U fočansko selo Godijen vratio se Zahir Klinac sa željom da više nikad ne bude rata i da se svi vrate na svoje
Od Foče do Godijena put je jako težak. Ravnamo se po rijeci Ćehotini. Dok idemo uz nju, nismo zalutali. Put prema ovom selu je nešto na šta su se mještani više puta žalili. Ali, očigledno, bez rezultata. Dočekuje nas Zahir Klinac, koji je obnovu počeo krajem devedesetih, vratio se u rodni kraj, a prije desetak godina potpuno preselio u ovo fočansko selo.
Od Foče do Godijena put je jako težak. Ravnamo se po rijeci Ćehotini. Dok idemo uz nju, nismo zalutali. Put prema ovom selu je nešto na šta su se mještani više puta žalili. Ali, očigledno, bez rezultata. Dočekuje nas Zahir Klinac, koji je obnovu počeo krajem devedesetih, vratio se u rodni kraj, a prije desetak godina potpuno preselio u ovo fočansko selo.
OVDJE SAM NAJRAHATNIJI
– U penziji sam. Od 2012. godine živim ovdje. Idem u Sarajevo svakog ponedjeljka. Imam koke nosilje, bavim se jajima, poljoprivredom, sijem krompir, imam plastenik, kosačicu, kopačicu i traktore. To sam dobio. Penzija nije loša, žena i djeca su u Sarajevu, žena dođe i bude ovdje po 15-20 dana kada ima posla. Kada nema, bude kod djece u Sarajevu. Sam radim skoro sve, imam prijatelje pa mi pomažu, a i ja njima. Izvozim jaja u Sarajevo. Imam malu farmu. Imao sam ranije 120 koka, sada malo manje. Imam stalne mušterije, za sat je sve gotovo. Uzmem pare, vidim ženu i djecu i nazad ovdje. Ovdje sam najrahatniji. Što se tiče Sarajeva, ja bih mogao da ga nikad očima ne vidim, priča nam Zahir.
Imali smo čuveni Godijenski teferič u septembru, kada se beru šljive, prisjeća se Zahir
U ratu je izgubio više od 20 članova porodice, uključujući majku, te sestru koja je zapaljena u njihovoj rodnoj kući. Kaže nam kako tu kuću nije želio obnavljati.
– Izgorjelu kuću nisam htio niti mogao ponovo praviti, nisam sve sestrine kosti našao. Našao sam samo pet-šest kostiju. Ovdje sam napravio kuću, garažu i ćumez, kasnije sam izganjao i štalu. Ko hoće da živi ovdje, može zaraditi. Kad sam se vratio, ovdje je bilo 300-400 ovaca. Živi se, radi, prodaš, nije loša ni penzija. Žao mi je samo što u Sarajevu nisam nešto ostvario, al’ šta je, tu je. Bože zdravlja, djeca su velika, pa neka rade, nastavlja Zahir i prisjeća se ratnih tragedija.
– Sestra mi je bila nepokretna. Majka mi je rekla da bježim niz Drinu. Ja se ovdje nisam mogao vratiti. Majka mi je 1992. u augustu ubijena. Otišla je preko vode kod komšinice na kafu, zajedno sa strinama. Naišao je taj ratni zločinac Dragoljub Kunarac, zvani Žaga. Ta Žagina grupa je pokosila majku. Jedna strina mi je počela bježati, nju su stigli, a druga je uspjela pobjeći i ona mi je ovo sve ispričala, govori u dahu i dodaje da je sestra bila sama sa tom strinom nekoliko mjeseci.
– Jedan komšija, pokojni Trifko Pljevačić, svaki dan joj je dolazio, cijepao drva, ložio vatru i donosio joj hranu. Dok se nije desila Jošanica 1992, taj masakr Srba. Zatim su oni u decembru zapalili moju kuću i sestru unutra. To smo saznali tek 1993. Sestra nije mogla nikome zla uradit, ni hodit nije mogla. To je najgore od svega, prisjeća se.
Povratak je počeo 1997. On i ostali povratnici su bili popisani u Sarajevu, a na području Foče ih je pratila policija Republike Srpske. Svake godine je Zahir dolazio u Godijeno sa amidžom.
Sa pravoslavcima sam stvarno u dobrim odnosima. Srećemo se, pozdravljamo. Ima ovdje dosta i Bošnjaka. Moj rođak Safet Klinac živi blizu i ima više od 100 ovaca. Tu su porodice Puriš, Džanko, Memić… Nikakvih problema nema, šta god treba u Foči, izvaditi dokumente, završavati obaveze… Svi će ti ljubazno pomoći. Što se tiče pravoslavaca, živimo zajedno, idem njima u susjedno selo Brusno, oni dolaze meni… Mora se živjeti. Tu smo da se slažemo i da više ne bude ratova. Ja se nadam. Ubijali smo se, ali smo se opet morali vratiti. Svako na svoje. Neko neće da se vrati, a ja volim ovo više nego Sarajevo. Kad pođem u Sarajevo, glava me boli, a kad se vraćam, ne boli me ništa, kroz smijeh nam priča Zahir.
Dotakao se i lošeg, strmog puta od Foče do Godijena. Od 2018. godine traju žalbe i apeli, ali odgovornost se prebacuje sa jednog nivoa na drugi. Opština ne može ništa uraditi, jer je to navodno državni put.
– Ranije smo imali asfalt sve do sela Slatina. Autobusi su prije rata išli tuda. Ujutro od 5 do 22.15 iz Foče. Radnici odavde su u smjenama vozarili. Ja sam vozario u srednju školu, bio sam frizer, radio u frizerskoj zadruzi. Kad sam se oženio, živjeli smo u Foči. I žena je radila, bili podstanari, tu me je rat i dočekao i bježi, kaže Zahir.
NEMA LJUDI
A džamija u Godijenu otvorena je prošle godine. Međutim, samo otvorenje obilježio je nemili događaj. Muškarcu koji je živio u Godijenu Ervinu Kiselici komšije su ostavile bobu pored drveta šljive.
To sam i ja čuo, to je bilo na dan otvaranja. Kiselica je u Americi sada. A džamija evo već godinu je u upotrebi, zahvaljujući našem džematu i Osmanu Babiću koji je bio organizator svega. Da nije njega bilo, ne bi bilo ništa. Donacije je skupljao, angažovao se. Hairli smo i to otvorili, petkom imamo džumu, ali nema dosta ljudi. Otišli vani ili su u Sarajevu. Dođu ljeti, zimi ne bude nikog. Zimi nas bude skupa desetoro, kad se sabere sve, 15 možda. Skupimo se, družimo, navodi Zahir Klinac.
Na samom putu do njegove kuće vidjeli smo napuštenu, porušenu zgradu koja je nekada bila škola. Tužno je to što bi možda i bila obnovljena, ali ne bi u nju imao ko ići.