Na bolji svijet preselila je srebrenička majka Rukija Smajić. U genocidu su joj ubijena oba sina, muž i dva brata.
Naša hrabra majka Rukija u genocidu izgubila je muža, oba sina i dva brata. Pronašla je samo nekoliko kostiju dva sina… Njeni Senad i Rizo sada mogu dočekati majku.
-Neka ti je naša heroino laka zemlja Bosanska. Nastavit ćemo tvoju borbu – napisale su Majke Srebrenice.
Godine borbe za istinu i pravdu. Godine traganja i pričanja, podsjećanja da glorificiranje ratnih zločinaca i zločina neće biti moguće dok god dišu simboli hrabrosti i istrajnosti, majke.
Da imam njegov mezar i nišan – rečenica je koja će kanuti iz majčinskih usta, čim postavimo pitanje o njihovim borbama.
Dostojanstveno će odgovoriti da se tuga ne mjeri ni sa čim, da samo one znaju kako im je, da je Bog jedini pravedni sudija, a potom i „Za ovaj trenutak, spremajte se“.
Na pitanja o politikama, uvredama, negiranju genocida, licitiranju sa njihovim suzama i sa kostima njihove mučke pobijene djece i muževa, uglavnom odgovaraju da su najgore već preživjele, da iz njihovih srca preko tuge ne može zloba i da riječi ostaju onima koji ih izgovaraju. A bez njih, ni istine ni pravde.
Pogledom preko mezarluka u Potočarima, prazna mjesta među nišanima i čekanje. No, bol ponesoše dostojanstveno. Sve ono što je uslijedilo poslije toga, ponesoše dostojanstveno. Za života rekoše, kako će i poslije njih imati ko da priča i podsjeća.
Imena Rukijinih sinova, ponesoše njeni unuci.