinili naišli su na „stakleni strop“. Nisu mogli napredovati unutar stranke, ako nisu bili jedni od „njihovih“ i razmišljali kao njihovi vođe.

Od početka ruske agresije postoji strah od širenja sukoba na regiju, a ruski dužnosnici, ministar vanjskih poslova i njihovi glasnogovornici stalno prijete, posljednje smo čuli prijetnje zemljama koje su zatvorile zračni prostor kako ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov ne bi mogao u Beograd. Koliko ozbiljno trebamo uzeti te prijetnje?

– Trebamo uzeti ozbiljno činjenicu da je Rusija prisutna u regiji. Nekada otvoreno, nekada skriveno. Veleposlanik Rusije u BiH govorio je vrlo otvoreno i prijetio. Sve dok ih podržavaju njihovi dobri prijatelji, poput Vučića ili Dodika, trebamo se bojati. Vučiću konačno treba reći: ako želite postati članica EU-a, morate izabrati stranu. U tome EU nije dovoljno snažan i ne vrši dovoljno snažan pritisak. Rusija tu igra igru i ima samo jedan cilj. A to je stvarati probleme unutar Europske unije. Ne žele da se zemlje regije pridruže ni EU-u ni NATO-u, zapravo, ne žele ni demokraciju. Zašto bi Rusima bilo u interesu da BiH funkcionira kao država? Nikada im to neće biti interes, nikada.